Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ovih je dana donio tešku odluku – ruskoj strani dao je rok od 50 dana da pronađe novog vlasnika za NIS. Ako se to ne dogodi, Srbija će, nakon isteka tog roka, uvesti svoj menadžment u NIS i ponuditi Rusima najvišu moguću cijenu za tu tvrtku. Vučić je rekao da je nekoliko ministara predložilo da Srbija odmah ide u nacionalizaciju NIS-a, ali da je njegov prijedlog bio drukčiji i da ga je Vlada na kraju jednoglasno usvojila.
Sasvim je sigurno da u Moskvi nisu oduševljeni takvim raspletom, iako su nekoliko dana prije ove odluke poručili kako pregovaraju o prodaji većinskog udjela. Neslužbeno se može čuti da je najveći favorit za novog vlasnika NIS-a kompanija ADNOC iz Emirata. To ne iznenađuje, kako zbog dobrih odnosa Emirata i s ruskom i s američkom administracijom, kao i prijateljske odnose s Vučićevim režimom.
Nacionalna naftna kompanija Abu Dhabija – ADNOC – državna je naftna tvrtka Ujedinjenih Arapskih Emirata. Osnovan 1971. godine, ADNOC je 12. najveća naftna kompanija na svijetu po proizvodnji, s proizvodnjom od oko 4,85 milijuna barela nafte dnevno iz rafinerija Ruwais i Umm Al Nar. No, posljednjih dana ponovno se otvara tema koja je zapravo ključna: kako je Srbija došla u sadašnju situaciju? Nakon ekonomske blokade Miloševićeva režima i gubitka kontrole nad Kosovom, srpskoj državi trebali su saveznici. Situaciju je dodatno zakomplicirala ekonomska kriza 2007.-2008.
Kako je sve počelo…
Zapadni investitori povukli su novac s Balkana, a nikakvi drugi izvori nadopune proračuna nisu bili na vidiku. U pomoć su priskočila “braća” iz Moskve. Rusija je ponudila epski “Plinski ugovor” i podršku po pitanju Kosova. Ali, ne bez vlastitog interesa.
POGLEDAJTE NOVI PODCAST ILIJE JANDRIĆA:
Iskoristivši težak položaj “braće”, Moskva je monopolizirala srpsko energetsko tržište, a preuzela je i jedinu veliku rafineriju nafte u Pančevu. Srpska vlada prodala je udio Gazpromnjeftu za 500 milijuna dolara, dok je Deloitte procjenjivao njegovu stvarnu vrijednost na 2 milijarde dolara. Sporazumom je predviđeno da će Gazprom steći 51 posto dionica NIS-a, dok će Srbija zadržati 49 posto. Službeno objašnjenje iz Beograda bilo je političko partnerstvo s Moskvom, koje je trebalo osigurati energetsku sigurnost i podršku Rusije u pitanju Kosova. No, kako se ispostavilo, za Rusiju je taj ugovor postao ne toliko ekonomski koliko geopolitički instrument. Kroz NIS, Moskva je u Srbiji dobila ne samo izvor prihoda već i polugu političkog utjecaja. Kontrola nad Rafinerijom Pančevo, mrežom benzinskih postaja i strateškim rezervama goriva, omogućila je Rusiji da diktira uvjete energetske politike Beograda. NIS je zapravo postao kanal utjecaja koji je djelovao paralelno s diplomacijom. Tijekom godina, uloga NIS-a samo se povećavala: tvrtka je ulagala u projekte društvene odgovornosti, financirala lokalne inicijative, znanstvene programe i kulturne događaje – stvarajući imidž dobroćudnog investitora. Istovremeno, takvi su programi stvarali meku ovisnost u regijama gdje je NIS bio najveći poslodavac ili dobročinitelj. Srpski stručnjaci više su puta upozoravali da je to oblik ekonomskog paternalizma koji prikriva političku lojalnost. Stoga, trenutačna srpska energetska kriza nije slučajnost, već izravna posljedica poteza od prije 15 godina – prodaje energetskog suvereniteta u zamjenu za političku podršku Moskve.
