Najučinkovitija metodologija za osmišljavanje strategije iz mojega iskustva je Playing to win Rogera Martina. Jednako tako u taj sam koncept uvrstio vlastito iskustvo. Važno je da ćete tim konceptom dobiti sljedeće.

Strategiju koja je složena u logičan “skalabilan” niz u kojem svaki dio strategije podupire onaj drugi. S pomoću te skalabilne strategije možete u svakom trenutku provjeriti je li strategija primjenjiva, što nije u redu, što je proturječno, što je višak, a što nedostaje. To dosad nijedan strateški koncept nije tako učinkovito donio.

Znanje prenijeti na sve ostale
Metodologiju kojom ćete moći ovaj koncept zaista provesti u djelo i napraviti na jednostavan način nešto što kompanije plaćaju milijune. Jim Collins, autor knjige From Good to Great kaže da su vrhunske kompanije vrhunske zbog svoje sposobnosti provedbe strategije.

One ne postižu te rezultate zbog vrhunski izrađene strategije nego zbog načina koliko uspješno i disciplinirano tu strategiju iznose i provode. Tu sposobnost provedbe kompanije dobivaju kroz BOOM proces. Roger Martin kaže da je strategija više izbora koje kompanije čine kako bi odredile svoj put.

Mnoga mala i srednja poduzeća već imaju određen put i samo trebaju taj svoj put prenijeti na papir kako bi svima bio razumljiv i kako bi svi govorili istim jezikom. Tu nije riječ o izborima jer su izbori već doneseni.

Tu je riječ o tome da se ono što zna mali dio ljudi (ili samo vlasnik) sad prenese na ostale na jasan, razumljiv i transparentan način. Ljudi u malim i srednjim poduzećima imaju često ideju da je svima sve jasno, a na kraju se pokaže da nikome ništa nije jasno.

Vlasnik često misli da ljudima ne treba prenositi smjer u kojem poduzeće ide jer će ljude time samo dodatno opterećivati. Možda je to slučaj s nama rođenima oko 1970., no novim generacijama smjer kamo poduzeće ide je ključan.

S druge strane, u velikim poduzećima postoji izrađena strategija, no najčešće je ona skup brojeva koji se u sljedećem razdoblju trebaju ostvariti. Očekivana profitabilnost, prihod, broj zaposlenih, EBITDA (Earnings Before Interest Tax Depreciation and Amortization- dobit prije kamata, poreza i amortizacije) i slično nisu strategija.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Fascinantno je kako zaista velike kompanije u strateškom smislu funkcioniraju upravo na taj način. Nakon toga na to pridodaju cijelu farsu o budžetiranju i igranju brojkama kojima onda svi u vertikali pokušavaju dokazati da brojkama slijede planiranu strategiju.

Bit problema je u dokazivanju brojki, a ne u stvaranju nove vrijednosti. Ta politička igra čuvanja položaja i dokazivanja brojki obično traje dok traje mandat top menadžmentu nakon čega se često kula od karata raspadne i počinje nova igra s novopostavljenim brojkama.

Bolja varijanta je da je stvarno strategija razrađena i napisana, ali poznata je jedino top menadžmentu koji je sudjelovao u njezinoj izradi.

Ostali zaposlenici dobili su u najboljem slučaju pola sata prezentacije u PowerPointu nekog iz Uprave i zaključili kako je time strategija integrirana u organizaciju.

Pet krucijalnih elemenata
Strategija se zasniva na tome da želimo pobjeđivati. Želite li pobjeđivati, treba vam pobjednička strategija. U filozofiji BOOM-a nije riječ o pobjeđivanju konkurencije nego o pobjedi nad samim sobom.

Mi se želimo natjecati sa sobom u tome da na kraju budemo pobjednici. Pitanja na koja strategija mora odgovoriti su sljedeća:

Što je naša pobjednička težnja?

S čime, s kime i gdje ćemo igrati?

Kako ćemo pobjeđivati?

Koje sposobnosti moramo imati?

Kakvi nam sustavi i mjerenja uspješnosti trebaju? U sljedećim brojevima ću pisati kako organizirati stratešku radionicu i odgovoriti na svako od ovih pet elemenata. U ovom trenutku važno je znati da um poduzetnika nije istovjetan umu zaposlenika.

Poduzetnici obično imaju višu razinu kompeticije, oni jednostavno vole pobjeđivati. Radeći sa stotinama poduzetnika, svjedočio sam tom opsesivno kompulzivnom poremećaju koji se naziva “ostvarenje snova”.

Mi poduzetnici sanjamo posao, vidimo budućnost, oplakujemo prošlost. Naše su misli aktivne i mi sanjarimo dok spavamo, a posebno dok smo budni. Stvaramo dok ručamo, dok smo na toaletu, hodamo po ulici ili se igramo s kćerima i sinovima.

Nama se vizije događaju dok čekamo doktora da nam kaže dijagnozu teške bolesti ili dok gledamo predivan zalazak sunca na godišnjem odmoru. Ovisnici smo o stvaranju novog, reorganizaciji starog i podizanju onog što je sada.

Igramo tu utakmicu stvaranja kao da nema kraja i jedino što nas na kraju zaustavi je smrt. Ne znam što se događa gore kad odemo, ali dio mene vjeruje da taj naš ludi duh, koji nosimo u sebi, nastavlja stvarati i na nebu.