Uistinu mogli bismo ustvrditi da se prva industrijska revolucija dogodila znatno ranije od 18. stoljeća, kao što to imamo običaj smatrati. Pa, nije li saznanje da je moguće upaliti vatru jedna revolucija sama po sebi? Čovjek je tada shvatio da se meso životinje koju je ubio može pripremati, umjesto konzumirati sirovo, usput grijući se. Da ne govorimo da je kožu te životinje obrađivao i nosio.
Je li druga industrijska revolucija bila pronalazak kotača? Mogućnost da se čovjek kreće vozilom, a ne na konjskim leđima, te da na tom vozilu može prevoziti cijelu obitelj i praktično sve što ima, bez ikakve je dvojbe bila revolucija sama po sebi. Kvragu, pa na tako jednostavnim kolima čovjek je počeo osvajati Ameriku!
Pustimo, međutim, teoretiziranje i pošalice na stranu, industrijska revolucija zaista jest pronalazak stroja pogonjenog gorivom koje napaja nekakav agregat. Točka. Prva je vrsta u tom lancu, naravno, bio parni stroj koji je omogućio čovjeku neslućene osobne razvoje, društvene napretke, preformuliranje života kao takvog, stvaranje sasvim novih klasa koje će ostati u srži svake sljedeće industrijske revolucije, pa i ove pete koja se rađa pred našim očima, a zove se umjetna inteligencija.
Industrijske su revolucije, i to svaka ponaosob, mijenjale načine na koje mislimo, radimo i igramo se. Povijest industrijskih revolucija ni manje je ni više nego priča o povijesti čovječanstva, konkretno onoj najbitnijoj, u posljednja tri stoljeća.
Krenimo najprije odakle je prva industrijska revolucija krenula i zašto. Svi znamo, u Velikoj Britaniji, jer tamo je James Watt izumio parni stroj i tako je krenula ta revolucija. No, to je samo djelomično točno, jer najprije krenimo od temelja te pa i svake sljedeće industrijske revolucije. A to je energent – što je moguće jeftiniji. Naime, tadašnja se proizvodnja u Britaniji, kao i u ostatku svijeta, temeljila na korištenju drveta kojega je teško bilo vaditi, a onda i prevoziti. Bilo je potrebno nešto puno pristupačnije i lakše za prijevoz.
Sjajni britanski profesor Jeremy Black, vjerojatno najveći svjetski stručnjak za prvu industrijsku revoluciju, otkriva i koji je to novi energent. Ugalj, kojega je bilo značajno bliže obali, bilo ga je puno lakše pronaći, lakše za prevoziti, a imao je bolju energetsku vrijednost od drveta, i to do tri puta. Naprosto, bio je jeftiniji. Bio je to odlučni odmak od načina života kakav je čovjek do tada poznavao, a oslanjao se na prirodu. Pomak epicentra zbivanja prema rijekama i vodama, odnosno izvorima ugljena, mijenja to zauvijek. Zasluga je to promjene našeg načina na koji koristimo energiju. Počeli smo koristiti Zemljin rudni resurs. A Britanija ga je imala u praktično neograničenim količinama, u rudnicima koji su se nalazili blizu obale, pa ga se moglo brodovima prevoziti tamo gdje je bio najtraženiji – u London, primjerice.
Ali postoji i problem, ti su rudnici većim svojim dijelovima bivali potopljeni. Tko god pronađe način da se ta voda ispumpa pa se dođe do još ugljena, postat će vrlo bogat čovjek. Učinio je to Thomas Newcomen izradivši pumpu koja je mogla taj zadatak ispunjavati dovoljno dobro. To je bio prvi komercijalno iskoristivi parni stroj u povijesti, bilo je to već 1713. godine. Tek 63 godine kasnije Watt će taj stroj unaprijediti, učiniti daleko efikasnijim, sve do razina koje će omogućiti proboj ideja koje je donijela industrijska revolucija čije je nastajanje, vidimo, trajalo cijelo jedno stoljeće, da bi tek u sljedećem zaista pogurnulo čovječanstvo prema neslućenom razvoju koji će trajati još jedno stoljeće.
Samo, ugljena je bilo i tisućama godinama prije toga. Razlog tako snažnog proboja u Britaniji bio je najprije društvene prirode, jer se britansko društvo u mnogo točaka upravo kontrastiralo s onim drugih europskih zemalja, odnosno carstava. Nije bilo cenzure znanstvenih i drugih proboja od strane crkve ili vladajućih obitelji, ili države.
