Konzultantska kuća TPA Horwath u Hrvatskoj nedavno je promijenila ime u Crowe Horwath. Kompanija je i do sada bila povezana s Crowe Horwath konzultantskom mrežom, ali kroz članstvo u TPA Horwath grupi koja je također član Crowe Horwath Internationala.

Sada je direktno povezana u globalnu Crowe Horwath International mrežu, a Reno Budić, partner u Crowe Horwath Hrvatska kaže da će članstvo u globalnoj organizacije omogućava veću učinkovitost. Društvo u Hrvatskoj posluje od 2005. i zapošljava više od 40 stručnjaka koji pružaju podršku više od 300 klijenata.

Kako je došlo do promjene imena i zašto? 

Članstvo u globalnoj organizacije kao što je Crowe Horwath omogućava nam da budemo još učinkovitiji partneri našim klijentima. Do sada smo bili dio TPA Horwath grupe koja je također članica Crowe Horwath International. Sada direktno postajemo članica svjetske organizacije, jedne od najstarijih u svijetu i jedne od prvih 10 najvećih revizorskih i savjetodavnih tvrtki u svijetu. Neusporedivo je u odnosu s regionalnim paketom, prije svega zbog percepcije klijenata, kojima je bitna globalna prisutnost. Takva percepcija se promjenom imena konačno mijenja. Stvar je zapravo jednostavna, želimo biti izravno dio globalnog brenda. U Hrvatskoj postoje dva nezavisna ureda pod krovnom organizacijom, jedan od njih se bavi turističkim dijelom s kojim nismo direktno povezani te naš ured koji se bavi revizijom, financijskim i poreznim te poslovnim savjetovanjem. Inzistiramo na vrhunskoj kvaliteti usluga, a ovo je još jedan korak u tom smjeru. 

Spomenuli ste percepciju klijenata. Globalna gospodarska kriza vjerojatno više utječe na njihovu nevoljkost ulaganja?

Kako u pretkriznim vremenima, tako se i danas ubrajamo među prvih 10 revizorskih i poreznih tvrtki u Hrvatskoj. Unatoč tome, i naša branša ne može biti potpuno imuna na krizu, iako će poduzećima uvijek trebati revizor, porezni savjetnik ili računovođa. Problem u Hrvatskoj je loša investicijska klima. Investitor se treba osjećati sigurno tamo gdje dolazi, biti upoznat s običajima zemlje u koju želi uložiti kao i poslovnom kulturom, poreznim i drugim propisima. Tu uskačemo mi da im pomognemo. Oni su često zbunjeni učestalim promjenama zakonodavnog okvira, našim propisima koji kod njih ne postoje ili kod nas ne postoje, a trebali bi postojati. Ne žale se samo investitori na česte promjene propisa. 

Što je s vašim projektima trgovačkog centra u Splitu i ulasku u tjednik Lider?

To nisu naši projekti, nego smo mi u ulozi takozvanog povjerenika. Mi, dakle, nismo ulagači, nego savjetujemo te po potrebi ulazimo u projekt u ime klijenta. Zapravo radiš za neku stranu i za njega držiš udjele. Kada u inozemstvu radiš nešto tako kao što smo mi radili u Splitu ili Lideru, to je nešto uobičajeno te imaš drugačiji status, a ovdje se smatra da si ti taj koji ulaže. Split je završena stvar i uskoro će vjerojatno biti pred finalizacijom. Lider je slična priča, ali s drugom pozadinom. Povlačenje je bila poslovna odluka ulagača koju smo mi predstavljali želeći pomoći Lideru da opstane na tržištu, promičući dobre poslovne ideje te primjerima iz inozemstva educira vodeće kadrove i time mijenja način poslovanja naših tvrtki, a time utječe i na cjelokupno gospodarstvo u Hrvatskoj. Dogodilo se ono što se često događa u Hrvatskoj: stvari koje su pri ulasku bile dogovorene kao preduvjet ulaganja nažalost nisu bile ispunjene do zadanog roka, uz određene nove spoznaje tijekom samog procesa preuzimanja. Onda nemaš izbora nego se povući jer u takvim uvjetima nije moguće uvjeriti ulagača da investira svoj kapital i odgovarati za potencijani gubitak. Sama ideja Lidera, kao i ljudi tamo mi se sviđaju, ali jednostavno nije išlo no volio bih da se ipak uspiju održati na ovom uistinu teškom tržištu za medije.

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Upravljanje

Je li problem hrvatskog gospodarstva zapravo kriza menadžerskog upravljanja?

U Hrvatskoj menadžeri nisu ništa lošiji ili bolji od onih iz inozemstva. Razlika je u tome da zapadni menadžeri imaju mnogo više iskustva te kontinuiran razvoj takvih kadrova kroz desetljeća. Mnogi od domaćih menadžera, logično, žele napredovati. Pri tome se često događa da ljudi u Hrvatskoj, naprosto radi nezasićenosti tržišta i nedostatka kvalificiranih kadrova, ponekad i dupo brže napreduju nego vani. To je iskustvo koje nedostaje u odnosu na inozemstvo. S druge strane imamo starije kadrove na menadžerskim pozicijama koji jednostavno nisu išli u korak s vremenom i trendovima tržišta kako bi pravovremeno bili u mogućnosti prepoznati prilike i prijetnje novonastalog poslovnog okruženja. Ne bih rekao da je u pitanju upravljačka kriza. Ne mogu pričati u tuđe ime, ali ono što vidim oko sebe i u odnosu na inozemstvu jest nedostatak kritične mase onih koji su adekvatno educirani i dovoljno dugo rade u određenom poslu.