Naš Martin radio je kod nas neko vrijeme, inače je bio iz razorene obitelji, svakodnevno je biciklom prevaljivao 18 kilometara na posao, saznali samo da je živio u trošnom prostoru, nije o tome govorio, koliko mu je teško. No, onda smo se dogovorili pomoći mu, reprogramirali smo mu kredit, našli mu i novi dom i sad se osjeća bolje, drugog radnika također smo usmjerili, ponudili mu rješenje kojeg se sam možda ne bi sjetio… Nisu oni moja djeca, ali u firmi se jedni za druge moramo boriti, kao obitelj; želim da su sretni i kad dođu doma, jer kad su zadovoljni onda smo svi produktivniji. Govori tako Ksenija Kolarević, vlasnica obrta Koleks za proizvodnju drvene ambalaže u mjestu Molve Grede u Podravini, 30-ak kilometara istočno od Koprivnice. U malom mjestu djeluje točno 30 godina, ona posao vodi posljednje četiri nakon suprugovog umirovljenja i ne samo da se brine o svim aspektima djelovanja, već skrbi i o dobrobiti zaposlenika. Ne stvara oko toga veliku ‘filozofiju’, ima jednostavnu premisu da – “s ljudima treba biti čovjek”.

“Mi nismo sami na svijetu, kao obrtnici ovisimo o svojim radnicima, isto kao i oni o nama. Zato nam nije problem pomagati im, da znamo kako im je, muči li ih što, razgovaramo. Oni uvijek mogu doći meni u ured i upozoriti na neki problem, izbjegavam klasični odnos poslodavac-radnik”, objašnjava Kolarević, čiji obrt proizvodi drvena pakiranja, najviše palete, za transport različitih roba; isporučuju ih brojnim industrijama, lani su imali prihod od 6 milijuna kuna, a petinu paleta i izvoze, u Austriju i Italiju, što, uz činjenicu da im proizvodnja zadovoljava ekološke certifikate, govori u prilog kvaliteti. Ksenija Kolarević, međutim, od stanja u obrtništvu danas i izazovima u poslu radije govori o organiziranosti i internim odnosima među ljudima, za nju je zadovoljan radnik dio tima. “Nijedna karika u lancu ne štekad kad smo složni i koordinirani, međusobno si uskačemo i tada funkcionira i posao, jer smo svi vezani u tom lancu. Sukobe treba izbjegavati, no bitna je i disciplina, da se zna tko što radi”, kaže i dodaje da joj je “svaki radnik najbolji radnik”, bila čistačica, majstor u pilani, vozač.

“Nastojim da mladi, npr. sluša starijeg kad treba obući rukavice dok pili, ili da se pazi na zaštitu na radu”, ističe obrtnica. Priznaje da su i njih krize okrznule, jednom su bili blokirani četiri mjeseca. Svima je dana mogućnost da ostanu ili odu.

“Imali smo sastanak i upozorili na teškoće, no nijedan radnik nije otišao. Kad smo to prebrodili rekla sam im u šali neka nabave prasca da se svi osladimo. Inače krajem godine imamo veliki ručak, obilježavamo i rođendane, potrebni su nam takvi odmaci od obveza, da smo kao obitelj”, objašnjava Kolarević i dodaje da su u rujnu zaposlili još četvero ljudi, od toga dvije žene i sad su na 23 radnika. Primanja su realnost za branšu i za tamošnje ponajviše ruralno okruženje. “Mi radimo niskoprofitabilni proizvod, to je činjenica, plaća je od 3300 do 5200 kuna, ali oni su zadovoljni, jer rade i od svog truda imaju neku svrhu. Često se govori da je sad lako otići van, no, tako je možda za visokoobrazovane, ali što će oni, kakve imamo i mi, sa 4 razreda osnovne, njima je napredak otići i do Zagreba. I takvima treba omogućiti da se osjećaju dostojno, kao ljudi i mi im to vjerujem osiguravamo”, zaključuje uspješna molvarska obrtnica.