Prije ovih događaja, stotinu je godina Britanija uživala u neviđenim znanstvenim dostignućima koja su izazivala crkvenu dogmu. Svojevrsno prosvjetiteljstvo širilo se zemljom i stimuliralo razvoj novih ideja stvarajući društvo koje je uvjereno kako zaista razumije svijet oko sebe. Kako su prije 18. stoljeća trajali ratovi kako bi se uspostavila parlamentarna monarhija, to je uspostavilo čvrsti temelj za industrijsku revoluciju jer je o svemu odlučivao parlament. Dok je u Francuskoj i dalje trajala apsolutistička monarhija koja je pametnim ljudima koje je Francuska imala onemogućavala da slobodno primjenjuju svoje ideje niti da ih razmjenjuju. Znanstvene inovacije bile su centralizirane u akademiju znanosti. Bez njezina odobrenja nije se moglo dogoditi ništa.
Naposlijetku, umjesto isključivo ratne mornarice, Britanija je izgrađivala trgovačku kojoj je ratna služila kao zaštita. Trgovina novim vrijednostima koje je donijela industrijska revolucija bila je za Britaniju od ključne važnosti. Jer, industrijska revolucija donijela je mogućnost stvaranja bezbrojnih novih vrijednosti. Za to je trebalo novca, britanska aristokracija razumjela je kako ljudima koji su je kadri stvoriti treba novac i omogućiti, pa je trgovinu i ohrabrivala, a Britanija je postala vodećom pomorskom silom svijeta.
Naravno, industrijska revolucija nije donijela samo pozitivne učinke. Yuval Noah Harari, poseban gost Zagreba ove jeseni, smatra da iako je donijela izvanredan napredak, industrijska revolucija također je pojačala degradaciju okoliša, ekonomske nejednakosti i društvene izazove. Iskorištavanje prirodnih resursa, iskorištavanje rada i ekološki otisak industrijalizacije imali su dugotrajne utjecaje na planet i ljudsku dobrobit. Kao što misli da se radnik našao u gorem položaju nego prije nje.
“Ekonomija sakupljača hrane većini ljudi pružila je zanimljivije živote nego poljoprivreda ili industrija. Danas kineski tvornički radnik napušta kuću oko sedam ujutro, probija se kroz zagađene ulice do tvornice s radnom snagom i tamo radi na istom stroju, na isti način, dan za danom, deset dugih i zamornih sati, vraćajući se kući oko sedam navečer kako bi oprao suđe i rublje”, piše Harari u Sapiensu.
Svakako, širenje Britanije po svijetu kao vodeće trgovačke sile otvorilo je put i krajnje negativnom utjecaju na svijet, a to je ropstvo. Robovski rad otvorio je mnogim krajevima, pogotovo u Americi, mogućnost da svojim jednostavnim proizvodom, poput duhana, postanu konkurentni i u samom Londonu. S druge strane, stvorena je srednja klasa koja je imala novca koji je željela potrošiti, a poduzetnicima je ostalo da razmišljaju o tome što im prodati. No ipak…
“Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća izumili smo bezbrojne uređaje koji štede vrijeme i koji bi trebali učiniti život opuštenijim – perilice rublja, usisavače, perilice posuđa, telefone, mobitele, računala, e-poštu. Prije je trebalo puno truda da bi se napisalo pismo, adresiralo ga i poštariti omotnicu te da bi ga se odnijelo u poštanski sandučić. Trebali su dani ili tjedni, možda čak i mjeseci, da se dobije odgovor. Danas mogu na brzinu napisati e-poštu, poslati je na drugi kraj svijeta i ako je primatelj online dobiti odgovor minutu kasnije. Uštedio sam si svu tu muku i vrijeme. Ali živim li opuštenijim životom?”, pita Harari uvodeći nas tako u drugu industrijsku revoluciju…
Realno, iako je prva industrijska završila ranog 19. stoljeća, u svakom se slučaju druga zapravo na nju naslanja. Jer, riječ je o revoluciji koja je maksimalno koristila tehnološka dostignuća koje je donijela prva pa se druga zato i naziva tehnološkom revolucijom. Industrijska revolucija se, dakle, nastavila, a druga je započela krajem 19. stoljeća i trajala je do Prvog svjetskog rata, a općenito je se smješta u razdoblje između 1870. i 1914. godine. Glavni uzrok te druge revolucije bilo je širenje električne tehnologije. Taj oblik energije omogućio je mnogo učinkovitije metode masovne proizvodnje i komunikacijske tehnologije.
