U Hrvatskoj djeluje puno tvrtki i vjerojatno je premalo inspektora koji bi mogli pokriti sve te subjekte.

No, ja bi uvelike poradio i na njihovoj obučenosti i efikasnosti. Često se događa da jedan inspektor kaže jedno, a neki drugi nešto sasvim treće. Slažem se da bi trebalo biti više inspektora koji bi prije svega imali edukativnu funkciju da sugeriraju poduzetnicima što i kako poboljšati, a ne da samo ispisuju kazne. 

Koliko veći broj inspektora može učiniti po pitanju smanjenja brojnih bolovanja?
Najveći problem su dugotrajna bolovanja, no mišljenja sam da su inspektori tu samo jedan dio priče. Najveća odgovornost je na neučinkovitom zdravstvu. Naime, ako se osjećate loše s bolovima u nekom dijelu tijela, izvjesno je da će vas liječnik opće medicine uputiti na specijalistički pregled i poslati na bolovanje do konačnih nalaza. No, isto je tako izvjesno da ćete pretragu čekati mjesec, dva ili tri. U većini slučajeva će se pokazati da vam nije ništa, no vi ste par mjeseci bili na bolovanju.     

Kolika je odgovornost poslodavaca na prevenciji oboljenja, prvenstveno onih psihičkih?
Naravno da ima nezdravih sredina u kojima se radnici maltretiraju, no činjenica je da živimo u dinamičnom vremenu stalnih kriza i da se tvrtke moraju prilagođavati novim uvjetima. Često je problem da zaposlenici nisu spremni na nikakve promjene koje su tvrtke nužne provesti kako bi opstale, a najčešće se radi o tome da se mora raditi više za isti novac. Zaposlenici često takve zahtjeve doživljavaju kao mobbing, uopće ne razmišljajući u kakvoj situaciji im je poduzeće. Radnici moraju shvatiti da tvrtke nisu socijalne ustanove i da će oni tamo raditi samo dok su korisni za poslovni sustav.