Poput čarobne lozinke, prefiks ‘nano’ je u modi – iako ne znamo točno što određuje. Označava li svako traženje i obradu na razini nanometra (milijarditog dijela metra)? Opsežan marketinški postupak preimenovanja, pod tajanstvenom zastavom ‘granica beskonačno malog’, fizike i kemije materijala? Ili pak sveobuhvatni projekt kojim se povezuju tehnoznanosti materije, života i informacije? Činjenica je da su nanomaterijali tu, među nama, već komercijalizirani, u obliku nanotuba za ugljik, nanolasera u čitačima DVD-a, nanočipova za biološku dijagnozu… Pripremaju se ‘molekularne tvornice’ s provodnicima, zglobovima i pokretnim prijenosnicima veličine stotinu tisuća puta manje od promjera jedne vlasi. Promatrati materiju i obrađivati je na razini atoma predstavlja zadivljujuće obzorje obećavajućih inovacija. Zamisao je naime “izvesti ono što je život učinio, ali na naš način”, kako se izrazio dobitnik Nobelove nagrade za kemiju Jean-Marie Lehn. Neki čak ističu ideju da tehnika treba zamijeniti Darwinovu evoluciju i uzeti u svoje ruke sudbinu čovječanstva… No zanos se pretvara u tjeskobu kad se neki znanstveni vizionari poput Erica Drexlera počinju pribojavati onog najgoreg: gubitka čovjekove vlasti nad nanorobotima sposobnima da se reproduciraju i razvijaju kao vrsta.
Odakle takvo oduševljenje? Zbog toga što je zamisao o ovladavanju atomima, kao konstitutivnim dijelovima materije, postala stvarnost. Mikroskop s učinkom tunela(1), usavršen 1982., omogućio je u isti mah ‘zumiranje svijeta atoma’ i ‘liliputansko inženjerstvo’, kojim se atomi po želji premještaju. Otvorile su se perspektive ‘molekularne manufakture’ koje je Eric Drexler naznačio u knjizi Engines of creation(2). Počinju se proizvoditi molekularna vozila, usisavači, miješalice, tranzistor sa samo jednim atomom, kvantno računalo itd.

Oko tog ‘središta’ gravitiraju svakovrsne druge tehnologije koje proistječu iz minijaturizacije ili pak, polazeći ‘odozdo’, od molekularne reorganizacije na osnovi posve novih fizičko-kemijskih svojstava. Dok na makroskopskoj razini prevladava zajednički učinak milijuna atoma, izoliranjem nanoobjekata, sačinjenih od samo nekoliko atoma, dolazi do posve osobitih ponašanja: povećanja površina razmjene (povećana reaktivnost), mehaničkog otpora, optičkih, elektromagnetskih i termičkih funkcija, kvantnog ponašanja… Umjesto kemijske prirode materijala, odlučujuća postaje prostorna organizacija atoma.
Suočeni s nepoznanicom mogućih budućih svojstava, jedni predviđaju revoluciju, drugi kontinuitet. No već su sada svi veliki proizvodni sektori – elektronički, tekstilni, medicinski, poljoprivredno-prehrambeni i energetski – zahvaćeni tim tehnološkim tsunamijem. Automobilska kompanija Mercedes prodaje vozila opskrbljena pojačanim kočnicama i dijelovima motora s nanotubama ugljika, stotinu puta otpornijima od čelika i šest puta lakšima; IBM proizvodi tranzistore stotinu tisuća puta tanje od vlasi, znanstvenici sa Sveučilišta Cornell u Sjedinjenim Državama i s Instituta Curie u Francuskoj realiziraju molekularne motore. Kozmetička industrija posljednjih godina također proizvodi nanočestice cinkova oksida za poboljšanje trajnosti ruža za usne, titanova oksida za filtriranje ultraljubičastih zraka, ili cirkonijeva oksida za lak za nokte.

