Već smo nekoliko tjedana svjedoci kako u medijima srednje i jugoistočne Europe postoji više energetskih analitičara, nego li nogometnih izbornika u mirnodopskim prilikama ili, pak, epidemiologa i vojnih analitičara u kriznim vremenima.

Nervoza raste

Rafinerija u Pančevu praktički stala, Vučić dao Rusima rok od 50 dana

Posljednjih nekoliko dana taj je broj dodatno uvećan velikim brojem bliskih poznavatelja odlučivanja Ureda za kontrolu strane imovine (Office of Foreign Assets Control/OFAC), koji je odgovoran za određivanje američkih sankcija, a time i svih onih koji žele poslovati s američkim institucijama.

No, malo je tu suštinske, a jako puno navijačke i wishful analize. Pa, neka mi je dopušteno dati objektivni pregled situacije.

Dakako, radi se o slučaju sankcija Naftnoj industriji Srbije (NIS) zbog natpolovične izloženosti sankcioniranom ruskom vlasništvu. Ruska energetska kompanija Gazprom, u NIS-u sudjeluje, preko svoje tri tvrtke, s 56 posto vlasništva.

OFAC traži potpuni izlazak ruskog kapitala iz kompanije te se čini kako je slaba oklada na to kako će se ova namjera američkog ureda relaksirati, ako Rusija i Ukrajina prihvate američki ili europski plan o primirju, oko kojega se vode pregovori u Abu Dabiju i Ženevi trenutno, čime bi postupno došlo do otopljavanja gospodarsko energetskih odnosa Rusije i Zapada.

Naime, ako Ukrajina dobije moratorij na ulazak u Sjevernoatlantski savez (NATO), nove linije razdvajanja se pomiču prema zapadu, a SAD će u njima, u pitanjima strateških gospodarskih grana, htjeti imati „čistu“ situaciju. U tom smislu valj gledati i zavrtanje ruku u Federaciji BIH te ulazak američke tvrtke u projekt Južne plinske interkonekcije između Hrvatske i BIH. No to je druga tema.

Današnja objava o tomu kako je rafinerija u Pančevu ostala bez sirove nafte, ali i izvanredno obraćanje srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića o tomu kako je Srbiji ostalo još 184 tisuće tona dizela, ali i opasnostima od sekundarnih sankcija svima koji bi novčano surađivali s ponajvećom srbijanskom kompanijom NIS-om, ako se ne nađe rasplet situacije, svjedoči kako ulazimo u dramatičan foto finiš.

Sekundarne sankcije mogle bi tako pogoditi Narodnu banku Srbije (NBS), s privremenim ili dugoročnijim izbacivanjem iz svih novčanih tokova zapada, što bi bila situacija ravna onoj kada su saveznici iz zraka intervenirali protiv Miloševićeve Srbije. Stoga, su oni danas poručili kako prekidaju platni promet s NIS-om, ako izostane OFAC-ova licenca.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’

Ne treba se zavaravati, zbog pupčano povezane infrastrukture, ali i povezanosti glavnih igrača na rafinerijskom i maloprodajnom tržištu, ova je kriza iznimno važna za veći dio srednje Europe, ali i jugoistočne Europe.

Primjerice, Jadranski naftovod (JANAF), već je dao naslutiti kako mu je prihod u prvih devet mjeseci ove godine, zbog situacije oko NIS-a, ali i pregovora o novom ugovoru s MOL-om, pao za deset posto, a pojedini članovi uprave upozorili na opasnost ispražnjavanja cjevovodnog sustava ako se ne nađu rješenja u oba pravca

Kakva će situacija biti na rafinerijskom tržištu, ostaje za vidjeti, jer kako MOL ne još ne konzumira dva zakupljena tankera koji se imaju pretovariti na Omišlju i putem Janafa transportirati u Mađarsku, teško je vjerovati kako bi mogao intervenirati na području Srbije, jer iako su još na snazi izuzeća za devetnaest paketa europskih sankcija Rusiji te iako je od Trumpove administracije dobio produženje od još godinu dana, prema pravilima europske energetske zajednice, takvi energenti i proizvodi nastali iz njih ne smiju se izvoziti u treće zemlje.

Ako do obnove i, svi se nadaju „podebljanja“ posla Janafa i MOL-a i dođe, ostaje za vidjeti kakve će to reperkusije imati na cijene naftnih derivata u regiji, jer u tom slučaju, iako bi MOL mogao izvoziti takvu naftu i njene derivate u Srbiju, nestašica derivata u Srbiji i Srpskoj, može prouzročiti značajne cjenovne izazove na svim tržištima koje su povezane s MOL-om.

