Radoznao i pomalo pustolovni duh Nenada Blagojevića već je kao 14-godišnjaka usmjerio prema novinarstvu. Kada netko u toj dobi uređuje i vodi radijske emisije jasno je i da ima nešto poduzetničko u sebi jer bez upornosti i vještina ne može se istodobno školovati, raditi kao turistički vodič i baviti se novinarstvom. Multipraktični Nenad Blagojević upravo je zahvaljujući svom duhu postao autor “Priča s dušom” i za svoj ih je portal u posljednjih osam godina napisao više od tisuću. Priče o zanimljivim ljudima s naših prostora prenose brojni portali u regiji (a i šire) i glavnim junacima usput donose pametno smišljenu reklamu.

Vaš portal Priče s dušom napravio je revoluciju u Srbiji jer ste u kratko vrijeme objavili veliki broj priča o ljudima koji su pokrenuli poslove i novu energiju u razvoju malog biznisa u Srbiji?

Portal je osnovan 2014. godine, ali je prvih nekoliko godina to bio blog na kojem sam pisao priče koje mi se dopadaju i na teme koje sam ranije obrađivao kao novinar u velikoj medijskoj kući. Jako brzo je rasla čitanost, a ja kao urednik sve češće gostovao po televizijama. Kolegama su se sviđale viralne priče, pa smo dobili i medijsku pažnju. Ta naša “mala revolucija” donijela je nov koncept u medije, odnosno predstavljanje u javnosti nepoznatih ljudi koji imaju plemenitu misiju ili poduzetničku ideju. Kod nas je naglasak na njihovim životnim pričama na putu do ideje koju su realizirali.

Koliko ste do sada objavili poduzetničkih priča i u kojim biznisima se ljudi, posebice mladi najbolje snalaze?

Od oko tisuću priča oko 300 su poduzetničke ideje. Ljudi najviše vole realizirati inovativne ideje i proizvoditi hranu. Te priče su ujedno najčitanije. Posebno su popularni obiteljski biznisi. Mladi ljudi, do 30 godina, vole poslove na internetu. Jedna od najpopularnijih priča je o mladom paru farmaceuta koji su otvorili trgovinu zdrave hrane u Beogradu u kojoj su pregledali deklaracije svih 1300 proizvoda i znaju sadržaj svake kutije. Oni su pokrenuli svjesnu kupovinu, u kojoj uvijek znate da kupujete nešto zdravo. Fascinantna mi je i Ljiljana koja pravi neobične ljuljačke za djecu, kao i bračni par Živković koji jedini na Balkanu ručno pravi drvene led lampe za djecu. Portali za upoznavanje cimera za putovanje Roommateor, zatim aplikacija za sprječavanje napada astme koju su napravili studenti, proizvodnja melema od ulja šipka porodice iz Kragujevca, kutije od čokolade Jovane iz Alibunara tek su neke od ideja koje smo predstavili i osnivačima dali vjetar u leđa.

Kolika je čitanost portala i kako birate one najbolje i kako ste im pomogli do sada?

Mjesečno nas čita otprilike sto tisuća ljudi i još oko 300.000 na portalima koji nas prenose i onda smo se krenuli razvijati horizontalno, a ne isključivo kroz rast čitanosti. Moja ideja bila je da se dobre priče šire, preko nas, ili preko drugih medija, to nije bilo presudno. Zbog toga smo ušli i u trgovinu i otvorili online trgovinu u kojoj prodajemo nekoliko proizvoda, za sada. Prvi je bio moja knjiga o Šumadiji “50 najljepših mjesta u Šumadiji”, regiji Srbije u kojoj radim, a onda su stigli i proizvodi iz tog kraja: matični sok od crne bazge, slatko od trešanja, čaj protiv treme i čaj od ružmarina i suhih šljiva iz Šumadije.

Neki ljudi se jave sami, neke predlože čitaoci, ali većinu ja biram. Kao privatnik volim reći “da nemam luksuz da pišem priče koje neće biti čitane”, tako da uvijek moram naći balans između čitanosti i reklame. Mnogim poduzetnicima smo pomogli kroz medijsku vidljivost. Skoro da nema priče koja se pojavila kod nas, a da nakon nje nije porasla prodaja i medijska vidljivost i do nekoliko puta. Naš sadržaj prenosi oko 50 medija iz Srbije i regije. Jednu od najnovijih priča o najmlađem travaru u Srbiji ovog mjeseca prenijelo 27 siteova i televizija.

Može li portal prerasti u platformu za prodaju i promociju malih proizvođača?