Utjecaj novih tehnologija na zdravlje
Za mnoge industrijske divove, proizvodnja na submikroničkoj razini je uvjet za preživljavanje. Sony jednako kao ST Microelectronics (udružen s Motorolom i Philips semiconductors international BV) ulažu 1,5 milijardi eura za proizvodnju poluvodiča izrađenih ispod 90 nanometara. U tekstilnom sektoru, planovi se odnose na metalizirana vlakna koja mogu sadržavati energiju ili sprovodnike. Nanomaterijali mogu također poboljšati prinose energetskih sustava, omogućiti skladištenje vodika ili načiniti djelotvorne termičke barijere. U zdravstvu, nanobili mogu predstavljati nove ‘transportere’ aktivne materije, koja se može oslobađati in situ infracrvenim zagrijavanjem ili magnetskim poljem. Povećavaju se primjene na području biometrije ili minijaturnih pokretnih sustava za informiranje, ako je to još uvijek na mikrometarskoj razini. Tvrtka Applied Digital dobila je prošle godine dopuštenje Food and Drug Administration (američke ustanove koja je nadležna za lijekove) za svoj ‘ugrađeni medicinski čip’ koja se usađuje pod kožu i pomoću tehnologije RFID (Radio Frequency Identification Device) odašilje pacijentovu kompletnu povijest bolesti.
“Nanoindustrija nije industrija u nastanku, nego lepeza sredstava kojom se materija obrađuje na razini od jednog do sto nanometara”, naglašavaju ekonomisti Stephen Baker i Adam Aston(3). “Umjesto novog fenomena poput interneta, nanoi nude nove mogućnosti za tisuće materijala koji već postoje /ali koji mogu postati/ adaptibilni (‘inteligentni’) i hibridni (polusilicijska, poluorganska elektronika).” Nanoperspektiva trebala bi uvesti promjene u načine inovacije, dovesti do restrukturiranja brojnih industrijskih sektora, kao što je već bio slučaj s informatikom, elektronikom i biotehnologijama. Prvi planovi odnose se na biomaterijale, katalizatore, dijagnostiku i elektroniku. Različite discipline trebale bi se fuzionirati, da bi bolje djelovale u međuprostoru između žive i nežive materije, na križanju kemije, elektronike, genetike, pa čak i znanosti o mozgu.
Ulaganja su već započela. Američka National Nanotechnology Initiative procijenila je da je u 2005. u svijetu uloženo 9 milijardi dolara u nanotehnologiju (u znanosti i u industriji), s gotovo ravnomjernom razdiobom između zemalja Azije, Europe i Sjeverne Amerike. Između 1998. i 2003. javna ulaganja u Europi su povećana šest puta, a u Americi i Japanu osam puta. Svjetsko tržište tih tehnologija, koje su 2001. već predstavljale 40 milijardi dolara, 2010. trebalo bi dosegnuti 1.000 milijardi dolara godišnje, prema američkoj National Science Foundation (NSF)(4).

Nanokompozicija je dakle krenula. No za sada ne znamo ništa o utjecaju tih tehnologija na zdravlje(5). Što se događa kad se udišu nanotube ugljika koje su raspršene u zraku, ili kad se čestice titanova oksida primjenjuju na kožu kao solarni ekran? Nanomaterijali ne predstavljaju homogenu skupinu supstanci. Njihove čestice mogu se razlikovati po veličini, obliku, površini, kemijskom sastavu, biološkoj otpornosti. No uvijek su vrlo reaktivne. U članku naslovljenom “Nanotehnologija: pogledajmo u što uranjamo” koji donosi pregled toksikoloških radova ostvarenih na nanopredmetima, američki toksikolog Ernie Hood otkriva zabrinjavajuće rezultate(6), naročito upalne reakcije u plućnom tkivu izloženom nanočesticama ugljika koje je proučio znanstveni istraživač Günter Oberdörster sa Sveučilišta Rochester u Sjedinjenim Državama.
Već su se pojavile dvije bojazni: kao prvo, nanoprah – zbog svoje sićušnosti – može se širiti u sve tjelesne prostore, plućne alveole, krv, pa čak i preko hemato-encefalitičke barijere koja štiti mozak. Britanski toksikolog Vyvyan Howard istaknuo je problem, pokazavši da nanočestice zlata mogu prijeći barijeru placente i tako prenijeti sastojke s majke na fetus. Kao drugo, oblik nanoproizvoda može biti izvor toksičkih učinaka. Tako bi se, poput vlakna azbesta, nanotube ugljika mogle zabiti u plućne alveole i izazvati rak. Ono što komplicira karakterizaciju mogućih zdravstvenih problema je to što ne poznajemo dobro nanoproizvode koji se proizvode. Čini se da nanotube koje su već u komercijalnoj upotrebi i često su sastavljene od mješavine nanovlakana, nanočestica i raznih katalizatora (aluminij ili željezo) imaju teže upalne posljedice jer su slabo pročišćene.

