Nedugo nakon što je egipatski predsjednik Hosni Mubarak svrgnut s vlasti, radikalni su se islamisti, sa svojim dugim bradama i krutim gledištima, pridružili uličnim prosvjedima u Kairu. To je brzo pobudilo isti onaj zapadnjački strah zbog kojeg su strani vođe desetljećima pružali podršku blisko istočnim diktatorima – da će demokracija omogućiti radikalnim muslimanima dolazak na vlast.No, takva percepcija, koja je na Zapadu još uvijek prilično raširena, propustila je uvidjeti transformaciju koja se odvijala.

Isti ti radikalni islamisti, koji su nekoć prigrlili ideologiju zbog koje su odbijali sudjelovati u društvima koja su smatrali neislamskim, uključujući i ono vlastito, sada su se pridružili svojim sunarodnjacima. Mirno su im se pridružili.“Vjerovali smo kako je nasilje jedini put do promjene jer su nam sva druga vrata bila zatvorena”, izjavio je Gamal El Helali (49), član jedne islamističke skupine koja je prije bila militantna. “Revolucija je otvorila vrata mirnoj promjeni.”Na slične su načine i 11. rujan 2001. godine, i pokret Arapsko proljeće 2011. godine pomogli Arapima muslimanima da definiraju sliku o sebi, kako samima sebi, tako i ostatku svijeta.“Kad se dogodio 11. rujan, osjećaj koji je bio sveprisutan je bio osjećaj pada, nesposobnosti da promijenimo svoj položaj”, rekao je Amr Hamzawy, politolog koji upravo osniva sekularnu, liberalnu politički stranku u Egiptu. “Ali sada imamo drugačiju priču. Suočavamo se s izazovima i plaćamo cijenu toga.”Napadi od 11. rujna djelomice su bili nadahnuti radikalnom ideologijom i uvjerenjem kako se temeljni problemi koji muče Arape i muslimane mogu riješiti napadom na strane sile, one koje podržavaju diktatore, promiču zapadnjačku kulturu, tlače islam i kvare civilizaciju.Arapsko proljeće tu je formulu preokrenulo naglavačke. Arapi sada većinom motivaciju za promicanje promjene traže unutra.“Trenutno je 11. rujna potpuno nevažan”, izjavio je Tamer Tantawi (31), menadžer u naftnoj industriji iz Egipta. “Brinem se o mnogo važnijim pitanjima, kao što su događanja u Egiptu, revolucija, kako će izgledati novi ustav, tko će biti novi predsjednik. Domaća pitanja postala su mnogo važnija od 11. rujna.”

Istodobno, poziv na promjenu odvija se primarno putem mirnih prosvjeda, što do sada nije neviđeno. Uspjesi u Egiptu i Tunisu uvjerili su bar neke radikalne islamiste da bi demokratskom procesu trebali dati priliku.“Postoji novo otkriveno uvjerenje kako su prosvjedi, štrajkovi i građanska aktivnost učinkovitiji od borbe i sile”, rekao je Marwan Shehadeh, stručnjak za radikalne islamističke skupine i ideologiju iz Ammana u Jordanu.On tvrdi kako će posljedica toga biti sraz ideja između onih umjerenih i radikala koju su desetljećima uspješno prodavali svoju ideologiju publici kojoj je ona bila primamljivija zbog represije i neuspjeha političkog procesa da potakne promjene.“Primjerice, u Jordanu dolazi do promjene u mišljenju i djelovanju džihadista salafista, koji sada vjeruju u mirne prosvjede”, objasnio je. “Priključili su se nekolicini mirnih akcija.”Na mnogo je načina Arapsko proljeće odvojilo arapski svijet od svega onoga što se izrodilo nakon 11. rujna. Paradoksalno, Al-Qaidini napadi pomogli su ojačati status quo kojega je željela promijeniti, čime su arapskim diktatorima dali dovoljno prostora te su se oni mogli nastaviti oslanjati na strah i represiju kako bi očuvali vlastiti autoritet.“Razgovaramo o dva različita svijeta, od kojih je jedan ojačao režime i tajne sustave i diktature te postupao suprotno zahtjevima demokracije i slobode”, izjavio je Abdulkhaleq Abdullah, profesor politologije pri Sveučilištu Ujedinjenih Arapskih Emirata. “Drugi je zbacio s vlasti diktatore koji su vladali desetljećima i donio Arapima trenutak slobode, a to je trenutak u kojemu živimo.”

Mnogi stručnjaci se slažu kako se zbog terorizma zacementirala slika o Arapima kao nasilnicima, te da je kod brojnih Arapa to izazvalo osjećaj nesigurnosti i problematičnu sliku o sebi. Revolucija Jasmina, tijekom koje je svrgnut tuniski diktator Zine el-Abidine Ben Ali, te posljedični pokret u kojem je svrgnut predsjednik Mubarak u najmanju su ruku ponudili alternativnu priču. No, jednako je značajna činjenica da su ti popularni ustanci pozitivno doprinijeli samopouzdanju mnogih ljudi u regiji jer su ponudili protuotrov za osjećaj inferiornosti i žrtvovanja.“Danas se ne sramim reći da sam Egipćanin”, kaže Amgad Shebl (35), stručnjak za montažu zvuka iz Kaira. “Sada možemo zadobiti poštovanje kao nacija.”Uz taj porast samopouzdanja već se pojavilo očekivanje, ne samo da će njihove vlade morati poslušati i poštivati njihova gledišta, već i da Zapad mora odbaciti svoje stereotipe i predrasude o njima.“Mislim da će prosječni Zapadnjak morati ponovno razmotriti svoje stereotipe o Arapima”, tvrdi Alaa Al Aswany, najprodavaniji egipatski spisatelj i komentator društvenih zbivanja. “Primjerice, da su žene koje nose veo bespomoćne ili da nisu samostalne.”Aswany kaže kako je tek nedavno, tijekom jednog skupa kakve u Kairu upriličuje svakog tjedna, shvatio da se Arapsko proljeće nalazi na suprotnom kraju skale od napada 11. rujna. Njegov francuski prevoditelj, Gilles Gautjier, prišao mu je i rekao: “Osama bin Laden nije umro jučer, ubijen je 25. siječnja.”To je bio dan početka egipatske revolucije.

Michael Slackman i Mona El-Naggar