‘Zamislite kad bi se mobitel ili laptop napajali dodirom ili hodom’

Autor: Lucija Špiljak , 01. siječanj 2022. u 12:02
Foto: unsplash

Mlada znanstvenica Jelena Kojčinović u Osijeku se bavi kemijom (nano)materijala.

“Ova stipendija veliko je priznanje mom znanstvenoistraživačkom radu. A kada zbilja uživate u onome što radite i dobijete potvrdu da ste dobri u tome, to vam samo može dati vjetar u leđa. Sretna sam, ponosna i zahvalna”, kaže mlada znanstvenica Jelena Kojčinović, jedna od ovogodišnjih stipendistica Nacionalnog programa stipendiranja Za žene u znanosti koji 15. godinu u Hrvatskoj provode L’Oréal Adria i Hrvatsko povjerenstvo za Unesco pri Ministarstvu kulture i medija.

Stipendistice su za znanstvenu izvrsnost nagrađene svaka s po 5000 eura, a dosad je u sklopu programa nagrađeno njih 58.

Jelena Kojčinović radi na Odjelu za kemiju Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, gdje je izradila doktorsku disertaciju do isteka ugovora.

Njena je znanstvena karijera počela na istraživačkom projektu SOLFERROMAT Hrvatske zaklade za znanost pod palicom prof. dr. Igora Đerđa.

Triboelektrični nanogeneratori
Kao studentica 1. godine studija kemije, započela je istraživanje vezano uz diplomski rad, a nakon završetka studija zaposlila se na navedenom projektu u sklopu Projekta razvoja karijera – izobrazba novih doktora znanosti.

“Moj je znanstveni rad ovisio o međunarodnim suradnjama. Stoga sam često boravila u inozemstvu, najčešće u Njemačkoj, ali sam surađivala s institucijama u Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Italiji, Srbiji i Južnoj Koreji zahvaljujući kontaktima profesora Đerđa. Ovakav način rada mi je pomogao u stjecanju i razvoju novih ideja.

Iako sam doktorirala prije pola godine i dalje provodim vrijeme u laboratoriju, a kako je zahvaljujući projektima nabavljena nova oprema, imam više mogućnosti za rad. Različite ideje trenutačno dijelim na više tematskih mini projekata kako bih mogla lakše pratiti i koordinirati aktivnosti”, pojašnjava Kojčinović.

Područje njezina rada je kemija (nano)materijala. Proučava polikristalne perovskitne spojeve te njihova električna i magnetska svojstva, sintetizira nanokristalne spojeve, najčešće otopinskim metodama. Proučava njihovu strukturu i defekte nastale kao rezultat smanjenja veličine kristalita, istražuje im električna i magnetska svojstva, te naposljetku proučava poveznicu između strukture i istraženih svojstava.

“Takve spojeve, ako je moguće, postavljamo kao komponente triboelektričnih nanogeneratora koji mehaničku energiju prevode u električni impuls. Uglavnom sam se bavila anorganskim perovskitima koji se temelje na prijelaznim metalima koji imaju i magnetski aktivni i magnetski neaktivni kation prijelaznog metala u strukturi.

Stoga, moguće ih je magnetizirati što može pojačati funkciju pripravljenog nanogeneratora. Cilj dizajna nanogeneratora je veliki kapacitet pohrane naboja te dobra mobilnost nosilaca naboja. Osim ovih spojeva, proučavam i hibridne 2D perovskite i metoloorganske mreže za primjene u nanogeneratorima, te visokoentropijske metalne okside za elektro- i fotokatalizu.

Upoznati smo s činjenicom da je potreba elektroničke industrije minijaturizacija uređaja. Moj je cilj bio pripraviti materijale koji će biti malih dimenzija, ali jednako ili čak više učinkoviti nego materijali koji se sad koriste u takvim uređajima.

Osim njihovih prednosti, morala sam ispitati i njihova ograničenja. Prednost minijaturizacije je, osim što se ne zauzima puno prostora, i to što se koristi manje materijala pa se ne troši puno sirovina, ali se ne stvara ni velika količina otpada”, pojašnjava Kojčinović.