Stvaranjem prve visokootporne električne žarulje sa žarnom niti Thomasa Edisona 1879. godine, utrt je put ogromnom širenju proizvodne tehnologije koje će se dogoditi tijekom sljedećih nekoliko desetljeća. Ostali važni čimbenici uključivali su razvoj proizvodnje čelika, motor s unutarnjim izgaranjem i stvaranje sintetičkih materijala poput plastike i najlona dobivenih iz naftne industrije. Sve te nove tehnologije dovele su do značajnog povećanja masovne proizvodnje i smanjenja troškova. To je omogućilo poduzećima gospodarski rast neviđenom brzinom u vrlo kratkom vremenskom razdoblju i dovelo do ogromnih promjena u društvu.
No, tehnološka revolucija vuče velike koristi od nečega što je ipak nastalo u prvoj industrijskoj revoluciji, a to je prodaja i oglašavanje. Josiah Wedgwood bavio se keramikom, a radio je to toliko dobro da je postao jednim od najbogatijih ljudi u Britaniji. On je već u 18. stoljeću razumio kako srednja klasa zapravo i ne zna da joj nešto treba, pa ju je trebalo uvjeriti da joj nešto treba, da će od nečega imati koristi. I tako je Wedgwood, kao i ostali koji su ga razumjeli, razvio prodajne strategije, prostore gdje bi se kupce dočekivalo, s njima upoznavalo pa onda uvelo u prostorije s proizvodima. Nastala je vjerojatno prva ulica za shoppingholičare – Oxford Street u Londonu.
Ništa manje nije trebalo novim proizvodima proizašlima iz tehnološke revolucije, automobilu, žarulji… Pogledajmo samo Nikolu Teslu. Da nije mogao uvjeriti kako će njegova izmjenična struja maknuti one užasne kablove iznad američkih gradova, a da kada proradi neće nikoga ubiti, vjerojatno bismo zaista upotrebljivu električnu energiju čekali još jako dugo. Da ne govorimo o projektu koji je zaista promijenio tržište energije, hidrocentralu na Niagari. Ipak, Tesla nije bio majstor masovnog marketinga propuštajući uvidjeti kako njegovi izumi moraju imati privlačnost za mase, ne samo za ulagače.
Takvo saznanje imao je Karl Benz koji je 1888. godine napravio prvi automobil na motor s unutrašnjim izgaranjem koji je komercijalno bio raspoloživ bilo kome tko ga je mogao platiti. Ali, ni on nije imao spoznaju koju je imao Henry Ford, a to je kako se i stroj može serijski proizvoditi. Njegov je Ford T bio prvi automobil koji je bio raspoloživ u milijunskim nakladama zbog čega je bio jeftin, pa tako raspoloživ i onima s manje novca koji su ga jednostavno mogli podići u najbližoj Fordovoj trgovini.
Automobil je nastao na razvoju metalurgije, alata za njezinu obradu, boje, naftnih derivata, drugih saznanja o tome za što je sve moguće upotrijebiti naftu. Ali postoji jedna čvrsta distinkcija između prve i druge industrijske revolucije koja je, utvrdimo činjenicu, trajala od 1870. pa do 1914. godine. A to je kako je uloga znanosti postala ključnom i nezamjenjivom, kako to utvrđuje prof. Joel Mokyr s američkog Sveučilišta Northwestern.
“Tehnologija je znanje. Moderni gospodarski rast, o čemu je Simon Kuznets (1965.) raspravljao prije više od 30 godina, ovisi o rastu korisnog znanja. Pa ipak, kao znanje, tehnologija se razlikuje od znanja o prirodi koje smatramo znanošću, geografijom ili pragmatičnijim znanjem o prirodnim pojavama. Uz određeno pojednostavljenje, možemo podijeliti svo korisno znanje na znanje koje nastoji katalogizirati i objasniti prirodne pojave i pravilnosti, i znanje koje treba shvatiti kao ogromnu kompilaciju recepata, uputa, nacrta koje čine ukupnost tehnika dostupnih društvu. Dva oblika znanja su naravno povezana: općenito, korisno prirodno znanje vodi ili se preslikava u razvoj novih tehnika. Ipak, postoje dvije važne kvalifikacije za tu pomalo mehanističku sliku. Prvo, postojala je znatna povratna informacija od tehnologije prema znanosti. To se očitovalo u preusmjeravanju znanstvenog razmišljanja u svjetlu novih izuma, kao i tehnologije koja stvara bolje instrumente i opremu za bilježenje znanstvenih činjenica i pravilnosti, kao i za testiranje hipoteza.
