Ekonomski analitičar Miša Brkić ističe kako je za deset godina vanjski dug Srbije povećan s 12 na više od 30 milijardi eura, a pogubno za srpsku privredu može biti I prevelika ovisnost Srbije od ruske nafte i gasa

Kakav je gospodarski rast u Srbiji i može li rat u Ukrajini usporiti taj rast?
Srbija je nove globalne neizvjesnosti trebalo da dočeka spremnija. Iz pandemije Covid-19 Srbija je izašla relativno uspješno. Makroekonomski pokazatelji su bili dobri, osim zaduženosti države koja je drastično porasla.

Za deset godina vladavine SNS-a vanjski dug zemlje porastao je (ugrubo) s 12 na više od 30 milijardi dolara. Javni dug od kraja 2019. povećan je čak šest milijardi eura, a mogao je da bude manji bar za trećinu. Točno je da je porastao i BDP, ali ne toliko koliko dug.

Na kraju dana, vlast može da se hvali da nije prekršila pravilo Europske unije o dugu manjem od 60 posto BDP-a. Ozbiljan problem je rast inflacije koji vlast pokušava da opravda “uvezenom” inflacijom koja raste svuda u svetu. Radi se o maloj političkoj podvali.

Naime, ključni krivac za rast cijena su predsjednik i Vlada Srbije koji su u vrijeme pandemije kapom i šakom dijelili novac iz državnog budžeta privrednicima i građanima. Fiskalni savjet objavio je da je neselektivan paket antikriznih mera bio 50 posto veći nego što je bilo ekonomski opravdano u odnosu na usporedive zemlje centralne i istočne Europe.

Glavna neracionalnost bila je neselektivne isplate građanima u 2020. i 2021. za koje je vlast potrošila čak 1,4 milijarde eura. Dakle, vlast je nepotrebno povećala ranjivost ekonomije u trenutku kad započinje nova kriza izazvana ratom u Ukrajini.

Kolika je ovisnost srpske privrede od tržišta Rusije i Ukrajine?
Rat u Ukrajini može ugroziti privredni rast. Mnogo više s uvozne nego s izvozne strane. Što se tiče izvoza, Rusija je 6. izvozno tržište za Srbiju, dakle ne neko previše značajno. Srpske firme tamo najviše plasiraju jabuke, automobilske gume i ženske čarape. Golemu štetu imat će proizvođači voća, prvenstveno jabuka – od velikih kompanija kao što su Delta holding, MK grupa, Južni Banat tisuća seljaka. Pored jabuka, u Rusiju se posljednjih godina mnogo izvozilo trešnje, višnje, breskve i kruške.

Znatno veći problem je na strani uvoza. Srbija sve svoje potrebe za naftom i plinom zadovoljava iz Rusije. Sada se vidi sva pogubnost pogrešne političke odluke iz 2007./2008. kad je vlast predala energetsku sigurnost Srbije u ruke Rusije prodajom Naftne industrije Srbije Gazpromnjeftu.

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’

Zbog toga Srbija danas plaća danak odluke da svoju energetsku sigurnost preda u ruke Rusije. Situacija će biti dodatno pogoršana ako EU zabrani rad ruskih kompanija u Europi, a to automatski znači da će srpski NIS, koji je u gotovo apsolutnom vlasništvu Gazpromnjefta, prestati proizvoditi i isporučivati benzin domaćem tržištu. Srbija je jedina zemlja u regiji koja nije ni započela diversifikaciju izvora i puteva snabdijevanja naftom i gasom. Jaki politički i medijski lobiji godinama truju javnost kako je Rusija jedini izvor nafte i plina za Srbiju i kako su svi drugi izvori i pravci snabdijevanja neisplativi i nedostupni.

Da rezimiram: nastavi li se rat i pojačaju li se sankcije – značajan broj srpskih firmi neće preživjeti. Ne samo zbog zatvaranja tržišta Rusije. Ukrajina, nije značajno, izvozno tržište za Srbiju – tek je 29. izvozno tržište i na ukrajinskom tržištu najviše se prodaju mineralna i kemijska gnojiva, podne obloge i bijeli lim, a iz te zemlje Srbija najviše uvozi ruda željeza.

U prošloj je godini, izvoz iznosio 871,4 milijun eura. Za isti period, Srbija je u Ukrajinu izvezla za 163,6 milijuna eura. A u Europsku uniju Srbija je u 2021. godine izvezla robu u vrijednosti 21,6 milijardi eura. Pa je jasno što je i gdje interes Srbije!

Kolika je ovisnost srpske privrede od privrede EU i je li politika neutralnosti u slučaju rata u Ukrajini može poremetiti ekonomske tokove?
Za sada Europa tolerira “neutralnost” Srbije. Ne znam dokle će to trajati i kada će EU izgubiti strpljenje. Sudeći po trgovinskoj suradnji, po transferu kapitala i tehnologije Europa je daleko najveći partner Srbije. Ako bismo to kvantificirali, rekao bih da je Srbija sa 60 posto svoje ekonomije naslonjena na Europsku uniju.

