Mate Rimac u najnovijoj objavi na Facebooku opširno se osvrnuo na navodne riječi učitelja srednje škole u Samoboru koji su prema riječima jednog od učenika te škole Rimca proglasili lošim učenikom te "jednim od najgorih tehničara u zadnjih nekoliko godina te škole".

Rimčevo reagiranje prenosimo u cijelosti:

Jedan mladić mi se javio na temu srednje škole za koju sam se raspitivao zbog svog mlađeg brata pošto smo bili u dilemi oko odabira.

Nadam se da se neće ljutiti što prenosim to što je napisao (ime neću objaviti).

"Pozz, i sam sam ove školske godine započeo svoje školovanje u SSŠ u Samoboru (smjer: Tehničar za mehatroniku). I sve što mogu reći jest katastrofa. U cijeloj školskoj godini praktične nastave gotovo da i nismo vidjeli ("naučili" smo izrađivati samo kvadratnu pločicu i šesterokutnu maticu). Gotovo svi profesori i po (najmanje) 10-ak minuta kasne na sat. Svatko ima svoje mišljenje, no po meni ovo je jad i bijeda.

Neki su se načeli i teme kako ste Vi pohađali ovu školu i uspjeli i ušli u raspravu s profesorima. A profesori za Vas nemaju jedne riječi hvale, iako svi mi učenici tvrdimo suprotno. Bojim se da ako Vaš brat ode u tu školu da će imati isti stav i za njega. Profesori bi trebali biti primjer učenicima, čak i uzor – no kakvi su nam to uzori koji na satu vrijeđaju učenike? Gotovo svi učiteljicu su Vas komentirali i kao što sam rekao nemaju riječi hvale, kažu kako ste bili loš učenik (kako ste tvrtku Rimac Automobili osnovali kako i još mnogo loših stvari), no smatram da je njima više žao što i oni nisu dobili dio kolača."

Kasnije je još napisao:
"Čuo sam da ste promovirali školu po cijelome svijetu, iako kako i sami kažete ne stoji iza vaših uspjeha i postignuća. No, nije mi jasno onda kako Vas neki profesori mogu nazivati "jednim od najgorih tehničara u zadnjih nekoliko godina te škole"."

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
 

Zamisli to. Ne mogu uopće početi opisivati koliko je ovo jadno i bijedno.

1. Dok sam bio u toj srednjoj školi (2006.) sam osvojio prva mjesta na državnom i županijskom natjecanju za elektrotehniku. Dakle bio sam proglašen najboljim elektrotehničarem u zemlji te godine, reprezentirajući Samobor i svoju školu. Sam ravnatelj te iste škole mi je dodjelio županijsku nagradu pošto se natjecanje održavalo u prostorima naše škole. Na tome sam skupa sa profesorom Ivan Vlainić i kolegom Luka Bosnjakovic koji se onda pridružio nakon prvih nagrada radio kao konj izvan nastave. Profesoru Vlainiću ću zauvijek biti zahvalan na tome što je učinio za mene a Luka je bio odlična podrška za realizaciju mojih ludih ideja. A i Marko Milečki je često dolazio da mi pomogne sklepat moje frankensteine u garaži smile emoticon

2. Nakon toga su me slali po cijelom svijetu – Južna Koreja, Švicarska, Njemačka… Gdje sam se morao natjecati sa konkurencijom iz Njemačke, SAD-a, Japana itd. Unatoč tomu, sam poosvajao razne nagrade (npr. zlatnu medalju i posebnu pohvalu na ISIE 2006. u Seoul-u ili zlato i srebro na IENA Nürnberg) koje danas krase prostore naše tvornice u Svetoj Nedelji. 

3. Sa 18 godina sam napisao 2 međunarodna patenta.

4. Ta moja dva patenta su bila proglašavana najboljim tehnološkim proizvodom u Hrvatskoj (VIDI e-novation award – Zlatno Teslino jaje).

5. Nakon srednje škole (tokom studija) sam krenuo raditi na električnim autima te sam ubrzo oborio 5 svjetskih FIA i Guinnessovih rekorda koja i danas držim. Prvi auto sam svojom glavom osmislio i svojim rukama u garaži napravio – prije tvrtke i prije prvog zaposlenika.