Drugo, značajan broj tehnika pojavljuje se s prilično malom osnovom u razumijevanju prirodnih fenomena. Prva industrijska revolucija, i većina tehnoloških dostignuća koja su joj prethodila, imala je malo ili nimalo znanstvene osnove. Stvorila je kemijsku industriju bez kemije, željezarsku industriju bez metalurgije, energetske strojeve bez termodinamike. Inženjerstvo, medicinska tehnologija i poljoprivreda do 1850. bili su pragmatični skupovi primijenjenog znanja u kojima se znalo da stvari funkcioniraju, ali se rijetko razumjelo zašto funkcioniraju. To je značilo da ljudi često nisu znali koje stvari ne funkcioniraju: ogromne količine energije i domišljatosti trošile su se na alkemiju, perpetuum mobile, kamenje mudrosti i fontane mladosti. Tek kada je znanost pokazala da su takvi snovi nemogući, istraživanje je krenulo u drugom smjeru. Nadalje, čak i kada se znalo da stvari funkcioniraju, obično su bile nefleksibilne i sporo se poboljšavale. Često je bilo teško ukloniti pogreške, poboljšati kvalitetu i učiniti proizvode i procese jednostavnijima za korištenje bez dubljeg razumijevanja uključenih prirodnih procesa”, smatra ovaj američki znanstvenik.
Prof. Mokyr također podsjeća da više nije jedino Britanija pokretač industrijske revolucije, već sada inovacije dolaze iz Sjedinjenih Država, ali i iz Njemačke koja zauzima vodeći položaj u razvoju kemije. Zanimljivo je i kako je industrija tek kasnije prihvatila prednosti izmjenične struje nakon Westinghouseove i Tesline pobjede nad Edisonom u čuvenom Ratu struja.
Neki će znanstvenici povući drugu industrijsku revoluciju sve do 1930. godine, što nije bez logike, no nama bi se ipak dopala više 1914. obzirom da se nakon nje velika većina inovacija veže prije svega za ratovanje. Činjenica je da se inovacije najviše nižu u ratno doba, no uvijek se pri tome povuče i pitanje morala, što je sasvim opravdano.
Zato se treća industrijska revolucija povezuje s 1947. godinom, ponegdje će se pronaći i da kreće 60-tih godina prošlog stoljeća. No, završetak Drugog svjetskog rata ima, po nama, prednost. To je i zbog razvoja računarstva kao i zbog pojave nuklearne energije, na žalost ponajprije vezane za rat, odnosno njegov završetak.
Razdoblje nesmiljeno brzog razvoja digitalizacije, alternativnih izvora energije te povezivanja trajalo je sve do početka ovog stoljeća. Jasno, pojava računala, pogotovo kada se ono pojavljuje u široko dostupnoj stolnoj varijanti kakva danas stoji praktično u svakom domu, ključna je. Korijeni se mnogih vidova tog razvoja vuku iz Drugog svjetskog rata kroz akciju probijanja njemačkog šifrarnika Enigma. Time je vjerojatno dobiven rat na moru protiv Trećeg Reicha. Računalo je, međutim, bilo tek temeljem za ono što će doista donijeti tektonsku promjenu u naše živote, upravo onako kao što je to donio zaista efikasni parni stroj. A to je Internet.
Bradford Smith, koji je ne tako davno bio potpredsjednikom Microsofta, napisao je kako je Internet u srcu treće industrijske revolucije.
“Omogućen tehnološkim napretkom u računalnom hardveru, softveru i telekomunikacijama, Internet je prisilio tvrtke diljem svijeta da preoblikuju sebe i način poslovanja. Ta transformacija poslovnih praksi potaknula je neviđene poraste produktivnosti, generirane kako poboljšanjima učinkovitosti, tako i stvaranjem novih tržišta. Istovremeno, internet duboko mijenja način na koji ljudi međusobno komuniciraju, izražavaju se i zabavljaju”, kaže Smith koji je inače i ugledni američki odvjetnik.
Zbog toga on ističe i praktično najveće pitanje koje je Internet donio, a na koje do danas nije odgovoreno. I zbog kojega se Internet u više navrata pokušalo mijenjati. Bez uspjeha.