Ne bih volio da promatram efekt eventualnih sankcije koje bi EU uvela Srbiji. Nikakva Kina, Rusija ili Turska ne bi mogle nadomjestiti partnerstvo s EU. Bojim se da, nažalost, većina građana Srbije neće ili ne zna to shvatiti. Ne mogu procijeniti je li iz inata, zatucanosti ili zbog državne propagande.

Kakva su trenutna kretanja u srpskoj privredi. Koliko je realan rast srpske ekonomije i koji su sektori najviše pridonijeli rastu privrede?
Pogoršanje u privredi počelo je krajem prošle i početkom ove godine ogromnom krizom koja je pogodila energetski sektor, a nastavilo se padom industrijske proizvodnje u siječnju. Dakle, i prije rata u Ukrajini privreda Srbije počela je posrtati.

Među sektorima koji su prošle godine doprinijeli privrednom rastu svakako su IT industrija, građevinarstvo, rudarstvo i poljoprivreda. Postoje ozbiljne sumnje da će se ostvariti ovogodišnja projekcija rasta BDP-a Srbije od 4,3 posto. Priče o rastu su dio predizborne kampanje kojom Vučićeva stranka puni uši neprosvijećenom narodu.

Promatrano iz trenutne perspektiva, vjerojatnije je da će privreda Srbije u ovoj godini imati usporavanje rasta, a ne recesiju. Recesija s inflacijom, odnosno stagflacija, mogla bi da se pojavi iduće godine ako se rat u Ukrajini oduži, a sankcije prema Rusiji dodatno ojačaju. To bi moglo teško pogoditi srpsku poljoprivredu koja je do sada imala značajne izvozne operacije na tržištu Rusije.

Provodi se niz velikih infrastrukturnih projekata – koliko su oni značajni za ekonomiju Srbije?
Značajni su, nema sumnje. Od demokratskih promjena 2000. godine Srbija je malo investirala u infrastrukturu i značajno zaostajala u njenoj kvaliteti u odnosu na susjedne države. Ta vrsta građevinske industrije je značajan multiplikator ekonomskog rasta i to se pokazalo u Srbiji. Druga je stvar, ili možda prva, što ti infrastrukturni projekti potiču korupciju koja raste iz godine u godinu i Srbija je na svjetskim listama korupcije i dalje visokoplasirana korupcionaška država.

Tim kanalom odlijevaju se značajna sredstva iz budžeta u džepove biznismena bliskih vlasti. Dovoljno je pogledati tko su kompanije i njihovi vlasnici koji dobivaju poslove na tenderima za infrastrukturne projekte.

Srbija se profilirala kao zemlja privlačna za strane investitore. Koliko je prošle godine ušlo stranih investicija i u kojim sektorima?
Predsjednik je izjavio da je u Srbiju prošle godine ušlo 3,9 milijardi eura stranih investicija. Najveći dio i dalje se ulaže u automobilski sektor gdje Srbija postaje jedan od važnijih dobavljača europske autoindustrije.

S druge strane, to može stvoriti i ranjivost domaće industrije, pogotovo u vrijeme ovakvih kriza kao što je rat u Ukrajini kad europska auto industrija ima nove probleme. Moguće je da će se uskoro pokazati i da je Fiatova fabrika automobila u Kragujevcu veoma ranjiva. U vrijeme pandemije Fiat u Kragujevcu jedva da je radio i kad se sve sabere ispada da su u godinu dana radili samo dva mjeseca.

Najveći deo stranih ulaganja odlaze u niskoproduktivne industrije u nerazvijenim krajevima države. Strategija države je da je najvažnije zaposliti radnu snagu, bez obzira koliko je ona efikasna i kolika je njena nadnica. Tako da danas ima puno radnika koji mjesečno zarađuju 250-300 eura. Naravno da je to malo, ali vlast kaže da je bitno da ti ljudi imaju posao. I ljudi rade i ne bune se na male plaće.

Koliko su realne kritike da se daju ogromne subvencije stranim ulagačima, dok domaći ulagači nemaju tu privilegiju?
Ne postoji analiza odnosa davanja i primanja, odnosno kolika je “zarada” Srbije od tih stranih investitora koji su od države dobili olakšice. Moj je utisak da strane investicije dolaze u Srbiju “na mišiće” jer naš predsjednik je do sada vukao za rukav razne, na primer turske i kineske, investitore nudeći im pogodnosti za poslovanje, u četiri oka.