Vrijedi podsjetiti i na ovisnost srbijanskog gospodarstva o posebnim uvjetima za opskrbu ruskim plinom, gdje cijenu energije ne određuje tržište, već Kremlj – ovisno o ponašanju Beograda. Slika tako postaje još sumornija…
Nepostojeće alternative
Kada je SAD početkom godine dodao NIS na popis sankcija OFAC-a, udarac Srbiji postao je neizbježan. Američki predstavnici više su puta naglašavali da je cilj pritiska sankcija potkopati financiranje ruskog rata putem njezine naftne industrije. Namjera je bila oslabiti rusku kontrolu, ali u praksi je pogodio cijeli srpski energetski sustav. Tvrtka koja je osiguravala do 90 posto tržišta goriva bila je odsječena od međunarodnih financija i opskrbe. To je otkrilo stvarnu cijenu “bratske pomoći”: Srbija je dobivala jeftinu naftu i izgubila slobodu donošenja energetskih odluka.
Beograd se našao između dvije vatre. S jedne strane – Washington i Bruxelles, koji zahtijevaju smanjenje ruske prisutnosti; s druge strane – Moskva, prijeteći zaustavljanjem opskrbe energijom, uključujući plin. Izlaz iz te zamke još nije pronađen.
Nakon što su sankcije najavljene, NIS je pokušao spasiti sustav opskrbe pod kontrolom Rusije, izbjegavajući pritom potpunu američku blokadu. Srpska vlada i ruski vlasnici pribjegli su nizu manevara s ciljem stvaranja privida restrukturiranja bez ikakve stvarne promjene kontrole. Prvi korak bio je razvodnjavanje udjela Gazpromnjefta: u rujnu 2025. oko 11,3 posto dionica preneseno je malo poznatoj tvrtki iz Sankt Peterburga, formalno nepovezano s energetskim sektorom. U stvarnosti, vlasnik Intelligencea ostao je Gazprom. Na papiru se to činilo kao smanjenje ruske prisutnosti, ali zapravo je kontrola ostala nepromijenjena. Pokušaj prikrivanja ruskih tragova bio je naivan. Kontrola je samo poprimila složeniji oblik. I Amerikanci u OFAC-u su to savršeno razumjeli. Istodobno, NIS je počeo tražiti alternativne izvore sirove nafte kako bi diverzificirao uvoz. No, ti su pokušaji brzo naišli na geografske i logističke realnosti. Nakon blokade Janafa, kroz koji je prolazio glavni tok nafte, Beograd se kladio na riječni prijevoz – teglenice duž Dunava.
Isporuka teglenicama duž Dunava bila je kratkoročno tehničko rješenje, teoretski omogućujući djelomično zaobilaženje kontrola. No, prijevoz teglenicama pokazao se ne samo tehnički teškim već i ekonomski neisplativim. Analitičari su brzo izračunali da bi za zadovoljavanje potreba NIS-a bilo potrebno najmanje 145 (!) teglenica mjesečno. Nizak vodostaj Dunava, nedostatak lučkih kapaciteta i visoki troškovi pretovara čine svaki prijevoz putovanje skupim i rizičnim. Drugi projekt uključivao je izgradnju naftovoda od Mađarske do Pančeva kojim bi se ruska nafta koja trenutačno stiže u Mađarsku naftovodom Družba mogla transportirati. Iako su Srbija i Mađarska, uz pomoć Moskve, već potpisale sporazum o izgradnji novog naftovoda – a Kina je izrazila interes za financiranje ogranka – budući izgledi same Družbe su upitni zbog stalnog širenja europskih i američkih sankcija protiv ruske naftne industrije. Stoga, energetska ranjivost Srbije i dalje postoji. Komentatori primjećuju da ruska nespremnost da izgubi kontrolu nad NIS-om nije vođena isključivo financijskim motivima. Iza očuvanja svog udjela krije se očita nevoljkost da se dopusti neovisna revizija, koja bi mogla otkriti transakcije provedene putem posredničkih tvrtki i čudnih shema. Posebno bi to moglo otkriti stvarne veze s hibridnim projektima Rossotrudnichestva, mrežama “entuzijasta ruske kulture” ili financiranjem antiukrajinske propagande u Srbiji i susjednim zemljama. Otvorena revizija značila bi otkrivanje stvarnih ruta opskrbe, stvarnih izvora profita i mogućih financijskih transfera između NIS-a i ruskih sigurnosnih struktura. Moskva preferira ostati nevidljivi suvlasnik – kontrolirajući financijske tokove, a istovremeno izbjegavajući javnu odgovornost.