Britanska fizičarka Ann Dowling koja je pripremila izvješće posvećeno nanotehnologijama na Royal Society i Royal Academy of Engineering, objavljeno u srpnju 2004., zahtijeva od industrije da “smanji izloženost nanotubama, da razvije vlastite toksikološke testove i da se provedu iscrpna istraživanja o biološkim posljedicama(7)”. Za sada, dvadesetak kompanija u svijetu već razvija pilotski program proizvodnje nanotuba ugljika, poduzimajući pritom različite mjere opreza… “Mi radimo u kombinezonu ili s maskom u atmosferi bez pritiska i pod poklopcem”, precizira Pascal Pierron, voditelj kompanije Nanoledge smještene u Montpellieru. U upravi za istraživanje Saint-Gobin razmatra se mogućnost zaustavljanja radova za koje je procijenjeno da su suviše rizični. Patrice Gaillard, koji je u Arkami odgovoran za projekt nanotuba i koji razvija pilot-program u Pauu, najavio je pak u siječnju 2005. “pokretanje proizvodnje od nekoliko stotina tona godišnje, počevši od 2007. (8)”
Britanske akademije ozbiljno su pristupile problemu i izdale 21 preporuku. Autori izvješća zahtijevaju da se izbjegava širenje nanočestica i nanotuba, ali su se isto tako izjasnili za uvođenje baze podataka o toksičnim posljedicama, bioakumulaciji i specifičnoj izloženosti stanovništva u različitom okolišu. Preporučuju da znanstvenici i osoblje u laboratorijima budu upućeni u etičke i socijalne posljedice i da građani budu informirani. Na planu legislative, smatraju da treba osigurati da upravljanje nanotehnologijama bude u potpunosti pokriveno postojećim i budućim zakonima. To će biti vrlo osjetljivo, jer je vrlo teško, već u kemijskom sektoru, popisati toksičke učinke. Vidimo naime u kojoj su mjeri namjere europske regulacije Reach (Registration, Evaluation, Autorisation and restriction of Chemicals), kojom se predviđalo da se procijeni utjecaj na zdravlje i okoliš 30.000 kemijskih supstanci (odnosno 30 posto svih industrijskih proizvoda), ugrožene pod utjecajem različitih lobija.

O Le Monde diplomatiqueu

Le Monde diplomatique je ugledni mjesečnik koji pokriva područja politike, ekonomije, znanosti i umjetnosti. Poznat je po analitičkim, dobro argumentiranim člancima koje pišu najznačajniji svjetski autori iz pojedinih područja.
Zajedničko istraživanje francuskog Instituta za istraživanje javnog mnijenja i sličnih institucija u zemljama u kojima lokalna izdanja Le Monde diplomatiquea imaju najveće naklade pokazuje da je Le Monde diplomatique u najužem vrhu svjetskog nezavisnog i objektivnog novinarstva. Tu poziciju stekao je iz više razloga, i to:
zbog pažnje koju ovaj mjesečnik posvećuje velikim ekonomskim, monetarnim, političkim ili društvenim pitanjima u svijetu
Le Monde diplomatique je svoje stranice otvorio mislećim, svjetski priznatim, znanstvenim, političkim i društvenim radnicima
mjesečnik svoju prihvaćenost može zahvaliti i eleganciji klasičnog prijeloma; novina često surađuje i s umjetnicima, slikarima, kiparima i autorskim fotografima
Paralelno s usponom francuskog izdanja, Le Monde diplomatique bilježi znatan rast svojih izdanja na stranim jezicima koja tiskaju neovisne izdavačke ili novinske kuće. Krajem 2003. bilo ih je 42. Hrvatsko izdanje izlazi od prosinca 2004.
Le Monde diplomatique izlazi u sljedećim zemljama: Argentini, Boliviji, Brazilu, Čileu, Grčkoj, Iranu, Italiji, Jordanu, Kolumbiji, Koreji, Luksemburgu, Maroku, Njemačkoj, Portugalu, Španjolskoj, Švicarskoj, Turskoj, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Venezueli te ima izdanja i za zemlje engleskog govornog područja. Tiskana izdanja Le Monde diplomatiquea širom svijeta prodaju se u 1,4 milijuna primjeraka.
Novina je također prisutna na Internetu na arapskom, češkom, engleskom, esperantu, jeziku farsi, grčkom, japanskom, katalonskom (Andora), kineskom, norveškom, njemačkom (Njemačka i Švicarska), portugalskom (Brazil), ruskom, španjolskom (Argentina, Bolivija, Čile i Španjolska), talijanskom i turskom jeziku.
Hrvatsko izdanje Le Monde diplomatiquea prodaje se na kiosku (cijena: 15 kn) i putem pretplate (cijena za godišnju pretplatu, 12 brojeva: 180 kn + poklon knjiga).