To su vrlo netransparentni aranžmani i nitko ne zna koliko su i kakvih povlastica dobili ti investitori u smislu nižih poreza, neplaćanja struje i gasa, oslobađanja od plaćanja doprinosa, komunalnih taksi… Vučić i njegova partija imaju izražen animozitet prema poslovnim ljudima koji im nisu lojalni. Iako je obećao da će njegovo druženje s privrednicima biti tradicionalno, predsjednik se samo jednom na početku svoje vladavine sastao s poslovnim ljudima i od 2014. godine ih ignorira.

Predsjednik države nema povjerenja u staru poslovnu elitu jer mu nije odana. Evo već deset godina prisustvujemo naporima države da formira svoju poslovnu elitu. Po podacima iz Agencije za privredne registre rekao bih da je u tome prilično uspio. Za posljednjih sedam-osam godina nekoliko desetina nekada malih poduzetnika koji su jedva preživljavali postali su vlasnici kompanija čija se vrijednost mjeri stotinama milijuna eura zahvaljujući unosnim i netransparentnim ugovorima s državom.

Srbija je veliki proizvođač hrane što je u ovoj situaciji iznimno važno za opskrbu stanovništva.
Srbija je, i pored značajnih ulaganja u industriju, i dalje poljoprivredna zemlja. Što znači da je i dalje siromašna država jer što je veće učešće poljoprivrede u BDP-u to je zemlja manje razvijena i siromašna. Primjera radi učešće poljoprivrede u BDP-u Srbije je oko 6,5 posto a prosjek učešća u državama EU je 1,5 posto. Za rast poljoprivredne proizvodnje posljednjih godina zaslužne su velike privatne kompanije koje su podigle efikasnost proizvodnje na europski nivo, a u nekim proizvodnjama i premašile ga.

Te kompanije značajno su pomogle malim i srednjim individualnim proizvođačima da podignu svoju produktivnost. Paradoks je da i država i javno mnijenje imaju neprijateljski stav prema tim kompanijama i njihovim vlasnicima.

U kojem smjeru vidite razvoj ekonomije Srbije?
Dominantan stav gotovo svih političkih aktera je direktan, otvoreni, ili prikriveni državni intervencionizam u privredi. Obični ljudi i dalje boluju od sindroma “državne službe i državne plaće”. Država je poželjan poslodavac, državi se obraćaju kad im treba posao i veća plaća.

Vlast to obilato koristi, rasplamsavajući demagogiju kao oprobano sredstvo vladanja. To je poguban pravac. Bojim se da ni u bliskoj budućnosti u Srbiji neće biti mjesta za slobodno tržište i slobodnu poduzetničku inicijativu koji će biti najveće žrtve nove ekonomske stvarnosti u Srbiji.

Država, odnosno Vlada, i dalje će određivati ključne ekonomske pravce. Na ruku im je do sada išla zdravstvena kriza, a sad i rat u Ukrajini. To je idealna pozicija za povratak i ukopavanje države kao ključnog igrača na ekonomsku scenu. Narod voli jaku državu. Što će biti sutra? Ma, koga briga. Ionako se u Srbiji živi od danas do sutra.

Koliko je realno porastao standard građana Srbije? Može li Srbija dosegnuti plaće kakve se najavljuju? Hoće li dostići plaće pojedinih država EU?
Činjenica je da su zarade porasle. Naravno, ne toliko da vlast od toga pravi cirkus. Srbija je i dalje pri dnu europske ljestvice po zaradama. Sve što su plaće i penzije porasle u protekle dvije godine sada poništava inflacija. U nerazvijenim dijelovima države nezaposlenost jest smanjena, ali ljudi i dalje rade za niske nadnice.

Srbija je i dalje među siromašnim europskim državama. Ono što zabrinjava je da i dalje postoji ogromna disproporcija između rasta zarada i rasta produktivnosti (petogodišnji prosjek rasta produktivnosti u Srbiji bio je 0,47 posto). Naravno, zarade rastu brže. To je na prvi pogled unosno za zaposlene (naročito one koji rade za državu kao poslodavca), ali je dugoročno pogubno po Srbiju.

Danas radnik u Srbiji za jedan sat proizvede 17,6 dolara a u Luksemburgu 128,1 dolar ili u Hrvatskoj 34,6 dolara. U Europi iza radnika iz Srbije samo je radnik iz Albanije sa 15,3 dolara po satu. Produktivnost je ključni faktor koji pokreće materijalni prosperitet stanovništva na duži rok. A za veću efikasnost upotrebe kapitala (i financijskog i ljudskog) potrebne su ekonomske slobode.

Na osnovu četiri kriterija, Heritage Foundation, rangirala je Srbiju po ekonomskim slobodama na 59. mjesto od 177 promatranih država, u društvu s Armenijom, Kolumbijom i Bocvanom. O tome vlast u Srbiji ne razmišlja jer je populizam nadvladao ekonomske zakone. Takav stav će se jednog dana obiti o glavu ove države.