Prodaju smo pokrenuli eksperimentalno početkom 2021. kako bi vidjeli jesu li naši čitatelji ujedno i kupci proizvoda. Ispostavilo se da se na PSD odlično mogu prodavati proizvodi kojih nema na drugim mjestima, a koje prave mikro poduzeća, s dušom. Na primjer, matični sok od crne zove koji proizvodi firma iz Šatornja, u susjedstvu redakcije Priča s dušom, bio je prava egzotika za čitatelje. Ne samo što je zdrav, nego smo uspjeli napraviti povoljniju cijenu nego u klasičnim trgovinama i da ispričamo priču o tome tko ga pravi. Moja parola je da sve radim s mjerom i bez žurbe, tako da vjerujem da možemo postati i platforma s mnogo više proizvoda nego što ih imamo sada.

Kontaktiraju li vas velike kompanije koje žele preko vas doći do proizvoda malih proizvođača?

Korporacije nas kontaktiraju da reklamiramo male proizvođače s kojima oni surađuju. Jer, kao što i sami znate, ne može se vidljivost uvijek dobiti samo preko hladnog reklamnog panoa. Da bi se doprinijelo do kupaca potrebna je ta duša i ljudski pristup. To su vidljivost koju Priče s dušom imaju i da budem neskroman, način na koji se pišu, a to je novinarski točno, iskreno, s emocijama te informacijama i narodnim, razumljivim jezikom. Neobično za brzo vrijeme u kojem živimo. Dešavalo se i da menadžeri kompanija kao fizičke osobe naruče online naše proizvode kako bi vidjeli mogu li ih ubaciti u njihove lance trgovina.

Nakon toliko priča koje ste objavili što možete reći o mladim ljudima u Srbiji – jesu li poduzetni?

Mladi s kojima se srećem u Srbiji ljudi su koje ne možete vidjeti na televizijama, kojih nema među političarima, čak ni na ulici. Ne mogu sakriti svoje oduševljenje, primjerice brendom Organela i Pavlom koji sada ima 30 godina, a počeo je s 25 raditi na poljoprivrednom gospodarstvu kod Valjeva, da kuha čorbu od koprive i Beograđanima je donosi na prag zajedno s jagodama i povrćem. Rezervacije idu preko interneta, a njegov mali tim ima i svoj kombi. Tu je i Filip, mladić koji je napustio grad i na svojoj djedovini napravio kamp naselje Filipov breg kod Nove Varoši, pa Srđan iz Aranđelovca koji pravi torte, onda Jovana iz Pazove koja digitalne slike tiska na platno. Mogao bih nabrajati još dugo (smijeh). Po onoj da ništa nije kao što izgleda, vjerujem da je i u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori slično. Vrijedne mlade ljude u biznisu zanima posao, a ne prazne priče i obećanja. Zbog toga ih ne vidimo tako lako na televiziji, u skupštini ili na političkim skupovima.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Imaju li ideje koje su inspirativne i poslovno isplative?

Sve ideje koje sam naveo u prethodnom odgovoru su uveliko razvijeni biznisi, odnosno ideje su se pokazale kao isplative. Što se izvoza tiče, to su organski i premium proizvodi koji po cijeni mogu parirati u inozemstvu, kao i proizvodi s geografski zaštićenim porijeklom. Jedna Katarina iz okoline Rtnja uzgaja organsko smilje i pravi od toga kozmetičke proizvode. Njeni proizvodi bi mogli biti i na policama u inozemstvu jer su 100 posto organski i kvalitetni. I male firme koje peku domaći ajvar, čvarke, belmuž i slične specijalitete.

Kakav je trend kod mladih ljudi. Vraćaju li se na selo, kupuju zemlju, imanja?

Primjetan je taj trend, ali najviše u sektoru turizma. Filip kojeg sam spomenuo je na djedovini napravio novu turističku atrakciju i posao. Mladi parovi najčešće kupuju zemlju i kuće u krajevima Srbije koji imaju uređenu infrastrukturu, vodu, asfaltirane puteve. Najnoviji primjer za to su Stojanovići, iz Misače kod Aranđelovca o kojima sam pisao kad su se namjenski tu preselili s Tašmajdana, iz Beograda da bi kćerkama osigurali zdraviji život, a i da bi uzgajali trešnje i proizvodili domaće kobasice. Ima i dosta mladih koji kupuju zemlju za obrađivanje, ali za sada ipak ostaju živjeti u gradovima.

Što biste savjetovali mladima kako da razviju ideje i pokrenu posao?