Više informacija na linku: Le Monde diplomatique – hrvatsko izdanje

Vrhunski stručni tim

Od ordinacije s jednom stomatološkom stolicom do centra za najzahtjevnije dentalne zahvate

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji

Pretplata
Email: pretplata@globalmedia.hr
Tel: +385 1 5498 955

Oglašavanje
Email: lmd@globalmedia.hr
Tel: +385 1 5498 959

Rizici postoje, ali su pod kontrolom
Sustavi za odobravanje supstanci moraju se temeljito preispitati: oni, naime, počivaju isključivo na opisu kemijskog sastava proizvoda (europski popis EINECS ili svjetski popis CAS). No kod nanomaterijala to nije dovoljno, jer prostorna organizacija njihovih atomskih elemenata može izazvati biološke učinke (posebno kancerogene).
Stav osiguravatelja također vrlo jasno pokazuje razmjere neizvjesnosti. Tvrtka Swiss-Re 2004. je upozorila na navalu nanotehnologija, podsjećajući na “nepredvidljivu narav opasnosti koje mogu izazvati te na povratne i kumulativne gubitke do kojih mogu dovesti(9)”. Čak i lobisti ističu opasnost da bi “nezgoda u kojoj sudjeluju nanočestice mogla izazvati obrambeni refleks ne samo s obzirom na materijal o kojem je riječ, nego možda i u odnosu na nanotehnologije u cjelini(10)”.
Kako su divovska ulaganja već započela, cijeli svijet želi vjerovati da je riječ o malim opasnostima, a naročito da se njima može vladati. Na Sveučilištu Rice (Houston, SAD), istaknutom središtu za proučavanje utjecaja nanotehnologija, znanstvenica Kristen Kulinowski je optimistična. “Ako možemo kontrolirati površinska svojstva, moći ćemo izbjeći toksične posljedice”, smatra ona. Jednako kao Sean Murdock, direktor američke industrijske organizacije NanoBusiness Alliance, koji smatra da “rizici postoje, oni su realni, ali njima se može upravljati”. Na europskom i američkom planu, iako su uvedeni mnogobrojni programi koji se bave mogućim zdravstvenim opasnostima, njihov proračun ne prelazi 3 do 6 posto ‘nano’ sredstava.

Neki, poput sociologa Francisa Chateauraynauda (EHESS), pitaju se koje su moguće konvergencije između biotehnologija, fizikalne kemije, informatike i kognitivnih znanosti. “Valjalo bi saznati nisu li sve te operacije u osnovi povezane samo magijom riječi i jamstvom koje im pridaju službeni diskursi”, istaknuo je u svom izlaganju o “Nanoznanosti i tehnološkim proricanjima”(11). Drugi, naprotiv, govore o BANG-u (“bitovi, atomi, neuroni i geni”) da bi označili interdisciplinarno približavanje koje bi moglo dovesti do pojava samoorganizacije i replikacije. Po njima, širom se otvaraju vrata nepoznatom i nepredvidljivom… To je terra incognita.
Toj zadivljujućoj perspektivi Amerikanci pridaju sljedeći obzor: ‘poboljšati ljudske performanse’. U svom izvješću o Nano-bio-info-kogni spoznajama (NBIC) koji je objavljen u lipnju 2002., NSF konvergentne tehnologije opisuje kao sredstvo koje će “omogućiti sveopću materijalnu i duhovnu dobrobit, miroljubivu i uzajamno korisnu interakciju između ljudi i inteligentnih strojeva, potpuno uklanjanje prepreka općoj komunikaciji, naročito onoj koja proizlazi iz različitosti jezika, pristup obnovljivim izvorima energije, kraj brigama vezanim uz uništavanje okoliša(12)”. Taj se pravac ideološki uklapa u transhumanističku struju koju podupire jedan od autora, William Sims Bainbridge, sociolog religija i direktor za informacije i inteligentne sustave u NSF-u. Taj pokret zalaže se za slobodnu upotrebu droga i lijekova, zaleđivanje tijela te genski i cerebralni doping.

