Teška jutarnja magla podiže se i otkriva goleme livade iznad grada Foče u istočnoj Bosni: vide se planinski vrhovi i mala sela okružena sjenokošama. Ali jutarnje sunce ne otkriva skrovište čovjeka za kojeg se vjeruje da se skriva u tom prostranstvu, iza zatvorenih vrata i među nepovjerljivim stanovnicima: Radovana Karadžića, bivšeg vođu bosanskih Srba. Karadžić već 12 godina uspijeva bježati od navodno opsežnih napora međunarodnih obavještajnih službi i zapadnih vojnika. Sa svojim vojničkim partnerom generalom Ratkom Mladićem optužen je i tražen zbog genocida i krvavih ratnih zločina nad nedužnim civilima tijekom perioda masovnih ubojstava, masakra, masovnih silovanja, koncentracijskih logora i etničkog čišćenja, pohoda koji se odvijao tri godine, sve do petodnevnog pokolja osam tisuća civila u Srebrenici 1995. godine. Sudeći po brojnim obavještajnim izvješćima, zemlja u kojoj se Karadžić skriva – prekrasna, ali negostoljubiva u svakom smislu – omogućuje mu da se seli od kuće do kuće, od manastira do manastira, kroz labirint staza, kroz mrežu jataka, preko planina omotanih šumama, potpomognut zavjetom šutnje odanih sljedbenika. Cesta iznad Foče vijuga u smjeru Karadžićeve Crne Gore i vodi u malo selo Čelebići. U onome što izgleda kao krov svijeta, Karadžić je navodno primjećen u ožujku 2002. goidne, kad su helikopteri u selo iskrcali američke i njemačke komandose koji su obijali vrata, pretraživali kuće, pa čak i svinjce. Pronašli su arsenale pušaka i municije, ali ne i Radovana Karadžića. Kasnije se otkrilo da je bio na drugom mjestu, udaljenom samo dva kilometra.
Poruka s planine
Danas, kad prilazite Čelebićima, stanovnici se zatvaraju u kuće i ne otvaraju vrata. Isto čini i pravoslavni svećenik: tišina odiše prkosom. Tek na silasku s planine, stiže nas “poruka”. Plavi golf neobuzdano juri nizbrdo, kao da je ostao bez goriva. Mi stajemo i nudimo pomoć. “Jebem tebe i tvoje muslimanske naočale”, urla čovjek iz golfa na moju muslimansku kolegicu. Ona je iz ovih krajeva, ali istjerali su je 1992. godine jer je bila krive nacije. Nastavljamo put, ali golf nam se uskoro zabija na stražnji odbojnik, vozeći luđačkom brzinom. Uplašeni stajemo sa strane i propuštamo manijaka za volanom. Uskoro nailazimo na renault koji usred šume kupi čovjeka obučenog u maskirnu uniformu s torbom u kojoj bi mogla biti puška, kao i štap za pecanje. Dok se vozimo kroz ono što Bosanci zovu “vukojebina”, svako društvo je poželjno i čekamo da nas renault stigne. Ali prije njega sustiže nas opet luđački golf, čiji vozač žestoko psuje i zabija se u naš stražnji kraj. Poruka ove potjere nije mogla biti jasnija: znamo zbog čega ste ovdje, stranci, gubite se i ne vraćajte se više“. Ovo je Karadžićeva zemlja. Činjenica da su Karadžić i Mladić još na slobodi sramota je međunarodne zajednice, jednako nesposopne tijekom bosanskog rata, kao što je i sada nesposobna obaviti jednostavan zadatak. Prije deset godina, zapadni diplomat zadužen za održavanje mira u Bosni, Carl Westendorp, objavio je u Bruxellesu da će se Karadžić ”predati ovoga mjeseca“. ”Kako nas može najmoćnije udruženje u svijetu uvjeravati da ne može pronaći dva Srbina”, pitao se Jacques Klein prije šest godina, tadašnji koordinator misije UN-a u BiH. Za čovjeka koji je naredio takvo nasilje, Karadžić ima slab stisak kod rukovanja. Susreo sam se s njim u trećem mjesecu rata, u stožeru na Palama, gdje je napravio prijestolnicu samoproglašene i nasilno odsječene srpske države u BiH čiji je on bio predsjednik. Bilo je to ljeto 1992. godine.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu