Nezadovoljstvo zbog previsokih primanja izvršnih direktora i debate o nejednakosti plaća nadređenih i podređenih danas u cijelom svijetu gotovo da poznaju granice.

Mada je donedavno je bilo nejasno što ljudi konkretno misle koliko bi izvršni direktori trebali zarađivati u odnosu na ostale radnike, istraživanje koje su proveli Harvard Business School i sveučilište Chulalongkorn pokazalo je da većina ljudi, bez obzira na nacionalnost, vjeru i politička opredjeljenja, dijele slične stavove o zaradama najmoćnijih kompanijskih čelnika, a zanimljivo je da su procjene o primanjima znatno niže od stvarnih iznosa koji glavnim "igračima" sjedaju na bankovne račune.

Analiza 40 zemalja
Koristeći podatke iz International Social Survey Programme (ISSP) iz prosinca 2012., kad su ispitanici bili zamoljeni da procijene koliko izvršni direktor,  ministar u vladi, te nekvalificirani radnik prema njihovom mišljenju trebaju zarađivati, istraživači su izračunali omjer za cjelokupan uzorak te za 40 ispitanih zemalja pojedinačno.  Rezultati su pokazali kako bi idealan omjer plaće izvršnog direktora i nekvalificiranih radnika trebao biti 4,6 naprama 1, a prema stvarnim procjenama taj omjer je gotovo dvostruko veći,  točnije 10:1. Naravno, postojale su razlike od zemlje do zemlje. Čak bi i radnici u zemlji s najvećom razlikom u omjeru, točnije u Australiji (8,3:1) hipotetski zaradili više od 500.000 dolara godišnje. One zemlje koje su naglasile manji nesklad u omjerima poput Danske, Švedske i Norveške s omjerom oko 2:1 trebali bi godišnje zaraditi više od milijun dolara. 

Nedostatak svijesti
Kad je riječ o drugim uvjerenjima poput važnosti napornog i kontinuiranog rada ili odgovornosti koje poslovna pozicija nosi, razlike među ispitanicima nisu rezultirale velikim pomacima u konačnoj odluci o tome koliko izvršni direktori trebaju biti plaćeni. Usprkos ogromnim razlikama u kulturi, prihodima, religiji i drugim čimbenicima, ispitanici u svim analiziranim zemljama pokazali su univerzalnu želju za manjim razlikama u plaćama između bogatih i siromašnih od one koje su trenutno prisutne u njihovim zemljama. "Nedostatak svijesti o neusklađenosti prihoda izvršnih direktora i  nekvalificiranih radnika vjerojatno smanjuje želju građana da poduzmu mjere kako bi smanjili tu neusklađenost. Ispitanici u Sjedinjenim Američkim Državama su procijenili da je omjer 30:1, dok je u stvarnosti riječ o omjeru 350:1", tvrde autori istraživanja. Naglašavaju da mnoge rasprave o tome da li plaća izvršnih direktora trebaju biti svedene na minimum zapravo nastaju zbog nedostatka znanja i informacija o pravom stanju stvari. Ukratko, iz istraživanja se zaključuje kako samo rijetki ispitanici pogađaju pravi omjer, a da je on doista zabrinjavajuć. Želja istraživača bila je, kako sami kažu, da se predstavljanjem  podatka na svim stranama svijeta motivira ljude da ispitaju svoje pretpostavke o stvarnoj zaradi i relnim omjerima zarade.

Ideal

Druckerovih 20:1

Pokojni Peter Druckera, spoznati konzultant na području menadžmenta, tvrdio je kako omjer plaće između izvršnih direktora i radnika ne bi smio biti veći od 20:1 jer bi se u suprotnome povećala ogorčenost i smanjio moral zaposlenika. Omjer je bio alarmantan i prije dvadeset godina kada je iznosio 40:1, a 2005. godine, kad je Drucker preminuo, bio je na razini 400:1.