Ekonomski stručnjak Muhamed Yunus 1976. godine utemeljio je Grameen banku kako bi siromašnima u Bangladešu pružio priliku da s pomoću takozvanih mikrokredita postanu mali poduzetnici. Od takvih kredita do sada je profitiralo oko 7,5 milijuna ljudi, od čega je 90 posto žena. Prema Yunusovim navodima 98 posto zajmoprimatelja vratilo je svoj dug. Za svoje je životno djelo Yunus 2006. odlikovan Nobelovom nagradom za mir. Otvaranjem prve poslovnice u SAD-u počeo je, kako on očekuje, trijumfalan proces osvajanja američkog tržišta. Prva je podružnica otvorena u New Yorku, financijskom “srcu” Amerike i cijelog svijeta. Navala zainteresiranih tijekom ceremonije otvaranja prve podružnice bila je toliko velika da je čin presijecanja vrpce po kratkom postupku prebačen u jedan obližnji restoran. Slučajno ili ne bilo je riječi o indijskom restoranu (Delhi Palace). Među zainteresiranim građanima bilo je mnogo Amerikanaca koji su oduševljeni idejom mikrokreditiranja. Jedna je žena izjavila kako joj je san otvoriti trgovinu cipelama, a njezina prijateljica Maria planira otvaranje salona za uljepšavanje. Maria potječe iz Bangladeša i već je uzela kredit kod Yunus banke u New Yorku: s pozajmljene 3000 dolara ona je blizu realizacije svoga sna. Taj je primjer tipičan za program banke Grameen Trust u njujorškoj četvrti Queens. Vidar Jorgensen, direktor banke, pojašnjava zašto se mali krediti odobravaju uglavnom ženama: “Mi se usredotočujemo gotovo isključivo na žene. One su pouzdanije od muškaraca kad je riječ o vraćanju kredita. Dobit koju ostvaruju ”ulažu“ uglavnom u svoju djecu. Zbog toga je i društveni efekt naših kredita veći ako ih odobrimo ženama”.

Uoči otvaranja prve poslovnice u Americi pojavile su se sumnje može li program Muhameda Yunusa funkcionirati u jednoj industrijskoj zemlji, odnosno baš u New Yorku? David Jones, predsjednik društva Community Service iz toga grada, kaže kako u New Yorku svaki treći gradski stanovnik živi na granici egzistencijalnog minimuma. To znači da je riječ o oko 2,5 milijuna ljudi. To znači i da se mora djelovati kako bi se njihov broj smanjio. No za rješavanje problema je maksimalna visina kredita od 3000 američkih dolara jednostavno preniska, kaže Jones: “Pogledajte samo koliko su visoke stanarine: i u siromašnim četvrtima stan stoji između 750 i 1000 dolara mjesečno. Iznajmljivanje poslovnih prostora je još skuplje. U New Yorku je izuzetni skupo otvaranje privatnog biznisa. Ideja dodjele mikrokredita je u temelju dobra. No mora se voditi računa i o tome koliko su visoki troškovi rada i ostali troškovi u New Yorku”. Jones ne ignorira činjenicu da je Yunus u Bangladešu pružio slamku spasa milijunima ljudi. Tamo Grameen banka ima 7,5 milijuna mušterija. No, dodaje Amerikanac, taj se koncept ne može tek tako preslikati na SAD: “Model kreditiranja koji funkcionira u zemljama u razvoju ili u tranzicijskim zemljama ne može se prakticirati u industrijskim nacijama. Ja sam skeptičan u vezi s tom idejom. U gradovima kao što su New York ili Chicago ima dosta siromaštva. Ali tamo se ne mogu implementirati takvi modeli bez uvažavanja kulturoloških ili gospodarskih posebnosti. Ako se one ne uvaže, to je po meni problematično”. Grameen banka i njezin utemeljitelj imaju pak ambiciozne planove u Americi. Oni New York smatraju “pokusnim kunićem” za ekspanziju u druge američke gradove. Na pitanje zašto je od svih gradova baš New York odabrao za eksperimentiranje, 67-godišnji ekonomist iz Bangladeša kaže da je to za nj izazov: “Ako uspijemo u New Yorku, onda ćemo sigurno uspjeti i u svim drugim gradovima u Sjedinjenim Državama.”
(DW)