Kompanije koje ulaze na već popunjeno tržište najčešće svoj put do uspjeha nastoje pronaći kroz specijalizaciju za neki manji dio tog tržišta. Potrošačima nastoje ponuditi nešto više, drukčije, dizajnirano samo za skupinu koja ima dodatne zahtjeve u odnosu na ostatak tržišta. Slična strategija, čini se, karakterizira i netom završeni zagrebački festival dokumentarnog filma. U poplavi filmskih festivala koji su posljednjih desetak godina zapljusnuli regiju, ZagrebDox je na neki način bio i predodređen za uspjeh zahvaljujući svojoj orijentaciji filmovima koji također stječu sve veću popularnost među prosječnim potrošačima. Šesti ZagrebDox tako se održavao od 28. veljače do 7. ožujka. Filmovi su prikazivani u pet dvorana multipleks kina, a projekcije je posjetila impresivna brojka od oko 25 tisuća posjetitelja.

Gužva kao na Oscaru
Gužva koja je nastajala ispred kino dvorana prije početaka večerašnjih projekcija pomalo je podsjećala i na grozničav interes za najveće holivudske hitove. U svakom slučaju čini se da neće proći previše vremena nakon kojeg će organizatori morati tražiti novi, veći, prostor za održavanje festivala. O snažnom interesu za pojedine filmove dodatno govori i činjenica da su, uz službeno predviđeni program, organizirane i posebne, dodatne, projekcije kako bi svi zainteresirani mogli vidjeti najpopularnije naslove.Oko 140 filmova bilo je raspoređeno u nekoliko kategorija, a ‘natjecateljske’ su bile tzv. međunarodna i regionalna konkurencija. Nagrada, Veliki pečat, u međunarodnoj konkurenciji otišla je kineskom filmu Žalba, redatelja Zhao Lianga. U regionalnoj konkurenciji Veliki pečat otišao je filmu Totó u režiji Austrijanca Petera Schreinera.Uz hrpu filmova okrenutih svim mogućim aspektima života našla se i sasvim pristojna količina onih koji su mogli pobuditi interes poduzetnika, gospodarstvenika ili financijaša. Jedan od takvih, na čijoj su projekciji bili viđeni i članovi uprave najveće domaće banke, bila je priča o londonskom investicijskom bankaru Geraintu Andersonu. Anderson je ‘postao priča’ kad je nakon desetak godina provedenih među bankarima počeo anonimno objavljivati kolumnu o svijetu u kojem vlada nepisano pravilo šutnje o tome koji su pravi motivi bankara, što ih vodi u svakodnevnom poslu i kako se ponašaju za vrijeme i nakon radnog vremena. S druge strane spektra okruženog pohlepom, brzim odlukama i nemilosrdnošću, mogao sa pak vidjeti film izraelskog redatelja Regeva Contesa s naslovom Najgora tvrtka na svijetu.

Smrt tankera
Iako bi se za tu titulu ozbiljna konkurencija mogla bez problema naći i u Hrvatskoj, Contesova priča o osiguravajućem društvu njegovog oca u kojem rade još i očev brat i očev prijatelj, neosuđujući je prikaz trojice dobroćudnih ljudi koji se uopće ne snalaze u korporativnom svijetu, niti to, kako se čini, imaju želje. Tako bi, vjerojatno, izgledala tvrtka da ju je u stvarnom životu mogao pokrenuti češki dvojac iz crtanog filma A je to.Uz te, vrlo je interesantan i film Sirova nafta o tužbi koju je pokrenulo pet domorodačkih plemena iz ekvadorskog dijela Amazone protiv Chevrona, jednog od najvećih svjetskih proizvođača nafte. Film Željezne vrane, pak, prikazuje kako na suprotnom kraju svijeta ‘umiru’ trgovački brodovi i tankeri. U isto vrijeme kad desetak tisuća hrvatskih škverana gradi i proizvodi nove brodove, na obali Bangladeša, uz plaću od oko dva dolara na dan, dvadesetak tisuća ljudi islužene brodove rastavlja te prodaje i reciklira sve do posljednjeg vijka i matice.Nevidljivu i kompleksnu priču o borbi za kupce dijelom je otkrio njemački film Zašto kupujemo – tajne zavođenja potrošača. Kroz film se, između ostalog, vidi kako se hotelski lanac Swissôtel nada da će mu novi ‘korporativni’ miris pomoći u zadržavanju gostiju te kako je kompanija Míele u proizvodnji novog tipa usisavača angažirala tvrtku koja je godinu dana istraživala kakav bi zvuk taj usisavač trebao imati.

Perspektiva

Sponzori i popularnost
Širenje publike koja prati dokumentarne filmove vrlo je plodno tlo i za rast ZagrebDoxa. Treba se stoga nadati da će to organizatori i dalje u program festivala uvrštavati i filmove koji nisu nužno okrenuti samo uskoj umjetničkoj zajednici. Na kraju krajeva, ako se u publici nalaze vodeći ljudi iz uprava domaćih kompanija, festivalu će svakako biti lakše naći i sponzore i dodatno popularizirati ZagrebDox i širenje svijesti o kulturi, čega nam bolno nedostaje.