Konferencija o nanoetici
Kao odgovor na taj problematični službeni američki stav, Europska zajednica je u rujnu 2004. objavila izvješće naslovljeno “Konvergentne tehnologije za europsko društvo znanja”(13). Autori smatraju da se nanotehnologije moraju okrenuti humanim, a ne ekonomskim ciljevima, pridonijeti izgradnji “društva znanja, olakšati prijenos i stvoriti ‘pomoćnike’ koji će služiti općem interesu”.
“Razlika se vrlo jasno istaknula na konferenciji o nanoetici koja je održana u ožujku 2005. na Sveučilištu Južna Karolina”, primjećuje Bernadette Bensaude-Vincent, profesorica filozofije znanosti na Sveučilištu Pariz X i autorica studije o fantazmama vezanim za nove tehnologije(14). “Istina je da s jedne strane postoji euforija Drexlera i apostola poput Raya Kurzwila koji se ponašaju vrlo mesijanski, šireći pomalo religijsku retoriku, dok je s druge strane prisutna apokaliptička katastrofičnost. Rekla bih da se ta dva suprotna stava u krajnjoj liniji međusobno jačaju i povezuju /…/. Izvan toga, nanotehnologije predstavljaju izvrsnu priliku da se konačno zapitamo o tehnologijama, o njihovu smislu, evoluciji i implikacijama te da ih, ako je ikako moguće, podvrgnemo javnoj raspravi.”
Valja žurno porazmisliti o mogućnostima i procijeniti učinke nanoproizvoda koji su još uvijek virtualni. S toga gledišta, fikcija koja stvara scenarije izravno nadahnute diskursom znanstvenih vizionara predstavlja ključ za raspravu. Ona je odavno anticipirala opasnost od nanorobota, implanata te samoorganiziranih i samorepliciranih strojeva koje vidimo kako se igraju sakupljača i reproduciraju se u Engines of Creation Erica Drexlera, vladaju mozgom neprijatelja i dovode do teledirigirane destrukcije u romanu Neala Stephensona Doba dijamanta, ili se pretvaraju u ‘sivu hladetinu’ koja sve proždire u Plijenu Michaela Crichtona(15).
Kao odgovor na takve dvosmislenosti i etičke i zdravstvene opasnosti, kanadska udruga Erozija, tehnologija i koncentracija (ETC Group) čiji se oprez kad je riječ o biotehnologiji i ravnoteži između sjevera i juga sad proširio i na nanotehnologije, traži da se donese Međunarodna konvencija za procjenu novih tehnologija (ICENT) pod okriljem UN-a. U izvješću o ‘nanogeopolitici’, objavljenom 28. srpnja 2005., Pat Mooney, direktor udruge, smatra da valja okončati ‘ciklus kriza’ i pomoću ICENT sporazuma osmisliti “sustav uzbunjivanja i ranog otkrivanja koji će biti u stanju nadzirati svaku novu važnu tehnologiju”. Odmah je upozorio na patente koji, na polju nanotehnologija, mogu vrlo lako dovesti do toga da “nekoliko privatnih tvrtki prigrabi konstitutivne elemente s tog područja”.

