Iako su narodni ustanci tijekom Arapskog proljeća stvorili brojne nove prilike za američku diplomaciju, ta su previranja pred Sjedinjene Američke Države postavila izazove i najgore moguće scenarije koji su nekoć bili gotovo nezamislivi. Što ako zbog palestinske molbe Ujedinjenim narodima za osamostaljenjem, unatoč američkim nastojanjima da se to ne dogodi, Izrael završi na Međunarodnom kaznenom sudu pa se zbog netrpeljivosti prema SAD-u na Zapadnoj obali ili Gazi razbukta novi val nasilja?

Što ako Egipat, koji je desetljećima trpio autoritarnu vlast, odgovori na antiizraelske težnje te se usprotivi sporazumu iz Camp Davida, koji već trideset godina štiti arapskoizraelsku stabilnost? “Suočeni smo s arapskim buđenjem koje nitko nije mogao zamisliti i koji je još prije koju godinu rijetko tko mogao predvidjeti”, kaže državna tajnica Hillary Rodham Clinton. “Ova zbivanja pobijaju mnoge stare pretpostavke.” Također bi mogla pobiti ili barem umanjiti američki utjecaj u toj regiji. Palestinski je predsjednik Mahmoud Abbas najavio da će odlučno zatražiti puno članstvo u Ujedinjenim narodima, čime je zapravo javno odbio višetjedna američka diplomatska nastojanja. Svoje je obećanje objavio u trenutku kad se odnosi između Egipta i Izraela te Izraela i Turske pojačano pogoršavaju, a te su tri države bile najjači saveznici SAD-a u toj regiji. Nedavni su događaji do te mjere uzburkali regiju da se SAD boji da će biti prisiljen odabrati stranu.Što bi se dogodilo da Turska, saveznik NATO-a koji SAD prema dogovorima sporazuma mora braniti, pošalje ratne brodove u pratnju do Gaze unatoč izraelskoj blokadi, kako je premijer Recep Tayyip Erdogan zaprijetio? Krize poput istjerivanja izraelskog veleposlanika u Turskoj, uništavanja izraelskog veleposlanstva u Kairu te prosvjeda ispred veleposlanstva u jordanskom Ammanu stvorile su potrebu za žurnom reakcijom te Obaminu administraciju prisilile na ponovno razmatranje temeljnih američkih pretpostavki.

“Regija je popucala po šavovima”, kaže Robert Malley, viši analitičar pri Internationa l Crisis Group, a američki alati za popravak “više nisu toliko učinkoviti”. SAD i dalje može značajno utjecati na tijek događaja, što se pokazalo brojnim pozivima koje su predsjednik Obama, Hillary Clinton i ministar obrane Leon Panetta uputili kolegama u Egiptu i Izraelu radi smanjenja napetosti nakon opsade izraelskog veleposlanstva u Kairu u rujnu.U isto se vrijeme svrgavanjem diktatora koji su desetljećima zemlje držali u stagnaciji oslobodila snažna i nepredvidiva sila. U tom bi procesu, kako strahuju diplomati, SAD svojim postupcima Arapsko proljeće mogao gurnuti prema radikalizmu tako što će razgnjeviti novooslobođene građane. U slučaju Egipta, administracija je obećala milijune dolara pomoći, a vojno vijeće koje upravlja zemljom usprotivilo se načinu na koji se novac trebao potrošiti. Vlada i političke stranke koje se bore za potporu građana prije novih izbora također potpiruju antiameričke težnje. Dužnosnici Obamine administracije upozoravaju na to da se rađa neprijateljski nastrojena vlada, a egipatski premijer Essam Sharaf čak je rekao da je mirovni sporazum potpisan s Izraelom u Camp Davidu “oduvijek bio sporna točka”. Iako je nepobitna potpora Izraelu bila konstanta dugogodišnje američke inozemne politike, Turska, koja nastoji proširiti svoj utjecaj u regiji, ključni je iako ne idealni partner u međunarodnoj reakciji na rat u Libiji i diplomatskim nastojanjima da se sirijski predsjednik Bashar alAssad izolira. Hillary Clinton izrazila je nadu da će SAD moći poduprijeti demokratske težnje arapskih ustanaka, no priznaje da prepreke postoje. “Ograničeni smo u pogledu sredstava i dijelom u pogledu političkih prepreka”, kaže. “Odlučno tvrdim da ćemo unutar raspoloživog djelokruga učiniti sve što možemo.”

Steven Myres