Klimatske promjene trenutno su nezaobilazan pojam koji je ušao u doslovno sve sfere društva, ali i gospodarstva. No, ugljični dioksid, jedan od najznačajnijih stakleničkih plinova koji dovode do klimatskih promjena, svijet financija prepoznao je i kao način zarade. A u tu priču polako se uključuju i hrvatski ulagači. Konkretno, radi se o trgovanju pravima na emisije ugljičnog dioksida. Trgovina jednim od najznačajnijih plinova koji dovode do zagrijavanja atmosfere započela je 1997. kada je 180 zemalja potpisalo Protokol iz Kyota.
Intenzivni rast tržišta od 2017.
Protokol je zemlje potpisnice obvezao na smanjenje emisija stakleničkih plinova između 2008. i 2012. na 5 posto ispod razine iz 1990. godine. Međutim, taj cilj nikada nije dostignut. Jedan od najvećih svjetskih zagađivača, SAD, povukao se iz Protokola 2001., a slijedile su ga i neke druge zemlje. Kako nam pojašnjava Igor Drandić, financijski analitičar s prestižnom CFA poveljom koji i sam ulaže u prava na emisije, Protokolom iz Kyota stvorene su četiri vrste ugljičnih kredita (carbon credits) različitih izdavatelja gdje svaki ugljični kredit predstavlja jednu tonu ekvivalenta ugljičnog dioksida.
Igor Drandić, CFA analitičar i investitor: Stav je EU čelnika kako se dekarbonizacija može ubrzati i tako da se emisije ugljičnog dioksida učine skupljima
”Izravno trgovanje temelji se na limitima (koji kumulativno rezultiraju maksimalnim emisijama na razini države) koje određuju vlade. Kompanije koje emitiraju manje od pripadajućeg limita, višak prodaju onima koje svoj limit nadmašuju. Privatnim ulagačima ulaganje je postalo dostupno pojavom ETF-ova (investicijskih fondova čijim se udjelima trguje na burzi) koji prate kretanje cijene nekog od ugljičnih kredita, obzirom da im izravno ulaganje nije dostupno. Privatno tržište intenzivno je raslo od 2017. i očekuje se nastavak rasta”, kaže Drandić. Što su točno prava na emisije ugljičnog dioksida? Igor Drandić pojašnjava da ti instrumenti predstavljaju količinu ugljičnog dioksida koju pojedina tvrtka smije emitirati u atmosferu u godinu dana. Izdaju ih obično nacionalne vlade ili međunarodne vladine organizacije. U EU količina ugljičnih kredita rezultat je maksimalne količine emisija na razini EU koju je odredila Europska komisija raspodijeljene po članicama. “Osnovna razlika tzv. ‘cap and trade’ sustava prava koji je namijenjen tvrtkama koje emitiraju ugljični dioksid te dobrovoljnog tržišta (eng. voluntary carbon market – VCM) jest u tome što je sudjelovanje na cap&trade obvezujuće”, naglašava Drandić.
Najveći dio trgovanja pravima na emisiju odvija se u sklopu tzv. “EU Emissions Trading System” – shemi u kojoj se postavljaju ograničenja na prava emisija CO2 na određeno područje i tvrtke mogu trgovati pravima unutar tog područja. “Ova shema pokriva oko 45 posto emisija stakleničkih plinova u EU”, ističe taj analitičar. “VCM je dostupan kod mnogih brokera i minimalno reguliran”, dodaje Drandić. Već iz ovih Drandićevih pojašnjenja jasno je kako se radi o vrijednosnicama koje možda nisu najprimjerenije za malog ulagača.
Istražite u što ulažete
Potvrđuje to i Danijel Delač, član Uprave InterCapital vrijednosnih papira, jedne od investicijskih kuća u Hrvatskoj koje nude trgovanje pravima na emisije ugljičnog dioksida, ali ne i malim ulagačima. “Iz našeg iskustva klijenti koji trguju s pravima to ne rade iz špekulativnih pobuda, nego ih kupuju/prodaju vezano uz potrebe koje ovise o razini redovnog poslovanja (npr. kompanija može imati višak ili manjak emisija koje može prodati ili kupiti na sekundarnom tržištu)”, kaže Delač.
Danijel Delač, član Uprave InterCapital vrijednosnih papira: Mali ulagači svakako trebaju napraviti dubinsko istraživanje tog tržišta i karakteristika proizvoda koji kupuju
Drugi je razlog što sustav/infrastruktura trgovanja emisijama uglavnom se odvija OTC što znači da nije organiziran kao infrastruktura za, primjerice, trgovanje dionicama. Malim ulagačima koji se žele okušati u toj vrsti ulaganja Delač savjetuje ulaganje u neki ETF koji prati kretanje cijene prava na emisije, ali prije toga “svakako trebaju napraviti dubinsko istraživanje tog tržišta i karakteristika proizvoda koji kupuju”, kaže Delač.
Što se tiče znanja, Igor Drandić kaže da bi fokus radije skrenuo na diverzifikaciju jer nema tog znanja koje može jamčiti pogodak izvedbe pojedinačnog instrumenta. “Ulagačima kojima investiranje u vrijednosne papire nije struka, svakako predlažem da se posavjetuju s profesionalcem”, kaže Drandić. Što se tiče zarade, trgovanje pravima na emisije ove godine nije bilo osobito profitabilno. Primjerice, cijena udjela u KraneShares Global Carbon ETF-u ove je godine pala sa 52 na 42 dolara. Međutim, u posljednje dvije godine cijena se gotovo udvostručila.
Na pitanje kakav je potencijal rasta cijene, Drandić kaže da, iako postoje određeni rizici – dominantno regulatorni te rizik samog opstanka postojećeg “cap and trade” sustava koji može biti ugašen ako se pokaže neefikasnim – potencijal rasta s jedne je strane visok i temeljen na stavu EU čelnika kako se dekarbonizacija može ubrzati i tako da emisije ugljičnog dioksida učine skupljima. “S druge strane, činjenicu da bi niska cijena kredita dovela do gubitka njihove svrhe, a EU i vlade imaju mehanizme kojima mogu snažno utjecati na cijenu neovisno o tome što se događa na sekundarnom tržištu, vidim kao zaštitu da cijena neće pasti ispod određene razine”, naglašava Drandić.
