Poslovnim svijetom dominiraju muškarci, no u moru sivila muških odijela blistaju i poneke rijetke žene poput Vedrane Likan. Prvi posao potražila je još na početku fakulteta zbog viška vremena, a s 23 godine uspela se na poziciju top menadžerice. Danas je partnerica u podružnici konzultantske kuće Colliers koja posluje u 65 zemalja i ponosna majka 2,5-godišnje djevojčice. Kad se ne bavi nekretninama ili predsjeda Britanskom poslovnom komorom, razvija ugostiteljski biznis, a u hektičnom rasporedu pronašla je vremena i da se vrati u školske klupe kao studentica na executive MBA studiju.

Znamo vas kao nezaobilaznu adresu kad je tržište nekretnina u pitanju, čime se zapravo bavite?

Još se nisam odlučila čime ću se baviti (smijeh). Znate, i danas kad vidim nekoga, ženu ili muškarca tko mi je u nečemu super, velim: To ću ja biti kad narastem… U ovoj fazi života na prvom mjestu sam mama 2,5-godišnje djevojčice Amarie koja je prepuna entuzijazma. U poslu težim kreativi i inovativnim promjenama, stalnim poboljšanjima onog što radim. Stvari uvijek mogu biti bolje, ali ne zato što sam perfekcionistica, nego jer se svi mijenjamo. Dolaze novi trendovi, neki novi klinci…

Kako su izgledali prvi koraci u poslovnom svijetu?

Počela sam vrlo rano raditi, s 19 godina dok sam studirala na Fakultetu političkih znanosti. Faks sam upisala iz znatiželje i brzo shvatila da mi ostavlja dosta slobodnog vremena. Počela sam raditi u jednoj maloj agenciji za oglašavanje što mi je predodredilo prvih deset godina karijere jer jednom kad uđeš u tu branšu, ona te preuzme. Radila sam komunikacijski menadžment, ali isključivo agencijski posao, nikad se nisam našla na strani klijenta pa da kao većina ljudi prirodno završim kao brand ili sales menadžer. S obzirom na rani početak, već sa 23 godine imala sam prvu menadžersku poziciju i svoj tim od troje ljudi.

Kako izgleda biti menadžerica s 23?

To mi je kasnije predodredilo karijeru jer sam se odmah verzirala na multitasking. Nakon 10 godina poželjela sam se promjene te igrom slučaja prijavila na natječaj u Colliersu u prosincu 2006., dvije godine nakon otvaranja njihova ureda u Zagrebu. Tada se punom parom radilo na projektu Avenue Malla. Krenula sam od pozicije senior konzultanta, u mjesec i pol bila promovirana na general manager poziciju. Ove godine je deseta obljetnica moje karijere u Colliersu.

Ali, diploma za vas ne znači i kraj školovanja?

Nagrada ESG rating

Održivost na papiru i u stvarnosti: Nužan zaokret od forme prema sadržaju

Mjesec zdravlja na Lošinju

Retreat za menadžere na Lošinju: Naučite svjesno osnažiti sebe i svoj tim

Nikako. Nakon što sam izašla s faksa, i dalje je moje obrazovanje bio ‘politološko’. Završila sam Akademiju za politički razvoj i UN Akademiju. Moj posao je dosta vezan za politiku, ne samo režim nego u smislu procesa pregovaranja, odlučivanja, dinamike u poslu. Pravo ekonomsko obrazovanje dobila sam kroz praksu, kroz M&A program na New York Institute of Finance pa sada na executive MBA-u na Cotrugliju. Zapravo sam priučena poslovna žena… Smatram da je formalno obrazovanje važno jer te preodredi kao osobu između 18. i 25. godine. Mislim da akademski obrazovan čovjek ima drukčiji kriterije za neke vrijednosti u životu. Ne formira ti karakter, ali te ipak odredi, zato isključivo vjerujem u cjeloživotno obrazovanje. Toliko da se priučavam da budem (kvazi)dizajner hortikulture jer mi je to relaksacija. Karikiram, ali da otkrijem da se želim baviti kosom, bila bih spremna upisati tečaj za frizera. Ne gura me u program usavršavanja posao, već osjećam potrebu se razvijati.