Razvijajući se bez rasprave (osim nekoliko interakcija s civilnim društvom, ostvarenih u Velikoj Britaniji, Nizozemskoj i Sjedinjenim Državama, u Madisonu), nanotehnologije dolaze u veliku opasnost da im se suprotstave pokreti koji ih osporavaju, kao u Grenobleu gdje skupina Pièces et Main d’Oeuvre (PMO) namjerava pružiti otpor ‘utjecaju tehnike’(16). Po uzoru na strategiju zavođenja javnosti koju smo upoznali s genetski modificiranim organizmima (GMO), primjećujemo između ostalog da se priprema ‘serenada’ koja hvali nanorješenja u službi siromašnih zemalja(17).
Ta su kritička mišljenja uzeta ozbiljno u sklopu Međuvladine platforme koja je u lipnju 2004. osnovana u Alexandriji, u Virginiji, na poticaj NSF-a i Meridian Institute. Okupilo se šezdesetak predstavnika iz dvadeset pet zemalja – među kojima iz Kine, Japana, Rusije, Australije, Izraela, Indije i Južne Afrike – da bi osnovali Međunarodno konzultativno tijelo za odgovornu nanoznanost. Kao predstavnica Francuske, Françoise Roure je u veljači 2005. ministrima industrije i znanosti predala izvješće koje je pripremila zajedno s filozofom Jean-Pierreom Dupuyom, naslovljeno “Etika i industrijska budućnost” u kojem je navedeno 13 preporuka, među kojima i nužnost osnivanja Europskog društvenog opservatorija za nanotehnologije. “Modeli društva, s njihovim vrijednostima, smisao za ciljeve koje su si zadali te utvrđeni prioriteti i granice, osjetljivi su na industrijsku metakonvergentnost”, smatraju autori. “Artificijelizacija prirode pokazala je granice svoje prihvatljivosti s gdjekad i nasilnim reakcijama protiv GMO /…/. Što reći o procesu naturalizacije čovjeka ako /…/ možemo postati artificijelni, znanstveni proizvodi, ako možemo biti promijenjeni, poboljšani, ekonomizirani, eksploatirani koristeći zakone prirode?”
Na vojnom planu, snaga nanoalata i samostalnih ubojitih sustava predstavlja realan ulog za prevlast: gotovo polovica američkih javnih investicija (odnosno 445 milijuna dolara 2004.) namijenjena je vojnoj upotrebi. Zaštitna i olakšana odjeća, nanooružje, umjetna inteligencija, sve to zanima i Kinu koja raspolaže Centrom za nanoistraživanja koji okuplja dvije tisuće znanstvenika u Šangaju.
Ipak, i dalje najviše zabrinjava proboj ‘fasciniranih tehnikom’ kao što su fizičar Ray Kurtzweil ili transhumanistički filozof Nick Bostrom u think tankove koji žele upravljati budućnošću, kao što je Centar za odgovornu nanotehnologiju.

*Novinarka, predsjednica VivAgora

Prevela: Dubravka Celebrini

1. Njegovi izumitelji Richard Smalley, Harry Kroto i Robert Curl dobili su Nobelovu nagradu.
2. Na engleskom je objavljeno 1986.; francuski prijevod Engins de créations: l’avènement des nanotechnologies, Vuibert, Pariz, 2005.
3. “The business of Nanotech”, BusinessWeek online, 14. veljače 2005.
4. Gilles Le Marois i Dominique Carlach, “Les nanomatériaux au coeur de la galaxie nano”, Les Nanotechnologies, Les annales des Mines – Réalités industrielles, veljača 2004.
5. “Nanomonde: et si l’on parlait de sécurité sanitaire”, u André Cicolella i Dorothée Benoit Browaeys, Alertes Santé, Experts et citoyens face aux intérêts privés, Fayard, svibanj 2005. Vidi također “Nanotechnologies: Une analyse préliminaire des risques”, iz radionice koja je organizirana u Bruxellesu 1. i 2. svibnja 2004., raspoloživo na http://europa.eu.int/comm/health/ph_risk/events_risk_en.htm
6. EHP, sv. 112, br. 13, rujan 2004.
7. Predavanje 26. svibnja 2005. o “Odgovornom razvoju nanotehnologija” u Ambasadi Velike Britanije u Parizu.
8. Seminar Opservatorija za mikro i nanotehnologije 27. siječnja 2005. u Parizu.
9. Nanotechnology: Small Matter, Many Unknowns, Swiss Reinsurance Company, Zurich, Švicarska, 2004.
10. Nouvelle Cordis, 8. srpnja 2005.
11. F. Chateauraynaud, Nanotechnologies et technopropheties. Le nanomonde dans la matrice des futurs, 2005.
12. Roco MC, Bainbridge WS (ur.) Converging Technologies for Improving Human Performance: Nanotechnology, Biotechnology, Information technology and cognitive science. NSF/DOC-sponsored report, Arlington, VA: National Science Foundation, lipanj 2002.
13. Nordmann A. Converging Technologies: Shaping the Future of European Societies: Report. Brussels. European Commission, 2004.
14. B. Bensaude-Vincent, Se libérer de la matière? Fantasmes autour des nouvelles technologies, 2004., Editions INRA
15. Neal Stephenson, L’age de diamant, Rivages/Futur, Pariz, ožujak 1996., i Michael Crichton, La proie, Robert Lafont, Pariz, 2003.
16. http://pmo.erreur404.org/
17. Peter A. Singer, Nanotechnology an the Devepoling World, PloS Medicine, svibanj 2005. sv. 2.

