Informatičko doba donijelo nam je brojne pogodnosti. Malo je onoga što se danas ne može učiniti s tri klika mišem. Jedna od pogodnosti koja uvelike ubrzava radne procese svakako je i eRačun. Riječ je o računu napravljenom u elektroničkom obliku koji se nakon izdavanja sigurnim kanalima šalje primatelju. Prva ideja o elektronskom fakturiranju razvila se još 80-ih godina prošlog stoljeća kada su Ujedinjeni narodi donijeli EDIFACT protokol , koji je ponajprije trebao poslužiti kako bi se utvrdila pravila za strukturiranje podataka, ali i radi lakše razmjene podataka između zemalja i industrija. Iz EDIFACT protokola izrodio se EDI. EDI-jem se i danas služe brojni informacijski posrednici , među kojima i neke od hrvatskih tvrtki. Upotreba EDI-ja je skupa, zastarjela i gotovo u potpunosti neupotrebljiva za većinu izvan sektora trgovine. Stručnjaci ga danas s pravom nazivaju dinosaurusom među informacijskim posrednicima, ako zbog ničeg, onda zbog dugotrajnog i iznimno skupog procesa njegove implementacije i zbog brojnih obaveznih koraka koje moraju poduzeti strane koje će ga koristiti. Godine 2008. poprilično jakom medijskom kampanjom Financijska agencija najavila je eru ePoslovanja čiji je zadatak bio, odnosno trebao biti, brže, efikasnije i jeftinije poslovanje hrvatskih tvrtki. No, kada se osvrnemo na protekle godine, teško je reći da je to zaživjelo. Tome je svakako pridonijela i činjenica da su zakoni u Hrvatskoj po pitanju eRačuna bili nedorečeni , što je u svakom slučaju bio ogroman kamen spoticanje za sve one koji su možda i imali namjeru papirnate račune poslati u prošlost. Stvari konačno kreću nabolje u ljeto 2011. godine kada je objavljen Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost. Njime su uklonjene sve prepreke za uvođenje eRačuna u poslovanje, a sam eRačun postao je istovjetan papirnatom računu.
Ipak, mnogi u Hrvatskoj još uvijek pričaju o eRačunu kao o nečemu što će se dogoditi u budućnosti, zanemarujući statistike. Naime, prema Eurostatu, u Europskoj uniji je još 2007. godine 18 posto tvrtki svoje račune slalo u e-formatu. Već tri godine poslije, ta se brojka popela na 32 posto, a do kraja ove godine očekuje se kako će ta brojka prijeći visokih 73 posto. Za primjer ćemo istaknuti kako je 2012. godine u Europi poslano čak 3,2 milijarde eRačuna. U Italiji je u 2013. godini više od 50 posto svih prometa računa poslano elektronskim putem, dok je u Estoniji ta brojka daleko i viša pa svjetski stručnjaci u šali navode kako bi država zbog toga trebala promijeniti naziv u E-stonija. No, možda najbolji primjer izvrsno reguliranog ePoslovanja na starom kontinentu pronalazimo u Danskoj koja je još prije pet godina svim dobavljačima rekla da im neće platiti ništa, ako joj ne ispostave eRačune. Nije ni čudo što upravo ta zemlja drži primat u primjeni te tehnologije i u kojoj danas sve banke, telekomi pošte i druge specijalizirane tvrtke, informacijski posrednici, nude različite posredničke usluge s eRačunima. Otišli su čak toliko daleko da je na nacionalnoj razini predloženo da se za svaki papirnati račun plaćaju penali. Dobar primjer primjene ePoslovanja u ostatku svijeta su zemlje Južne Amerike koje mnogi, sasvim neopravdano, smatraju nazadnima. Kao istaknuti primjer tu je Brazil u kojem papirnati računi gotovo uopće više ne postoje. A koliko su napredni u informatičkim rješenjima za regulaciju novčanog prometa, jasno je vidljivo iz činjenice da je Hrvatska u potpunosti preslikala brazilski model fiskalizacije.