U zadnje vrijeme često čujemo da u Hrvatskoj fali oko tisuću ICT stručnjaka te da nedostatak istih utječe na ekonomski rast ove industrijske grane. Znači imamo vrlo jasan problem koji treba riješiti, odnosno ako možemo stvoriti više ICT stručnjaka stvaramo blagostanje u društvu. Međutim stvaranje tih stručnjaka ima svoju cijenu koju netko na kraju dana mora platiti, te se vodi diskusija tko tu cijenu mora platiti.

Rast ICT-a
U generaciji 2013/2014 studiralo je 178.676 studenata, te od toga samo 0,3 posto na privatnim visokim učilištima. Od ukupnog broja studenata, tehničke znanosti studira 43.825 studenata. Računarstvo studira 5.575 studenata, a informacijske i komunikacijske znanosti studira 7.600 studenata. Podatke o tome koliko ih godišnje završi školovanje na stranicama AZVO.hr nema, ali pretpostavimo da školovanje traje u prosjeku četiri godine, a imamo ukupno 13.175 studenata (7,3 posto ukupnog broja studenata), onda možemo zaključiti da je broj studenata koji svake godine završe studije koje ih spremaju za ICT industriju malo više od 3000.

Ukupni proračun za visoko obrazovanje je 3,5 milijardi kuna za 2015., 2,6 milijardi za 2016. te 2,5 milijardi za 2017. Udio od 7,3 posto po broju studenata čini 259 milijuna kuna izdvajanja za ICT relevantnu edukaciju u 2015., 193 mil. kuna u 2016. te 187 mil. kuna u 2017.  I to pod pretpostavkom da se distribucija studenata neće mijenjati.  Hrvatska ICT industrija danas zapošljava 32.000 radnika te ostvaruje prihode od 31 milijarde kuna uz rast od 12 posto. Sto vodećih ICT tvrtki u Hrvatskoj ima dobit prije kamata, oporezivanja, amortizacije i deprecijacije malo više od 685 milijuna kuna. Procjenimo li koliko uplaćuju poreza na dobit (cca 30%) dobivamo iznos od 205 milijuna kuna. Nastavi li se rast prihoda istim tempom, ICT industrija narast će na prihod od 38,8 mlrd. kuna te će zaposliti ukupno više od 40 tisuća radnika. Unatoč tome, proračun za visoko obrazovanje, prema najavi ministarstva, u 2017. planira se smanjiti za skoro trećinu u odnosu na 2015.

Niz pitanja
Prvo što možemo zamijetiti su dva suprotna trenda: rast  ICT-a s jedne i smanjenje proračuna za obrazovanje s druge strane. To rezultira sve većom razlikom između ponude i potražnje kadra te kapaciteta obrazovnog sistema da kreira taj kadar. Brojke također ukazuju na vrlo mali udio studenata koji se obrazuju na privatnim ustanovama.  Imamo i otvoreno pitanje vezano za odnos proračuna  visokog obrazovanja te broja studenata koji se obrazuju za ICT sektor.  Ova kratka analiza nameće neke smjernice za otvorenu diskusiju na ovu temu. Prva je raspodjela proračunskih sredstava po poljima studiranja te koji su plusevi i minusi na nacionalnom nivou da se ulaže više u visoko obrazovanje programera nego primjerice učitelja.

 Sljedeća smjernica tiće se poreznih olakšica za ICT kao industrijsku granu te kako mjeriti učinak takvih politika. Isto tako treba razmotriti i odnos države i industrije, odnosno udjele u participaciji u rješavanju ovog problema. S obzirom na to da je udio privatnih učilišta vrlo mali potrebno je razmotriti i njihovu ulogu. Postoji i prostor za diskusiju treba li uopće sav kadar koji je potreban ICT sektoru imati visoko obrazovanje ili su dovoljni industrijski certifikati uz plaćeno stručno osposobljavanje kod poslodavca.