U broju Le Monde diplomatiquea od ožujka još čitajte:
Polemike oko rezervi nafte Saudijske Arabije: Granice saudijske naftne moci
Dosje: Napad na socijalna prava zaposlenika, Opca nesigurnost, kao buduca norma, Jucer solidarnost, danas konkurencija, Uobicajene ucjene General Motorsa
Represija ne moze sve objasniti: Zasto bjeloruska vlast misli da je sigurna?
Hrvatsko umirovljeničko pitanje: Saga o mirovinama
Bushov govor o stanju nacije: Nastavak americke globalne dominacije (pise: Lidija Cehulic)
Strategija razuvjeravanja i europska izgradnja: Francuska i druga nuklearna
era
Od Palestine do Irana: Pobune i odbijanja u ime islama
Povijest i mit: De Gaulle – Tito – Mihailovic
“Kralj jogurta” na celu Velikog otoka: Madagaskar, izmedu trzista i svete
Vodice
Turisticka pripovijest s pristojnog putovanja: Bernard-Henri Levy u Americi
Industrija na razini atoma: Nanotehnologije, zaludenost beskonacno malim

O Le Monde diplomatiqueu

Le Monde diplomatique je ugledni mjesečnik koji pokriva područja politike, ekonomije, znanosti i umjetnosti. Poznat je po analitičkim, dobro argumentiranim člancima koje pišu najznačajniji svjetski autori iz pojedinih područja.
Zajedničko istraživanje francuskog Instituta za istraživanje javnog mnijenja i sličnih institucija u zemljama u kojima lokalna izdanja Le Monde diplomatiquea imaju najveće naklade pokazuje da je Le Monde diplomatique u najužem vrhu svjetskog nezavisnog i objektivnog novinarstva. Tu poziciju stekao je iz više razloga, i to:
zbog pažnje koju ovaj mjesečnik posvećuje velikim ekonomskim, monetarnim, političkim ili društvenim pitanjima u svijetu
Le Monde diplomatique je svoje stranice otvorio mislećim, svjetski priznatim, znanstvenim, političkim i društvenim radnicima
mjesečnik svoju prihvaćenost može zahvaliti i eleganciji klasičnog prijeloma; novina često surađuje i s umjetnicima, slikarima, kiparima i autorskim fotografima
Paralelno s usponom francuskog izdanja, Le Monde diplomatique bilježi znatan rast svojih izdanja na stranim jezicima koja tiskaju neovisne izdavačke ili novinske kuće. Krajem 2003. bilo ih je 42. Hrvatsko izdanje izlazi od prosinca 2004.
Le Monde diplomatique izlazi u sljedećim zemljama: Argentini, Boliviji, Brazilu, Čileu, Grčkoj, Iranu, Italiji, Jordanu, Kolumbiji, Koreji, Luksemburgu, Maroku, Njemačkoj, Portugalu, Španjolskoj, Švicarskoj, Turskoj, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Venezueli te ima izdanja i za zemlje engleskog govornog područja. Tiskana izdanja Le Monde diplomatiquea širom svijeta prodaju se u 1,4 milijuna primjeraka.
Novina je također prisutna na Internetu na arapskom, češkom, engleskom, esperantu, jeziku farsi, grčkom, japanskom, katalonskom (Andora), kineskom, norveškom, njemačkom (Njemačka i Švicarska), portugalskom (Brazil), ruskom, španjolskom (Argentina, Bolivija, Čile i Španjolska), talijanskom i turskom jeziku.
Hrvatsko izdanje Le Monde diplomatiquea prodaje se na kiosku (cijena: 15 kn) i putem pretplate (cijena za godišnju pretplatu, 12 brojeva: 180 kn + poklon knjiga).

Više informacija na linku: Le Monde diplomatique – hrvatsko izdanje

Pretplata
Email: pretplata@globalmedia.hr
Tel: +385 1 5498 955

Oglašavanje
Email: lmd@globalmedia.hr
Tel: +385 1 5498 959