Osim izazova za građane Srbije, izazova spojenih infrastrukturnih, rafinerijskih i infrastrukturnih tržišta, kao i nuklearne opcije sekundarnih sankcija, u ovom foto finišu, u navijačkoj želji za raspletom prema partikularnim interesima, zanemaruju se još neke činjenice.

Oko prodaje 56 posto dionica, koje drži Gazpromov konzorcij, pregovaraju Rusi, i samo oni. Zadnje su informacije kako su oni voljni napustiti vlasništvo NIS-a. S kime pregovaraju, ne znamo, no bile su, ili jesu, u igri nekoliko opcija.

Te opcije moraju uzeti u obzir činjenicu kako niti jedna zapadna kompanija koja poželi ući u NIS, to ne može uraditi direktno transakcijom u Rusiju, nego se, ako OFAC ne da specijalno izuzeće, novac pomaže na posrednički račun, koji čeka prestanak sukoba.

Pitanje je kada bi Rusi mogli doći do sredstava, koji za njihove poslovne pojmove, čak i ako NIS cijenimo na gornjoj granici od 4 milijarde eura (što je teško vjerovati za kompaniju koja je iscrpila domicilne rezerve, napustila koncesije u Angoli i još je pod sankcijama, obustavljena je burzovna trgovina), jesu mali, ali rat je skup posao, kao i ratna opskrba plinom i naftom.

Dobra je oklada kako ruski pregovarači, stoga traže partnera koji bi mogao, bez straha od sekundarnih sankcija uplatiti novac direktno Gazpromu, ili partnera koji već ima izuzeća za takve transakcije. Primjer mogućeg ulaska Gunvor grupe u europske operacije Lukoila, koji je OFAC glatko odbio, zbog osnivačke povezanosti Gunvora s ruskim poslovnim čovjekom, dobra im je vodilja.

Mjesecima se spekuliralo o raznim fondovima koji bi mogli ući u vlasništvo, a koji su, čini se, svi bili posredno ili neposredno povezani s ruskim poslovnim ljudima, sankcioniranima ili ne, svejedno je, no to se nije pokazalo realnim rješenjem. Spekuliralo se, a nudio je to i hrvatski ministar gospodarstva Ante Šušnjar, i o hrvatskom konzorciju koji bi kupio NIS, koji bi se sastojao od hrvatskih infrastrukturnih i logističkih kompanija, no to se pokazalo politički nerealnim.

Dobri odnosi Beograda i Budimpešte označili su realnim soluciju MOL. Prošle je subote, navodno, održan sastanak s predstavnicima MOL-a, a posao je ohrabren činjenicom kako se Viktor Orban iz Washingtona vratio s dva izuzeća. Izuzećem od sankcija na uvoz ruske nafte i izuzećem od sekundarnih sankcija na poslovanje s ruskim bankama.

Međutim, MOL je bio zainteresiran za 11.5 posto dionica NIS-a koje je Gazprom ranije izmjestio na svoju tvrtku Intelligence u Petrogradu. Najviše radi toga što bi mogao imati problema s regulatorima za tržišno natjecanje na tržištima na kojima posluje, kao što se dogodilo prije nekoliko godina kada je od poljskog PKN-a preuzimao tvrtku Lotus. Također, mađarske su kompanije dobile izuzeće na transakcije s ruskim bankama samo za posao modernizacije nuklearne elektrane Paks.

Nerealnost i nemogućnost ovog posla „podebljala“ je poruka OFAC-a kako želi potpuni izlazak ruskih vlasnika. Nerealna je i želja nekih srbijanskih i nekih hrvatskih upućenih konzultanata o ulasku austrijskog OMV-a je radi se o kompaniji pod kontrolom države koja je još tamo od kraja četrdesetih godina prošlog stoljeća meki trbuh ruskog kapitala u Europi. Sjetimo se samo tko je ponajveći dioničar njihove najveće građevinske kompanije.

Kako se od početka dade naslutiti i to kako su Rusi iz priče samoinicijativno isključili tvrtke poput British Petroleuma (BP) iz političkih razloga, vezanih uz rat u Ukrajini, čini se ispravnim razmišljanjem kako bi u vlasništvo mogle uči neke bliskoistočne kompanije.

Još od aneksije Krima 2014. godine spominje se azerbajdžanska državna kompanija Socar kao jedan od kandidata. Oni su i dubinski snimali kompaniju. No taje je posao zaustavljen. Socar na zapadu ima dobru poziciju, međutim postoje određene rezerve, jer Azerbajdžan eksploatira 6 milijardi prostornih metara plina godišnje, a izvozi 18. Ako uzmemo u obzir posebne ruske interese u bivšim sovjetskim republikama i prispodobimo ih ovoj činjenici, bit će nam jasne rezerve. Doduše, Azeri su našli jedno veliko nalazište plina, no ono još nije u eksploraciji.

