Intelektualno vlasništvo – žig, patent, industrijski dizajn te ostala subjektivna prava koja su intelektualni proizvod, kao nematerijalna dobra važan su dio života brojnih trgovačkih društva. Imaju sve karakteristike imovine. Mogu se kupiti, prodati, dati na korištenje i licencirati pod određenim uvjetima. Često se stječu u sklopu akvizicije neke tvrtke, i naravno imaju vrijednost. Međutim, kako doći do ekonomske vrijednosti i provesti valorizaciju industrijskog vlasništva, s ogradom da tema nije lagana i da su o tome napisane mnoge knjige, zabilježili smo iz vizure financijskih i pravnih stručnjaka s kojima smo razgovarali: to su revizorica Dubravka Kopun, europska patentna zastupnica registrirana pri EPO-a Albina Dlačić, inače odvjetnica specijalizirana za područje autorskog prava i prava industrijskog vlasništva, zatim Tajana Barančić, vlasnica tvrtke Astra poslovni inženjering, s uslugama u računovodstvu i konzaltingu za tvrtke koje se bave istraživanjem, razvojem i novim tehnologijama te Lovre Botica, direktor u odjelu financijskog savjetovanja tvrtke Mazars Croatia.
Kritika korisnika
Vrednovanje nematerijalne imovine je uvijek pod značajnom kritikom korisnika financijskih izvještaja globalno, pa Kopun ističe kada su dobra vremena, kad gospodarstvo raste kao i cijena dionica, računovodstvena profesija je uvijek pod kritikom investitora i korisnika financijskih izvještaja da neadekvatno uključuje nematerijalne komponente poslovanja (brendovi, know-how, patenti i slično) u financijske izvještaje. Ali također kada su loša vremena, kaže, kritika je prema računovođama da nisu adekvatno predvidjeli neophodna umanjenja vrijednosti ove nematerijalne imovine u financijskim izvještajima.
”Činjenica je, kada promatramo globalno, da je posljednjih godina bilo, a posebice u IT sektoru, dosta M&A aktivnosti, koje su u konačnici rezultirale određenim priznavanjima nematerijalnih komponenti – od know-howa, lista kupaca, programskih kodova, ali i goodwilla. Općenito kod ovakvih poduzetnika na razini konsolidiranih financijskih izvještaja postoje određene komponente nematerijalne imovine, te je njihov udio sve veći. Ali ako će doći do bilo kakve financijske krize, koja će rezultirati padom gospodarske aktivnosti, bit će neophodno i vrijednosno uskladiti ove nematerijalne komponente, što se provodi kroz RDG tekućeg razdoblja”, ističe Kopun dodajući koliko god kod investitora bila velika želja za priznavanjem nematerijalne imovine, zbog potencijalne visoke volatilnosti vrijednosti priznavanja iste u financijskim izvještajima u ovisnosti o okruženju, ipak je oportuno voditi se jednim od osnovnih načela u računovodstvu – načelom opreznosti.
Definicija nematerijalne imovine
Nematerijalnu imovinu i računovodstveno priznavanje i mjerenje iste, definiraju HSFI 5 i MRS 38, kaže Barančić. Nematerijalna imovina je specifična vrsta imovine jer nije opipljiva pa je tvrtkama ponekad izazovno odrediti može li nešto biti priznato kao dugotrajna nematerijalna imovina, jer je potrebno zadovoljiti određene uvjete. Kod takve vrste imovine često je, navodi, otežano utvrditi mjerljivost budućih ekonomskih koristi, mogućnost prodaje ili vijek upotrebe. Najčešći pak pojavni oblici nematerijalne imovine kod malih i srednjih poduzeća su žigovi, patenti, softverske licence i računalni programi, web stranice te sve više izdaci za razvoj. Međutim, kako bi se priznala nematerijalna imovina, ističe, preduvjeti koji moraju biti zadovoljeni su, kaže, sljedeći: mora biti prepoznatljiva, tvrtka mora imati nadzor nad njom te mora biti realno očekivanje budućih ekonomskih koristi. Također, trošak imovine mora se moći pouzdano izmjeriti.
