Osjećaj kojega arapski kršćani ovih dana često iskazuju jest strah, u obliku tužnog napjeva za drevnom zajednicom koja je tako dugo bila velika sila u politici i kulturi arapskog svijeta.Zajednica koja se još uvijek broji u milijunima pripadnika, s najvećom populacijom u Egiptu, Libanonu, Siriji, Jordanu, Iraku i na palestinskom teritoriju, danas je tek promatrač događaja koji preoblikuju mjesto čijem je stvaranju ona nekoć pridonijela, te ponekad žrtva nasilja koje su ti događaji pokrenuli.

Unatoč svim vrijednostima koje arapska pobuna navodno promiče (dostojanstvo, demokracija, građanska prava, društvena pravda), mnogi kršćani puno crnje gledaju na stvari i boje se da im je odzvonilo.“Ja nisam kršćanin fanatik”, rekao mi je prijatelj. “Ne idem u crkvu. Poštujem sve vjeroispovjesti. Ali, kako stvari sada stoje, ovdje za 30 godina neće biti nijednog kršćanina.”Strahovi vezani uz sudbinu kršćana na Bliskom istoku često se ne uklapaju dobro u sukob Zapada i muslimanskog svijeta. No, ukoliko previše pozornosti posvetimo tom sukobu i netrpeljivosti iz koje je on iznikao, nećemo uvidjeti što sve kršćani znače za ovu regiju, kao ni izvući pouke za budućnost iz njihove burne prošlosti. “Dio je islama u svakom arapskom kršćaninu”, jednom prilikom mi je u Bejrutu rekao Ghassan Tueni, novinar, diplomat i intelektualac. Njegov prijedlog za opstanak kršćana bio je jednostavan. Neka zajedno s muslimanima osmisle identitet kojeg bi nekako mogli dijeliti. Ta zamisao nije nova. O njoj se raspravljalo i prije sto godina. Arapski kršćani odigrali su presudnu ulogu tijekom preporoda arapskog jezika u 19. stoljeću. Naime, jezik se tada riješio ukočenosti i postao medij modernog izražavanja, kao i okosnica zajedničkog identiteta.Najistaknutije osobe tog preporoda bili su Butros alBustani i Nasif alYaziji, kršćanski pisci i učenjaci iz područja koje se danas nalazi na teritoriju Libanona, a koji su doživjeli sektaške pokolje. Bustani je rekao da bi arapski jezik mogao premostiti sektaške razlike koje naprestano postavljaju zajednice na suprotne strane. Ustvrdio je da zemlja “ne smije postati jezični Babilon, iako već jest vjerski Babilon”. To je ideja koju su nekoliko puta pokušali oživjeti, ali koja se u suštini temelji na državljanstvu neovisnom o vjeri, dakle, sirijskom, egipatskom, arapskom i ostalima.U desetljećima koja su uslijedila, sekularne ideologije, koje su često predvodili upravo kršćani, dijelom su bile nadahnute potragom mjesta na kojem bi živjeli kršćani, a ponekad i Židovi, u regiji u kojoj im je zapisana sudbina manjine. Pod utjecajem Europe, te su ideologije i same bile šovinističke. No, bilo da je u pitanju arapsko jedinstvo, komunizam ili pansirijski nacionalizam, u pozadini svake od njih ležao je taj sekularni ideal koji je danas potpuno oslabio.Današnji arapski svijet je puno konzervativniji od arapskog svijeta prethodnih generacija.

Sekularni glasovi doimaju se perifernima, a prevladavaju glasni vjerski tonovi. Danas ćete teško naći arapskog političara koji čvrsto zagovara sekularizam. Na arapskom je svijet gotovo postao sinonim za ateizam. Iako mu je ostatak turneje sjevernom Afrikom bio pravi trijumf, turski premijer Recep Tayyip Erdogan navukao je na sebe opći bijes islamista prigrlivši pritom stav prema sekularizmu, odnosno izrazivši stajalište da bi se država prema svim vjeroispovjestima trebala odnositi jednako. Čini se da je diljem regije, atmosfera postala neprijemčljivija. U krvavom vojnom odgovoru na kršćanski prosvjed u listopadu u Kairu, egipatska televizija koptske kršćane je opisala kao strane agitatori sa subverzivnim namjerama i pozvala “časne građane” da stanu u obranu vojske. Dan nakon prošlogodišnjih napada na bagdadsku crkvu Majke Božje Spasiteljice, Bassam Sami (21) rekao mi je: “Došli su ubiti, ubiti i ubiti.” Zidovi crkve bili su natopljeni krvlju, a između klupa ostali su komadići ljudskih tijela. Ispred nje mnogi su došli iskazati tugu zbog tog masakra 51 vjernika i dvojice svećenika te svega što to predstavlja za zemlju koja je nekada bila fascinantna mješavina vjerovanja, običaja i tradicija. Irački Židovi već su odavno otišli, ponajviše zbog činjenice da su mnogi bili maltretirani od strane vlade obilježene ksenofobijom. Nekad ih je bilo čak 1,4 milijuna, a od toga je najmanje polovica napustila zemlju, što je u skladu s emigracijom kršćana diljem arapskog svijeta. “Sada smo izgubili dio duše”, rekao mi je kršćanin Rudy Khalid (16). Zatresao je glavom, što je gesta koja znači da je to bilo neminovno. “Nitko nema nikakvog odgovora za nas.”Prijatelj mi je rekao da kršćanima u arapskom svijetu prijeti marginalizacija jer nemaju vođe koji bi artikulirali identitet onkraj vjeroispovjesti široj zajednici kršćana i muslimana. Trend manjina u Egiptu, Libanonu, Iraku i drugim zemljama, neovisno o ideološkoj naklonjenosti, bila je organizacija u stranke koje su se borile za njihova manjinska prava. Ustrajali su čak i oni najmalobrojniji, organiziravši se prema vjeroispovjesti, a ne državljanstvu.“Identitet moramo pronaći negdje drugdje”, kaže moj prijatelj.

Anthony Shadid