Srbija se našla u situaciji dvostruke ovisnosti: formalno pokušavajući izbjeći sukob sa Zapadom, zapravo je prisiljena održavati na životu ruske sheme. I što Beograd dublje tone u ovu “sivu zonu” između sankcija i preživljavanja, to će mu biti teže ponovno steći stvarni suverenitet u energetskoj sferi.
U globalnom ratu za resurse i utjecaj, samo najveći igrači imaju luksuz neutralnosti. Srbija to nije. Sankcije protiv Naftne industrije Srbije samo su razotkrile tu činjenicu. Kada su 8. listopada stupile na snagu sankcije, Beograd se još nadao kompromisu. Ali mjesec dana kasnije postalo je jasno: to se neće dogoditi.
NIS je tako postao simbolom dualnosti koja više ne funkcionira. SAD je udario na ruski kapital, ali prije svega na samu ideju srpske “neutralnosti”. Jer, kada vaša nafta prolazi kroz Janaf, vaša plaćanja kroz strane banke, a vaše vlasništvo kroz Gazprom, niste neovisni – samo još niste prepoznati kao ovisni. Washington je dao Beogradu pola godine da bira. Niz odgoda, posebnih dozvola, “prijelaznih dozvola” – vrijeme za donošenje odluke, a ne vrijeme za spas. U veljači – 90-dnevno odricanje; u ožujku – još jedno; u srpnju – posebna dozvola; u listopadu – posljednje produženje. 8. studenoga – kraj.
Početkom studenoga Viktor Orbán ponovno je odigrao ulogu “posrednika između svjetova”. Nakon susreta s Donaldom Trumpom na Floridi, svečano je izjavio da je postigao “potpuno izuzeće Mađarske od sankcija” na ruske energetske resurse. Mađarski državni mediji predstavili su to kao geopolitički trijumf: sankcije su ukinute, energetska sigurnost očuvana, a Orbán je dokazao da može održavati dijalog i s Moskvom i s Washingtonom. No, Washington je brzo pojasnio da se radi samo o jednogodišnjoj odgodi. Osim toga, Mađari su pristali na sporazume o kupnji američkog ukapljenog plina i Westinghouseovog goriva za mađarsku nuklearnu elektranu Paks. Dakle, iza glasnih riječi o “diplomatskoj pobjedi” stajala je obična zamjena – politička lojalnost za godinu dana energetske stabilnosti. Orbán je dobio kratkoročni predah, a Trump novo tržište za američke energente. Ohrabren Orbánovim prividnim “uspjehom”, Aleksandar Vučić počeo je pripremati vlastiti pristup Washingtonu, nadajući se da će dobiti sličnu indulgenciju – ovaj put za NIS. No, za razliku od mađarskog premijera, Vučić se odlučio distancirati od izravnih pregovora: sve je razgovore delegirao Rusima, koji bi, kako je tvrdio, trebali pregovarati sa samim Amerikancima.
Trenutak istine
U tom kontekstu Moskva je ublažila svoj stav i potvrdila da pregovara o prodaji svog udjela u NIS-u trećim stranama. Bio je to prvi službeni signal da je Kremlj spreman za taktičko povlačenje – barem na papiru. Ruski menadžment održava intrigu, pokazujući da kontrola nad NIS-om nije samo ekonomska već i politička prednost. I premda se službeno kaže da je riječ o “neutralnom investitoru”, sumnje ostaju – hoće li se kupac pokazati kao struktura lojalna Kremlju?
Vučićeva strategija je jednostavna – neka Rusija pregovara s Amerikom. Ako dogovor uspije – reći će da je “spasio Srbiju”. Ako ne uspije – podsjetit će da je “to bila odgovornost Rusije”. Ipak, nijedna donesena odluka neće donijeti Beogradu slobodu od geopolitičke ovisnosti o nafti. Iluzija da se može ostati “iznad sukoba”, održavajući neutralnost, završila je zajedno s posljednjom bačvom koju je Janaf poslao u Pančevo.