”Nematerijalna imovina se stječe eksterno – najčešće, ali ne i isključivo kupovinom te stjecanjem pri poslovnim spajanjima, ili interno, pri čemu bih posebno izdvojila kategoriju izdataka za razvoj novih proizvoda i usluga. Nematerijalna imovina se u poslovnim knjigama početno vrednuje prema trošku nabave, a naknadno se može mjeriti prema modelu troška – to je trošak nabave umanjen za amortizaciju i gubitke od umanjenja vrijednosti, ili prema modelu revalorizacije, odnosno fer vrijednosti. U praksi vidimo da tvrtke, primarno mali i srednji poduzetnici, u pravilu iznimno rijetko koriste model fer vrijednosti za naknadno vrednovanje robnih žigova, patenata i sličnih oblika nematerijalne imovine.To nije ništa neobično, s obzirom na to da je takva metoda dosta kompleksnija i skuplja, jer zahtjeva procjene stručnjaka. Možemo govoriti o tome da je takvim pristupom imovina naših tvrtki podcijenjena, ali osobno ne vidim u tome neki veliki problem”, navodi Barančić.
Naime, kad dolazi do prodaja tvrtki, investicija i slično, takva imovina će se tada procijeniti i bit će, kaže, sigurno uzeta u obzir njena vrijednost prilikom pregovora o cijeni i vrijednost neke tvrtke. Naravno, dodaje, bitno je da je tvrtka koja se prodaje svjesna da možda ima ‘brend’ ili neku drugu vrstu nematerijalne imovine koja moguće ima neku značajniju vrijednost koja nije nužno iskazana u poslovnim knjigama, pa da se u ‘pregovorima’ potegne i to pitanje,
Procjena startupa
”Kad smo kod procjene vrijednosti tvrtki, zanimljivo je spomenuti startup tvrtke. Prve investicije primaju u fazi kad često još nemaju ni proizvod razvijen pa ni ‘brend’”, a opet se evaluacije kreću u milijunima neke valute već u toj fazi. I to iako tada često u poslovnim knjigama nema nikakve značajne imovine pa ni prihoda. Investitori procjenjuju što budući proizvod može donijeti, ali primarno u ranim fazama procjenjuju tim koji vodi startup, njegovu sposobnost, odlučnost, znanje i posvećenost projektu kojeg tvrtka razvija. Na temelju toga investiraju po visokim evaluacijama, odnosno visokim u odnosu na računovodstveno stanje imovine, prihoda, dobiti”, kaže Barančić.
Ono s čime se u Mazarsu najčešće susreću u njihovoj praksi je procjena vrijednosti nematerijalne imovine u okviru poslovnih spajanja odnosno kupovine jednog poduzeća od strane drugog. Naime, Botica navodi da prilikom poslovnih spajanja, sukladno MSFI-ju 3 Poslovna spajanja, poduzeće stjecatelj je dužan na datum stjecanja priznati, odvojeno od goodwilla, utvrdivu (identificiranu) stečenu imovinu, utvrdive preuzete obveze i svaki nekontrolirajući interes u stjecatelju.
”Dodatno, stjecatelj je utvrdivu stečenu imovinu i utvrdive preuzete obveze dužan mjeriti po njihovim fer vrijednostima na datum stjecanja, pri čemu se goodwill definira kao višak kupovne cijene u odnosu na fer vrijednost neto imovine, dok u suprotnoj situaciji imamo badwil – dobit od povoljne kupnje. Drugim riječima, Mazars, kao financijski savjetnik, u okviru navedenih procesa provodi alokaciju kupovne cijene (PPA – Purchase Price Allocation) pri čemu je potrebno odrediti tržišnu fer vrijednost neto imovine iskazane u bilanci društva koje se preuzima, a i identificirati te procijeniti fer vrijednost nematerijalne imovine, poput interno generiranog brenda i softwarea, odnosa s kupcima i slično”, kaže Botica.
Vrijednost kod prodaje
U rijetkim slučajevima, dodaje, procjenjuje se nematerijalna imovina poput brenda, u cilju njezine zasebne prodaje, te se uglavnom kupuju poduzeća čiji veliki dio ukupne vrijednosti može predstavljati nematerijalna imovina. Ona sama po sebi, naime, uglavnom ne generira novčane tokove, ali ističe da omogućuje poduzeću da naplati više cijene za svoje proizvode i/ili usluge, i time predstavlja ključni dio poduzeća, tj. njegovog biznisa. U konačnici, navedeno rezultira da “poduzeće, kao cjelina, generira veće novčane tijekove i time više vrijedi te je atraktivnije investitorima”.
Procjena vrijednosti nematerijalne imovine, kako je već rečeno, najčešće u okviru PPA procesa, prema Mazarsovom direktoru može se provesti sljedećim pristupima: troškovni, tržišni (relativni) te dohodovni pristup. Ipak, uglavnom se koristi dohodovni pristup i to ove varijacije istog. Multiple Excess Earnings Method pretpostavlja da je vrijednost nematerijalne imovine sadašnja vrijednost budućih novčanih tokova uzevši u obzir oportunitetne troškove imovine koja je omogućila ostvarivanje novčanih tokova. Relief-From-Royalty Method uključuje kvantificiranje plaćanja licenci ukoliko bi takva nematerijalna imovina bila u vlasništvu treće osobe, odnosno njihovu sadašnju vrijednost, dok su “ostale varijacije metode diskontiranih novčanih tokova najčešće “with-without” varijacije”.
