U predgrađu američkoga grada Sacramenta radnici kompanije Hewlett-Packard rastavljaju stara računala, vade dijelove opasne po okoliš, poput baterija, te njima “hrane” golemi stroj koji razvrstava metal, plastiku, aluminij i plemenite metal. Ta brda starog materijala šalju se u druge tvornice u Sacramentu gdje se tope i pripremaju za ponovnu uporabu. Količina elektroničkog otpada koja nastaje svake godine, sve je veća. Stari serveri, osobna računala, zasloni, tipkovnice i pisači… Ako se staro računalo ne može nekom pokloniti, primjerice siromašnim stanovnicima Afrike, onda se nađe na smetlištu.

Stop izvozu
“Kompjutorske kompanije definitivno prihvaćaju misao da se moraju brinuti o svojim proizvodima i nakon što im završni životni vijek”, kaže Barbara Kyle iz neprofitne organizacije Computer TakeBack iz San Francisca. No ekološki aktivisti upozoravaju da nisu samo računala problem: što učiniti sa starim televizorima, radioprijamnicima, baterijama i ostalim elektroničkim uređajima? Jedan od načina, kažu oni, jest prevoženje brodovima u neku siromašnu zemlju koja ih prima uz simboličnu naknadu, a smeće tada truje nekog drugog. Uz uvođenje procesa recikliranja, mnoge kompanije trude se učiniti svoje proizvode energetski efikasnijima, koriste se i ekološka pakiranja, a sve radi smanjivanja emisije ugljičnog dioksida pri proizvodnji i manjeg utjecaja na globalno zagrijavanje. “To je dobro za poslovanje – sve je više korisnika koji cijene proizvode napravljene na ekološki svjestan način”, kaže Carl Claunch iz analitičke kuće Gartner. No sve brže predstavljanje novih proizvoda i utjecaj marketinga na zamjenu “starih” proizvoda novima sve više povećava količinu elektroničkog smeća. Odbačeni uređaji sadrže otrovne metale i kemikalije poput orlova, žive, kroma ili polikarbonatnih bifenila (PCB). Američka Agencija za zaštitu okoliša kaže da samo američki kupci godišnje “proizvedu” oko dva milijuna tona elektroničkog otpada, a u Gartneru procjenjuju da se svakog dana odbaci oko 133.000 osobnih računala. Od svog elektroničkog otpada preradi se samo 10 do 15 posto, kažu analitičari. Ostalo završi na smeću, gdje postoji opasnost od istjecanja otrovnih kemikalija i zagađivanja tla. A od smeća koje se reciklira čak 80 posto završi na preradi u nekoj stranoj zemlji gdje radnici više pozornosti obraćaju na izdvajanje još korisnih metala i elemenata nego na zagađivanje okoliša. Problemom su se pozabavili i aktivisti Greenpeacea koji su zabilježili visoke koncentracije opasnih tvari u tlu i vodi u blizini prerađivačkih postrojenja u Kini i Indiji. Međutim, čini se da se situacija polako mijenja. Sve više država zahtijeva od proizvođača elektroničkih uređaja da se pobrinu za odbačene uređaje. Japan, Južna Koreja i dobar broj europskih zemalja zahtijevaju da proizvođači organiziraju preradu stare elektronike ili da za to plate.

Neophodni zakoni
U SAD-u još nema sličnog zakona na federalnoj razini, no neke države uvode, a neke se spremaju na uvođenje zakona koji bi regulirale recikliranje elektronike. Kalifornija, primjerice, zabranjuje bacanje stare elektronike, a pri kupnji se u sklopu cijene plaćaju i troškovi budućeg zbrinjavanja opasnih tvari. “Ključno je da proizvođači budu svjesni da samo recikliranje nije dovoljno – mora se smanjiti količina opasnih materijala u proizvodu”, kaže Rick Hind iz Greenpeacea. Među proizvođačima računala kompanija Dell slovi kao lider u recikliranju elektronike. Kompanija će iz proizvodnje izbaciti neke otrovne tvari, a na problem je upozorio i osnivač Micael Dell: “To moramo učiniti zbog svojih potrošača i zbog Zemlje.” Hewlett-Packard je, pak, tijekom prošle godine reciklirao 16 posto više uređaja nego godinu prije i ne šalje svoje stare proizvode u druge zemlje. Ekolozi upozoravaju i predstojeću “epidemiju” bacanja starih televizora. Kako sve više korisnika kupuje nove uređaje bazirane na LCD ili plazma tehnologiji, na otopadu ima sve više starih prijamnika s katodnim cijevima. Rješavanje problema elektroničkog otpada, čini se, na samom je početku.