Tu dolazimo do najizglednije opcije, a to je državna kompanija ADNOC iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, kojime upravlja šeik Muhamed bin Zajed, prijatelj Aleksandra Vučića.

Ova je kompanija među pet najvećih na svijetu, ima posebne odnose sa Shellom. Međutim, njeno su prirodno tržište afričke i azijske zemlje, no posljednjih se godina vlastitim trejding operacijama pojavila u Europi, a prošloga petka je kupila njemačku kemijsku tvornicu Covestro. Iznos posla vrijedio je 14,7 milijardi eura.

Osim što Srbija u emiraćanski investitori imaju dugu povijest u proračunsko kreditnoj suradnji, turističkoj i graditeljskoj suradnji, Emirati su u dobrim odnosima sa službenim Washingtonom. No, nevolja bi mogla biti i u tome, a čini se kako je to pozadina današnje izjave Aleksandra Vučića kako postoji 60 posto šanse OFAC-ove odbijenice, što su Emirati u vrlo dobrim odnosima s Rusijom. Javna je tajna kako se upravo u UAE sklonio dobar dio Kremlju bliskog, još nesankcioniranog, biznisa i kapitala, a to bi mogao biti, ako se vodimo primjerom Gunvora, argument odbijenice.

Naposljetku, rješenje bi moglo biti aktivacija članka kupoprodajnog ugovora s Gazpromom o pravu prvokupa, od kojega se do sada službeni Beograd uzdržavao, uz argument kako ne provodi politiku otimanja. Djelomično su u pravu, premda se promijenila politekonomska paradigma, niti Europska komisija, a niti OECD, kojima Srbija, barem deklarativno, želi pristupiti, ne gledaju blagonaklono na državno vlasništvo nad neinfrastrukturnim djelatnostima.

No, razmatrajući i ovu, sada izglednu opciju, koja bi mogla označiti rezanje gordijskog čvora, valja uzeti u obzir neke činjenice. Iako srbijanska politika namjerava Gazprom pošteno obeštetiti, kao neprijeporno financijski dobrog dosadašnjeg upravljača u NIS-u, postavlja se pitanje izvodivosti transakcije, ne bi li Rusi mogli sredstva konzumirati odmah, što nije realno za očekivati zbog već spomenutih sekundarnih sankcija.

Još je dvije činjenice stoje kao mač iznad zagovornika ove opcije.

Prva, malo tko od njih se zalagao za veće naknade za eksploataciju NIS-u, od kada ga je kupio Gazprom, na teritoriju Srbije, pogotovo u vremenima kada se cijena nafte na tržištima kretala između 150 i 180 dolara po barelu, a kada je NIS vrlo invenzivnim metodama gotovo iscrpio podzemlje Srbije, računajući na cijenu vlastite eksploatacije od 20 do 30 dolara po barelu. Jeftina maloprodajna cijena derivata tada je zamaglila takva stremljenja.

I druga, od aneksije Krima naslućivalo se kako je potrebna diversifikacija i smanjena ovisnost o ruskim energentima. Malo toga se napravilo tj. malo toga se provelo. Iako se u ovom slučaju prvenstveno radi o nafti, valja spomenuti i plin. Spoj na azerbajdžanski plinovod nije dovršen, konzumacija terminala za ukapljeni plin na Krku i u Aleksandropolisu nije doživjela značajniju operacionalizaciju, interkonekcija s ugljikovodicima bogatom Rumunjskom nije napravljena (a u Crnom moru je baš ovih dana na programu početak rada velikog plinskog nalazišta), a ako se vratimo nafti, mogućnost aktivacije riječnih tankera iz Constanze nije bla niti na dnevnom redu.

Je li sve to zbog velike izloženosti srbijanske energetike kremaljskim prijateljstvima, pa i diplomatske povezanosti srbijanske energetike u liku ključnih ljudi, kao počasnih konzula, s Moskvom teško je reći.

Naposljetku, situacija za Srbiju, što zbog ranije indolentnosti ili političke nevoljkosti, u posljednjim satima prije raspleta situacije oko NIS-a, vrlo je dramatična. I ne samo za Srbiju, nego i za povezana infrastrukturna, rafinerijska i distributivna tržišta. Prijetnja sekundarnim sankcijama kompanijama koje posluju s NIS-om, ali i onima koje bi kupoprodajnu transakciju odradile direktno u ruskim bankama, dodatno komplicira stvar.

Nevoljkost OFAC-a izdati licencu novim vlasnicima koji su povezani, posredno ili ne, s ruskim kapitalom, dramu podiže na još viši nivo, uostalom kao i moguć državni otkup kompanije koja je, zbog interesa vlasnika, ali i političkih opstrukcija srbijansku energetiku osudila na tijesnu povezanost s Rusijom, bez djelatnih razvoja novih mogućnosti.

*Energypress