Je li vam bilo lakše ili teže uspjeti jer ste žena?

U počecima je bilo situacija da klijent ne želi sa mnom razgovarati jer sam mlada, a uz to još i žena. To te povrijedi, čak sam na početku nosila ‘muški’ stil odijela. Onda mi je to dozlogrdilo, zašto da zatomljujem ono što jesam? Brzo sam shvatila da to što sam žena mogu okrenuti u svoju korist, ali ne u smislu manipulacije. I dan-danas si mogu dozvoliti ono što si rijetki muškarci na pozicijama dopuste; postaviti ‘glupo pitanje’. Nemam straha, vodi me znatiželja i spremnost na rizik što mi je puno puta pomoglo u kriznim situacijama, a vjerujte, u servisnoj industriji bilo ih je puno. Znam da moja situacija nije tipična, žene u karijeri se suočavaju sa staklenim stropom. I sama sam se našla u situaciji da se trudna do zuba pitam što će biti sutra. Na kraju me uvijek spasilo to što sam napravila iskorak iz svoje zone komfora.

I što sada?

Nemam namjeru izaći iz Colliersa, tu sam partnerica s udjelom u biznisu. Mislim da je upravo sada pravo vrijeme za konzultantski posao u nekretninskom sektoru. Iako je i dosad bilo vrijednih investicija, vjerujem da će se tržište tek rasti i napredovati. Biznis u Colliersu je vrlo cikličan, osiguramo projekt, formiramo tim potom tražimo ‘novi cvijet’. Posao me naučio da u životu gledam stvari u ciklusima: razvoj, kreacija, ideja, oblikovanje, realizacija. Kad se krene na projektu raditi moja uloga je nadzorna, već krećem razvijati nešto novo.

Poslove ste proširili novim segmentom?

Colliers radi segment luksuznih rezidencija i jedinstvenih nekretnina, u dijelu savjetovanja i agencijskih poslova. To je nova servisna linija koju najpropulzivnije razvijamo i u zadnjih devet mjeseci zaista smo uspjeli stasati. Ovu sezonu još ne gađamo s agencijskim poslovima, ali sudjelujemo u savjetovanju gotovo svih novih hotela i rezidencija koji dolaze na naše tržište.

Osim nekretnina, poslovno ste zainteresirani i za turizam?

Obiteljski drugi posao je ugostiteljstvo kojim se prvenstveno bavi moj partner Luka pa je od sredine ožujka do sredine rujna u Poreču. Imamo master franšizu za Aroma gelato, 100 posto prirodni sladoled. To je proizvod namijenjen premium segmentu, restoranima i kafićima. Uz njega u Poreču imamo Aroma boutique, kafić-slastičarnicu, što je model koji namjeravamo razvijati u Istri i šire po Hrvatskoj. Zajedno smo u tome, ja kroz posao kapitaliziram svoje kontakte, u ovo doba godine tom poslu posvećujem 20 posto svog vremena.

Koliko vas je posao oblikovao?

Danas sam prije svega mama, ali dok sam se ostvarivala kroz karijeru, posao me formirao koliko sam i ja sam njega. Na papiru svaki poslovni plan ima smisla, ali u životu stvari rijetko kad izgledaju tako dobro. To je nešto što nam nedostaje u društvu i obrazovanju; spoznaja da svaki proces ima početak i kraj, to vrijedi i za uspjeh. Ne možeš stalno briljirati i ta me spoznaja čini sretnom. Puno mojih prijateljica se ne bi složilo s tim, ali meni je od početka posao bio gušt. Dolazim iz radničke obitelji, mama Zagrepčanka bila je odgajateljica u vrtiću, tata Slavonac iz Velike kod Požege radio je kao inženjer strojarstva. Nisam išla raditi trbuhom za kruhom, već sam o poslu razmišljala na način da je novac posljedica onog što radiš. Zato se nikad više ne želim zakopati u kredit, jer to onda postaje svrha: radiš da bi mogao plaćati račune.

Kako top menadžerici u Hrvatskoj izgleda dan?