Ono što uvijek naglašavam je tržišna niša u koju se svako tko ulazi u biznis mora ubaciti. Danas je jako bitno da na neki način privučete potencijalne kupce. Nije dovoljno napraviti džem ili slatko i krenuti u prodaju. Potrebno je imati i dozu “egzotike” u biznisu i biti jedinstven. Publika vas mora upamti u ovom moru informacija, prvo po nečemu specifičnom, a onda po kvaliteti. Recimo, par o kojem sam pisao je rekao za svoje kobasice da su od 100% mesa. Djeluje čudno, ali je originalno gledajući druge kobasice kako se prave. Ako pravite kore za gibanicu, pecite ih na ploči štednjaka “smederevca”, ili od brašna koje ne koriste svi. Ako pravite pekmez, pronađite stari recept, dodajte sastojke koje je koristila vaša baka, izazovite emociju kod kupca. I, naravno, od početka treba znati ciljnu grupu, da li su to ljudi koji imaju novca i žele isključivo premium proizvod ili kupci manje platežne sposobnosti kojima treba ponuditi nešto prikladnije.

Oslanjaju se mladi na svoj kapital ili im pomažu banke, roditelji?

Prema mojim saznanjima, mnogi su promijenili posao, pa ušli u poduzetništvo. Recimo, programer ili bivši menadžer koji je zaradio nekoliko desetina tisuća eura i ušao u poljoprivredu. Ili ljudi koji su uzeli kredite, uložili ušteđevinu.

Oni koji nemaju novac na gomili, najčešće se oslanjaju na projekte države, raznih fondacija i organizacija, koji zaista mogu biti korisni. Kod inovacija tu je Fond za inovacijske djelatnost koji podržava mlade. Ipak je najviše onih koji kreću od nule i sa svojih deset prstiju. Njima uopće nije lako, ali meni bude srce puno kad nakon nekoliko godina napišem novu priču o njima i kad vidim njihov rast i napredak.

Ima li lijepih poduzetničkih priča i u regiji?

Jedna od najčitanijih Priča s dušom iz Hrvatske je o Goranu iz Igrišća i njegovim ljutim papričicama, kao i članak o Elizabeti iz Zagreba koja je otvorila prvu firmu za održavanje grobova. Članak koji su prenijeli brojni hrvatski mediji je o Filipu iz Rijeke koji je napravio turističku ponudu putovanjem kroz bivšu Jugoslaviju u Jugu Koral 55.

Iz Bosne i Hercegovine sam donio najviše priča iz sektora turizma, najčešće o mladima koji su otvorili hostele u mjestima u kojima ih nije bilo. Iz Crne Gore je najčitanija priča o Milici i Vukašinu koji su obnovili stari kombi i sada ga iznajmljuju strancima da u njemu putuju.

Zanimljivo je da sam baš u Hrvatskoj, 2019. godine u Dubrovniku dobio nagradu “Stvaratelji za stoljeća” za promociju poduzetništva u jugoistočnoj Europi.

I sami ste se upustili u privatni biznis s originalnom idejom? Koji su planovi?

Trebalo je nekoliko godina da Priče s dušom od bloga postanu firma i da ja ostvarim ono što sam želio kada sam dao otkaz u redakciji, a to je da živim od svog rada kao novinar – poduzetnik. Mnogi me pitaju hoće li nastati video-emisija Priče s dušom, ali za sada ne idem u tom smjeru. Kao jedina firma u Srbiji koja promovira poduzetnike na specifičan način kroz organski storytelling imamo dosta prostora na tržištu, kako u suradnji s njima, tako i s medijima. Ima aktera Priča s dušom koji su pokrenuli zadruge, ali na regionalnom nivou. Moja ideja je da ih udružim kroz online trgovinu ili na neki drugi način.

Poljoprivreda i proizvodnja hrane ima velike potencijale u Srbiji. Što mislite da je najisplativije za proizvodnju i na koji način?

Moderna tradicija je moj slogan. Idealan spoj po mom mišljenju je proizvodnja kod kuće, odnosno na svom imanju, prostoru i prodaja na pragu, odnosno online. Poduzetnici omamljeni ponudama velikih trgovaca koji će im platiti reklamne kampanje, potpisuju ugovore i ulaze često i nespremni u tu priču.

Nisam za velike markete, kako zbog dugih rokova plaćanja, obaranja cijene, tako i zbog naglog povećanja proizvodnje koja može ugroziti kvalitetu kod malih firmi. Možda najsporija, ali svakako je najsigurnija prodaja u vlastitom online šopu, preko društvenih mreža ili u suradnji s drugim manjim privatnim trgovinama.