6. Osnovao sam i vodim tvrtku koja je privukla 10.000.000 € strane investicije, koja je izvezla proizvode u 26 zemalja na 6 kontinenata i koja zapošljava team od 100 vrhunskih inženjera, tehničara i raznih drugih struka, koji su tu istu tvrtku ocjenili kao najboljeg poslodavca u Hrvatskoj, zajedno stvaraju tehnologije budućnosti u industriji koja nikad nije postojala na ovim prostorima i koja je među najkompetitivnijima na svijetu. O klijentima kao što su Koenigsegg, Qoros, Siemens itd. ne moram puno govoriti. Ne želim niti početi o preprekama koje sam na tom putu prošao.

Ako moja postignuća i zanemarimo – što sam ja njima skrivio? Bio sam klinac kao i svaki drugi. 2 godine prije srednje škole sam došao u Samobor iz Frankfurta i nije mi bilo nimalo lako. Hrvatski jezik mi nije išao najbolje i ne mogu reći da sam bio dobro prihvaćen u osnovnoj školi zbog BiH korjena i naglaska – u Samoboru sam bio dotepenec kojeg su zbog toga maltretirali (u srednjoj više nisam imao problema s tim). Uvijek sam priznavao da nisam bio dobar učenik, ali sam zahvaljujući profesoru Vlainiću otkrio da imam dara za nešto.

Ako profesori već nisu ponosni na to što se radi na 10 km zračne linije od njih i gdje njihovi učenici mogu imati budućnost, neka bar nove generacije potiču i pokušaju ih inspirirati, umjesto pljuvanja po bivšim učenicima.

Reći ćete mi "ma pusti jadnike, nemoj se živcirati", ali ne, ne želim šutiti. Ovjde se radi o klincima koji su možda baš zbog firme Rimac Automobili upisali tu školu. Klinci kao što je moj brat. Klinci koji bi mogli jednog dana stvoriti nešto puno veće nego što ću ja ikad stvoriti, ili neki drugi klinci koji će sa nama stvarati tehnologije za električne aute. Grozno mi je da ti klinci još uvijek, kao i ja prije 13 godina, sa pilom i turpijom rade jebenu maticu iz komada čelika, dok o naprednim CAD programima i CNC-ima pročitaju u knjizi i nikad ih ne vide u živo. Da ne spominjem suvremene procese i alate za razvoj elektronike (hardware i software) ili poduzetno i kreativno razmišljanje. Ako nam je cilj obrazovanja da naučimo kako brusiti matice, onda je bolje da i ne idete u srednju školu.

Kroz internet imate svo znanje svijeta dostupno – nije loša alternativa za isfrustrirane, od vremena pregažene profesore bez motivacije, korisnih znanja i iskustava.

To što danas radim nema baš veze sa srednjom školom niti fakultetom no vrlo vjerojatno to sve ne bih radio da me profesor Vlainić nije poslao na to prvo natjecanje i pratio kroz sva ostala. To je bila samo njegova dobra volja i motiviranost da pomogne nadarenim klincima – srećom je u meni vidio jednog sa potencijalom. Jednako tako sam imao i drugih profesora koji su radili izvrstan posao i od kojih sam puno naučio – Vesna Bratuša Cundeković je jedna od njih. Vlainić je i dalje u toj školi i bori se da kvalitetnim učenicima koji žele znati više pruži priliku i on je jedini razlog zašto sam htio da moj brat ide u tu školu.

Siguran sam da tamo (i u drugim školama) postoje kvalitetni profesori koje sustav i okolina guši. I znam da nemaju lagan posao. Ali isto tako znam da imaju vrlo važan i odgovoran posao. A ovdje imamo jasan slučaj vrlo lošeg obavljanja posla – od osnovnih ljudskih vrijednosti, do kurikulumskih problema.

Bez obzira na sve, pozivam sve profesore Srednje Strukovne Škole Samobor, kao i sve druge profesore, da se odvaže doći do Svete Nedelje i izgube 30 minuta da prođu naše pogone. Tamo će vidjeti kako ljudi koji su do prije par godina sjedili u školskim/fakultetskim klupama stvaraju budućnosti – dobro raspoloženi, vedri i sa sjajem u očima jer znaju da to što rade vrijedi i da su najbolji na svijetu u mogo toga što rade. Kroz nekoliko dana ću, obećajem, poslati i službeni poziv u školu. Osobno ću izdvojiti vrijeme da ih provedem kroz firmu i objasniti im što vide i što se nalazi 10 minuta vožnje od njihove škole.

Objašnjavati moram – jer o tome ne znaju baš ništa, dok profesori iz Francuske, Mađarske, Slovenije, Njemačke itd. busevima dovoze svoje učenike da obiđu te iste pogone i za obilazak plate kartu. Vi ćete to sve dobiti za besplatno – jedino ćete morati skupiti obraza da me pogledate u oči.