S obzirom na dijete, morala sam presložiti prioritete. Dok sam prije bila večernji tip, sve što ne bi stigla preko dana, ugurala bi navečer, danas idem spavati oko devet, deset sati. Zato sam otkrila jutra, a prije bi samo molila Boga da mogu spavat čim dulje. Sad se ujutro budim oko pet, vježbam, meditiram, pripremam se za dan. Tada mogu udovoljiti svojim malim strastima, poput čitanja. Nakon što Amarie ostavim u vrtiću oko 9 sati , odlazim u ured. Poslijepodne je opet naše zajedničko vrijeme.

Uz sve obveze, nalazite li vremena za hobije?

Kad mi netko kaže: Kad nađeš vremena, idemo na kavu, obično uzvratim da uvijek mogu stvoriti vrijeme. Ono mi ne pada s neba, striktno upravljam svojim kalendarom jer je inače kaos. Pogotovo jer sam polovicu godine sama s Amarie dok je Luka u Poreču što je još jedan razlog zašto moram biti ‘full’ efikasna. Moj balkon je moj hobi: cvijeće i bilje. Iako živimo u centru grada, na dva kvadrata balkona imamo limun, mandarinu, maslinu, jagode, lovor, bosiljak… Balkon je dio jutarnjeg rituala, između doručka i izlaska iz stana, to mi je kombinacija hobija i kvalitetno provedenog vremena s kćeri.

Puno ste putovali, gdje vam je bilo najupečatljivije?

U Indiji. Klišeji na stranu, to je sasvim drugi svijet. Bila sam tri godine zaredom u toj zemlji, prošla i neturističke rute, nagledala se svega: od popravljanja zubiju na ulici, do jela u garžama na kojima deklarativno piše restorani… Najviše me fascinirala požrtvovnost, skromnost i orijentacija prema sebi, prema unutra. Oni štuju čovjeka i različitosti toliko da 12 članova obitelji kroz četiri generacije živi u prostoriji od devet kvadrata. I s tim su sretni. To je toliko različito od nas, toliko te to obuzme da sam svaki puta bila odlučila ostati u Indiji i tamo biti od koristi. S druge strane, mjesto gdje mi je najugodnije, gdje se osjećam kao da sam tamo rođena, je London.

Imate li moto koji vas vodi u životu?

Imam – ‘Budi više, imaj manje’. Volim i onu Gandhijevsku ‘Budi promjena koju želiš vidjeti oko sebe’. Možda netko tko me ne poznaje ne bi nikad rekao, ali vodim se nekom vrstom zahvalnosti, ne u vjerskom smislu, već prije ‘dobro je sve što je dobro’. Dobre ili loše stvari događaju se s razlogom, pa ‘ajmo vidjeti što se najbolje od toga može napraviti.

Od svega što se iskusili, koju biste najviše lekciju voljeli da vam dijete nauči?

Mislim da bi joj najbolja lekcija bila da ne poštuje slijepo autoritete. Svi su ljudi krvavi ispod kože, bitno je poštivati osobu, a ne ideologiju. Recimo, mi smo u timu svi na ‘ti’, znam da im ne mogu biti frendica, ali želim da me ljudi doživljavaju kao čovjeka, a ne kao ideju (šefice). Tu ne mislim na idole, već autoritete: jako je važno imati uzore da stremiš k nečemu. Tradicionalno se, nažalost, uspoređujemo s lošijima što je pogrešno. Treba se komparirati s boljima jer onda to tebe ‘podigne’. Naš je mentalitet takav da smo jalni kad netko može, kad ima, kad uspije, pitaju se, a čiji si ti? Smatram da ne moraš izaći iz svoje zone etike i morala da bi nešto postigao u životu, baš suprotno: život će te puno bolje tretirati ako ostaneš i ne pristaneš na kompromise na koje nisi spreman.

Gdje se vidite za pet godina?

Ne znam, ali vjerojatno u Zagrebu. Živim po principu iskoristi dan koliko je moguće. Vodim se time da budem zdrava i sretna, kao posljedica toga dolazi da sam uspješna, i da novac nije motiv, već posljedica. Ako dobro radiš stvari, dobro se nužno vraća. Što je glava ljepša, to mora biti pametnija, to je lekcija koju sad učim svoju kćer, a mislim da za žene vrijedi kao opće pravilo u životu.