“Kao i u svakom razdoblju dramatičnih promjena, internetska revolucija postavlja nekoliko izazova i pitanja za pravne sustave diljem svijeta. U kojoj mjeri trebamo prilagoditi postojeće pravne strukture kako bismo olakšali učinkovite komercijalne prakse uz istovremeno promicanje inovacija? Kako možemo osigurati da zakon promiče važne društvene vrijednosti koje nadilaze te komercijalne interese? Još važnije, koje su odgovarajuće odgovornosti javnog i privatnog sektora u rješavanju ovih pitanja?”.
Iako je nekoliko pravnih znanstvenika, uključujući Davida Posta, Jamesa Boylea, Lawrencea Lessiga i druge, ponudilo pronicljive kritike odnosa prava prema Internetu, ovi autori bili su manje uspješni u artikuliranju koherentnog modela za rješavanje mnogih društvenih i pravnih pitanja koja se javljaju na mreži, smatra Smith. Drži se kako je najbolje treću industrijsku revoluciju opisao Jeremy Rifkin u svojoj knjizi koja se zove upravo tako: Treća industrijska revolucija.
Američki ekonomist označio je pet glavnih stupova ovog razdoblja. Rifkin opisuje kako će pet stupova Treće industrijske revolucije stvoriti tisuće poduzeća i milijune radnih mjesta te uvesti temeljno preuređenje ljudskih odnosa, od hijerarhijske do lateralne moći, što će utjecati na način na koji poslujemo, upravljamo društvom, obrazujemo svoju djecu i sudjelujemo u građanskom životu.
Pet stupova Treće industrijske revolucije su (1) prelazak na obnovljive izvore energije; (2) transformacija zgrada svakog kontinenta u zelene mikroelektrane za prikupljanje obnovljivih izvora energije na licu mjesta; (3) primjena vodika i drugih tehnologija skladištenja u svakoj zgradi i u cijeloj infrastrukturi za pohranu povremenih izvora energije; (4) korištenje internetske tehnologije za transformaciju električne mreže svakog kontinenta u energetski internet koji djeluje baš kao internet (kada milijuni zgrada lokalno, na licu mjesta, proizvode malu količinu obnovljive energije, mogu prodati višak zelene električne energije natrag u mrežu i podijeliti je sa svojim kontinentalnim susjedima); i (5) prelazak transportne flote na električna plug-in vozila i vozila na gorivne ćelije koja mogu kupovati i prodavati zelenu električnu energiju na pametnoj, kontinentalnoj, interaktivnoj električnoj mreži.
Stvaranje režima obnovljive energije, punjene zgradama, djelomično pohranjene u obliku vodika, distribuirane putem zelenog interneta i povezane s prijevozom s nultom emisijom, otvara vrata Trećoj industrijskoj revoluciji. Cijeli sustav je interaktivan, integriran i besprijekoran. Kada se ovih pet stupova spoje, oni čine nedjeljivu tehnološku platformu, sustav u nastajanju čija se svojstva i funkcije kvalitativno razlikuju od zbroja njegovih dijelova. Drugim riječima, sinergije između stupova stvaraju novu ekonomsku paradigmu koja može transformirati svijet.
Ovo je Rifkin smatrao 2011. godine kada je objavio svoju knjigu pa mu nije za zamjeriti što mu neke od ovih predikcija nisu sasvim točne. Uočavamo kako je temelj njegove predikcije za tok treće industrijske revolucije energija, no danas svjedočimo kako ta transformacija ne ide lako, ometaju je operativni problemi uvjetovani novim znanstvenim saznanjima, odnosno njihovim izostankom, kao i geopolitičkom situacijom gdje su neke zamisli poput transformacije naprosto pale u vodu izostankom jeftinog energenta koji bi omogućio da se ona obavi jeftino, kao i nedorečenim konceptima alternativnih izvora koji su pokazali i svoje ne tako male nedostatke.
Naposlijetku, vodik se nije probio kao novi energetski temelj koji bi možda zamijenio i naftne derivate. I dalje smo ostali na njima kao i na električnoj energiji, napredovali smo jedino na njezinim izvorima, no opet se čini da je budućnost ipak nuklearna.
Ali je Rifkin svakako bio u pravu kada je uočio da se stvaraju megakorporacije koje će donijeti na desetke tisuće novih radnih mjesta te su postale snažnije i od samih država.