”Iz našeg iskustva, nematerijalna imovina, npr. brend ili neki drugi know-how, u većini slučajeva nisu predmetom izolirane kupovine od strane investitora. Međutim, kvalitetan brend, specifični know-how i povezani ljudski kapital koje neko poduzeće posjeduje, zasigurno su ključni ‘driveri’ vrijednosti istog, čime dolaze u radar investitora kao atraktivna investicijska prilika”, navodi Botica.
Intelektualno vlasništvo određenog poduzetnika u RH, prema iskustvu odvjetnice Dlačić, nažalost, vrlo često nije uopće valorizirano te posljedično tome ‘prisutno i vidljivo u njegovim poslovnim knjigama.
”Iako je riječ o tzv. nematerijalnoj imovini koja neupitno ima svoju vrijednost, poduzetnici često ignoriraju njenu ekonomsku vrijednost te apsolutno zanemaruju taj aspekt i potencijal intelektualnog vlasništva. S takvim pristupom takva imovina – iako neupitno ima vrijednost – za tog poduzetnika ostaje zapravo bez svoje vrijednosti koja bi bila vidljiva npr. potencijalnim investitorima”, upozorava Dlačić koja je i patentni zastupnik i zastupnik za žigove i dizajn registrirana pri DZIV-u te europski zastupnik za žigove i dizajn registrirana pri EUIPO-u.
Strategija razvoja
Iznimno važno za svakog poduzetnika, prema Dlačić, prije svega je dobro ‘’posložiti’’ strategiju razvoja, uključujući i pitanje intelektualnog vlasništva vezanog uz određene proizvode i/ili usluge koje taj poslovni subjekt nudi na tržištu, kao i analizu izloženosti potencijalnim rizicima koji bi takvo intelektualno vlasništvo mogli ugroziti. I to uz utvrđivanje postupaka koji će takve rizike umanjiti. Kako onda valorizirati intelektualno vlasništvo nekog subjekta za slučaj primjerice prodaje tj. prijenosa udjela novom investitoru, a kada u poslovnim knjigama ne postoji ‘podatak o vrijednosti takva vlasništva? S pravnog aspekta, Dlačić ističe, iznimno je važno prije svega razumjeti o kakvom je intelektualnost vlasništvu riječ u konkretnom slučaju; primjerice, je li riječ o patentu, industrijskom dizajnu, žigu, autorskom djelu, know-how-u, i slično. ili pak o njihovoj kombinaciji, što je najčešće i prisutno. Onda je, navodi, potrebno razumjeti kako je tekao ‘razvojni put’ skopčan s tim intelektualnim vlasništvo; pa onda kakva je marketinška, tj. tržišna pozicioniranost u odnosu na konkurenciju…
”Time dobivamo osnovno razumijevanje takvog prava, kao i njegovo ‘stanje’ na tržištu. Ocjenu same vrijednosti u smislu procjene i utvrđenja novčana iznosa takve vrijednosti, neupitno prepuštamo ovlaštenim financijskim stručnjacima kojima iznosimo sve prethodno navedene okolnosti. Vrijednosti koje će kao takve biti utvrđene – jednostavno predstavljaju vrijednost te konkretne nematerijalne imovine koja kao takva ima svoju ‘poziciju u poslovnim tj. financijskim evidencijama poduzetnika. Vezano pak uz utvrđenje okolnosti kada je poželjno izvršiti ocjenu vrijednosti takve nematerijalne imovine – usuđujem se reći da to ovisi od strateške orijentacije poslovnog subjekta. Neupitno će takva procjena biti poželjna, pa čak i potrebna, kod svih oblika ulaganja u taj poslovni subjekt, tj. privlačenja investitora, kao i kod određenih statusnih strateških restrukturiranja”, pojašnjava Dlačić.
Zaključno, kako se ta nematerijalna imovina može komercijalizirati (licencije, franšize i slično, dalje prenositi, tj. prodavati te ista može biti predmet založnog prava (primjerice radi osiguranja novčane tražbine) Dlačić ističe da pravilna procjena vrijednosti takve nematerijalne imovine, neupitno donosi vrijednost i poslovnom subjektu.
