Zasloni osjetljivi na dodir poznata su tehnologija, no na tom području godinama se nije dogodio značajniji pomak. Na nedavnom predstavljanju iPhonea u središtu pozornosti bio je njegov zaslon na kojem se sve radnje, od uspostavljanja telefonskog poziva do povećanja slika, odvijaju dodirom prsta, a predstavljena je i tehnologija koja omogućuje reakciju zaslona na dva istodobna dodira. Međutim, nedavno predstavljeni rezultati istraživanja i inženjerskih napora pokazuju da tehnologija koja se skriva iz ekrana osjetljivog na dodir neće biti ograničena samo na malene ekrane dlanovnika ili mobitela. Jeff Han, istraživač koji radi na newyorškom sveučilištu, proteklih je nekoliko godina posvetio pronalaženju jeftinog načina za implementaciju tehnologije koja bi omogućila da zaslon reagira na dvadesetak istovremenih dodira. Primjenu te tenologije Han vidi u velikim digitalnim zidovima kojima bi moglo upravljati nekoliko ljudi. Ovoga mjeseca Jeff Han osnovao je kompaniju Perceptive Pixel koja će se baviti ekranima osjetljivima na dodir. “Novi iPhone premalen je da bi bio zanimljiv kao višedodirni (multi-touch) uređaj. To je zato što tehnolgoija višestrukih dodira uključuje više ljudi, koji mogu surađivati koristeći takav, novi tip zaslona. Ona se može koristiti za brainstorming, rasprave u kojima sudionici crtaju i pokreću razne aplikacije, svi na istom zaslonu”, kaže Han. Prvi takav inovativni zaslon Perceptive Pixel već je prodao američkoj vojsci. Han pristup nije jedini koji se bavi zaslonima osjetljivima na dodir. Istraživački laboratorij Mitsubishi Electrica osamdesetih je godina prošlog stoljeća razvio DiamondTouch stol za kojim je skupina ljudi surađivala na istom projektu. “Višedodirni zasloni nisu zapravo nikad nestali, no sada se vraćaju u različitim oblicima, pokretani različitim tehnologijama i za neke primjene bit će od velike važnosti”, kaže Bill Buxton, istraživač iz Microsoft Researcha.

Postoji više načina na koji se proizvode ekrani osjetljivi na dodir. U ranoj fazi njihova razvoja mjerilili su se električni otpor ili kapacitet na površini koju dodiruje prst. No ti su uređaji imali ograničenu razlučivost, bili su relatvno složeni i nisu se mogli jednostavno povećati. Hanov zaslon koristi LE diode koje se nalaze na rubovima zaslona osvjetljavajući akrilnu površinu infracrvenim svjetlom. Svjetlo iz dioda reflektira se unutar materijala pod predvidljivim kutem zahvaljujući fizikalnoj osobini zvanoj totalna interna refleksija. Međutim, kad prst dotakne površinu, svjetlost se rasprši na mjestu dodira i iziđe iz materijala. Iza se nalazi kamera koja hvata to svjetlo i prosljeđuje ga softveru koji procesira sliku. Tako se u dodir prsta u realnom vremenu prevodi u računalu smislenu naredbu. Mnogi istraživači koji se bave ovakvim zaslonima oduševljeni su napretkom. “Gotovo dva desetljeća stajali smo na mjestu i bili prepušteni ‘diktaturi’ klasičnih zaslona, tipkovnice i miša. Lijepo je vidjeti da kompleksni ekrani osjetljivi na dodir postaju stvarnost”, rekao je Don Norman, profesor na chicaškom sveučilištu Northwestern. Neki istraživači odlaze i korak dalje i rade na zaslonima koji mogu dodirivati prst. Takvi zasloni koji mogu uzvratiti dodir imaju površinu koja, kad osjeti dodir, vibrira različitim frekvencijama i tako u prstu stvara osjećaj da nas zaslon dodiruju. “Vibracije stvaraju osjećaj kao da ste dotaknuli tipku na tipkovnici”, kaže Scott Klemmer, profesor kompjutorskih znanosti sa Stanforda.