Kao tehnološke inovacije koje će biti ključne tada je definirao Big Data i 3D printanje. I tu je bio u pravu. Tek pet godina nakon njegove knjige, Klaus Schwab, osnivač Svjetskog ekonomskog foruma, proglasio je četvrtu industrijsku revoluciju člankom u časopisu Foreign Affairs 2015. godine, da bi Svjetski ekonomski forum sljedeće godine bio u cijelosti posvećen četvtom ključnom razvoju ljudskog razvitka. Međutim, dvojbeno je da li je Schwab u pravu kada procjenjuje da li su već postignuti takvi napreci da se tako nešto može proglasiti…
Naime, ako je treća bila Informacijska revolucija, druga Tehnološka a Industrijska u svojem originalu, ova četvrta nema još svojeg alter ego. Schwab smatra da su postignuća vezana za tu Industry 4.0 svojstvena samo 21. stoljeću, a važan dio tog razvoja je u tehnologijama koje međusobno konvergiraju. To su umjetna inteligencija, uređivanje gena, napredna robotika, čime se zamagljuju granice između fizičkog, digitalnog i biološkog. Stvaran industrijski napredak je u tome kako globalni opskrbni lanci funkcioniraju u kombinaciji s automatizacijom tradicionalne proizvodnje. A to se čini pametnom tehnologijom, komunikacijom između strojeva na najvišoj razini te Internetom stvari. Ta automatizacija seže sve do situacije gdje strojevi sami analiziraju i dijagnosticiraju pogreške na sustavima bez ikakve ljudske pomoći.
Tehnologija u društvu uobičajena je, povezivost je ugrađena, a sve to mijenja način na koji čovjek doživljava svijet oko sebe. Sve to doista gledamo danas. Pogotovo u samoj informaciji gdje je društvena mreža iz temelja protresla način na koji ona dolazi do krajnjeg korisnika, kao i to da njezina kontrola, kao i pouzdanost njezine točnosti više apsolutna.
No, nismo se na to sve niti navikli kako treba, a već je najavljena i peta industrijska revolucija koja bi se zvala Doba imaginacije. Taj se pojam pojavio već 1993. godine u istoimenom eseju pisca Charliea Mageeja gdje je u naslovu bio prisutan dodatak: Dolazi u civilizaciju pored vas.
Predviđa se da će kreativnost i mašta biti glavni pokretači ekonomske vrijednosti, za razliku od Informacijske revolucije koja se u cijelosti oslanjala na analizu i racionalno. No, čeka nas vrijeme virtualne stvarnosti, sadržaja koji stvara sam korisnik, čime će se promijeniti način ljudske interakcije te će se stvoriti nove ekonomske i društvene strukture. Pojavom umjetne inteligencije informacija je postala krajnje uobičajenom. Moguće je da se doista uspostavi metaverzum ili kiberprostor u kojem bi, još jednom u povijesti, ljudska mašta dobila primat i stvorila neko sasvim novo društvo.
“Najuspješnije skupine kroz ljudsku povijest imale su jednu zajedničku stvar: u usporedbi s konkurencijom imale su najbolji sustav komunikacije. Najsposobniji komunikatori – bilo da se radilo o plemenu, gradu-državi, kraljevstvu, korporaciji ili naciji – imali su (1) veći postotak ljudi s (2) pristupom, (3) kvalitetnijim informacijama, (4) većom sposobnošću pretvaranja tih informacija u znanje i djelovanje, (5) i većom slobodom prenošenja tog novog znanja drugim članovima svoje skupine”, smatra Magee.
Na esej od pet stranica ovog američkog dizajnera nastavlja se i onaj Rite King, također američke futuristkinje koja predviđa kako ljudi neće više biti predefinirani svojim porijeklom i mjestom rođenja.
“Umjesto da postoje kao nesvjesne žrtve okolnosti, prečesto nesvjesni utjecaja rođenja na određenom mjestu u određeno vrijeme, roditeljima čvrsto smještenima unutar određenih vrijednosti i socioekonomskih okvira, milijuni ljudi stvaraju nove virtualne identitete i smislene odnose s drugima koji bi ostali stranci, svaki izoliran unutar svoje stvarnosti”, predviđa Kingova.
Tako gledajući, Schwab doista nije uranio, no treba tek vidjeti hoće li se ljudska civilizacija mijenjati u ovom smjeru, i kada. I hoće li temelj promjene biti tek eseji. A ne zaboravimo da je s nekoliko strana potekla još jedna disrupcija svojstvena trećoj revoluciji – bitcoin.