Ovi triboelektrični nanogeneratori rade na principu triboelektričnog efekta – mehaničku energiju prenesenu dodirom/vibracijama/hodanjem i različitim drugim pokretima prevode u električni impuls koji se vidi na zaslonu.

“Naši nanogeneratori su s kolegama iz Južne Koreje ispitivani za moguće biomehaničke primjene u monitoringu hoda osoba s Parkinsonovom bolešću gdje je nanogenerator postavljen kao uložak u obuću, te u signalizaciji pomoću Morseove abecede.

Budućnost ovakvih nanogeneratora je i u napajanju različitih elektroničkih uređaja kao što su mobiteli jer mogu skladištiti veliku količinu mehaničke energije te ju prevoditi u električnu.

Jednostavnije rečeno, zamislite napajanje mobilnih telefona, tableta ili laptopa dodirom, hodom ili trljanjem. Primjena ovakvih materijala je raznolika i ovisna o potrebama istraživanja i tržišta”, ističe Kojčinović.

Mala ulaganja u znanosti i industriju
Opisujući svoj rad i njegovu percepciju, kaže da u manjim sredinama posao znanstvenik nije čest.

“Okolini je vjerojatno teško razumjeti kako to izgleda i zašto bi se netko time bavio. Veliki je izazov pronaći takav posao. U većim je sredinama veća i ponuda posla pa je lakše. Volim što sam odrasla i što živim na selu, a opet blizu Osijeka koji nije toliko velik kao Zagreb, a pruža određene mogućnosti za zapošljavanje.

No, Hrvatska općenito ima problem s ulaganjima u znanost i industriju, pogotovo kada je riječ o manjim sredinama. Zbog toga se javljaju i drugi problemi pa se mlado stanovništvo nerijetko iseljava kako bi dobilo bolje uvjete za život”, kaže Kojčinović.

Pritom dodaje da je akademska karijera nesigurna kad su u pitanju mladi znanstvenici jer se nakon završetka fakulteta uglavnom tražio posao u školi ili posao doktoranda na Sveučilištu ili Institutu. Ponuda posla u postojećoj malobrojnoj industriji je ograničena ili slabo plaćena, barem u Slavoniji.

“Većina akademskih pozicija ovisi uglavnom o sredstvima Hrvatske zaklade za znanost ili nekim europskim projektima, tako da je i tu ponuda posla prilično ograničena, pogotovo dolaskom pandemije kada je i sve ostalo stagniralo.

No, ti su ugovori na određeno vrijeme pa se uvijek javlja pitanje hoće li biti nekih mogućnosti zaposlenja nakon isteka ugovora. Što su vam veće kvalifikacije, lepeza poslova je sve manja. Ako se želite zaposliti na poslu gdje vam nisu potrebne veće kvalifikacije, to najčešće nije moguće jer ste prekvalificirani.

Nažalost, mnogi nadareni mladi znanstvenici zbog toga ili ostaju bez posla ili odlaze u druge države EU gdje su prirodne znanosti iznimno cijenjene i tražene. Iako je posao znanstvenika nesiguran, kad uđem u laboratorij osjećam se kao dijete koje je dobilo priliku za igru i budem jako uzbuđena kad eksperiment teče u dobrom smjeru.

Trebate biti sretni ako imate priliku raditi ono što volite i nikad ne odustajati. Uvijek će se naći netko tko će vaš trud prepoznati i otvoriti vam nova vrata”, kaže znanstvenica.

Želi, kaže, nastaviti sa znanstvenoistraživačkim radom, učiti još više, razvijati se i surađivati s različitim institucijama u Europi i svijetu, te u nekom trenutku pisati i svoje projekte te timski raditi u nekoj radnoj grupi.

“Ugovor mi traje još pola godine, tako da, kao što je slučaj kod akademskih profesija, imam još malo vremena razmišljati koje su mi mogućnosti.

Ako mi se otvori prilika za postdoktorsku poziciju, to bi bio prvi korak dalje. Ono što je najvažnije, imam podršku obitelji tako da ćemo zajednički pronaći rješenje kada dođe vrijeme za djelovanje”, zaključuje Jelena Kojčinović.

Komentirajte prvi

New Report

Close