Nacionalni park Paklenica smješten je na obroncima južnoga Velebita, svojom površinom od 95 km² rasprostire se u dvjema županijama, Zadarskoj i Ličko-senjskoj. Područje Male i Velike Paklenice nacionalnim je parkom proglašeno davne 1949. godine, a njegova prirodna ljepota i netaknuta priroda i danas su jedan od glavnih razloga što se Park posjećuje tijekom čitave godine. Park obuhvaća bujične tokove Velike i Male Paklenice, odnosno njihove kanjone okomito urezane u južne padine Velebita, a najviši su vrhovi Parka Vaganski vrh (1757 metara) i Sveto brdo (1751 metar). Naziv Paklenica dolazi od paklene smole koja se koristila kao luč – za osvjetljenje te za premazivanje brodova, a koja se dobivala zarezivanjem crnog bora po kojem je Paklenica poznata.

Simfonija vode i miris crnog bora

Pisanje o planini, a napose o Paklenici, meni je poput disanja. Svako slovo i svaki znak ispunjavaju mirisi pakleničkog crnog bora, a potoci Paklenice razlijevaju se krvotokom i oblikuju misli. Sve te staze u Paklenici i jesu poput razgranatog krvotoka, glavna staza koja od ulaza u Nacionalni park u Starigradu vodi do Planinarskoga doma ima još na desetke staza koje pozivaju na otkrivanje Velebita. Za osnovni obilazak, onaj koji najčešće biraju posjetitelji koji nisu skloni zahtjevnijem planinarenju, od ulaza do Planinarskoga doma Paklenica, potrebno je oko jedan sat i pedeset minuta hoda u jednom smjeru. Pogledi na veličanstvene stijene u parku, osobito Anića kuk, ostavljaju bez daha, a nadaleko je poznato kako je Paklenica pravi penjački raj pa se tako svake godine tijekom proljeća u Paklenici održava Međunarodni susret penjača. Pri početku uspona nalazi se i posjetiteljski centar “Podzemni grad Paklenice” koji će osobito biti zanimljiv najmlađim posjetiteljima. Snaga vode prisutna je kamo god pogledate, a upravo je voda zaslužna za razne kamene figure u kanjonu Velike Paklenice dugom četrnaest kilometara. Poslije velikih kiša, huka potoka pretvara se u posebnu snagu: “…zuji, zveči, zvoni, zvuči; šumi, grmi, tutnji huči…” – baš kako je napisao Petar Preradović za jezik roda svoga, a ja se svaki put kad potok snažno tutnji pokraj mene sjetim tih stihova i nadodam – to je snaga Velebita moga. Preradović mi, vjerujem, neće zamjeriti na parafraziranju, pjesnici su uvijek ujedinjeni kada je o ljepoti riječ.

Gromoglasna tišina i staze života

Ne brojim više koliko sam puta prošla stazom do Doma, ali znam da svaki put naučim nešto novo, o Paklenici i o sebi. Zato mi je uvijek bilo teško shvatiti kada bi tko rekao da mu je staza do Doma dosadila. Priroda nikada nije ista, niti smo mi isti, baš ta činjenica i stazu svaki put učini toliko različitom. Kada sam u planini, najviše sam svoja, najviše me planina čini nečim što još uvijek ni sama u potpunosti ne mogu objasniti. Nije to samo ljepota koja okružuje, nije samo sreća što ćeš vidjeti drage ljude, nešto je to puno dublje i iskonsko što ni s čim postojećim ne mogu usporediti. Zna se dogoditi da se do Doma uputim petkom popodne, nerijetko i sama, pa se uspinjem dok zadnje zrake sunca miluju velebitski greben. Kad idem do Doma, ustvari idem doma. Najavim se domarici Ireni Šaran i njezinom ocu Vjeki, ubacim bocu vina u ruksak i uz taktove Pearl Jama kotrljam misli do prve vode. Nije preporuka planinariti sam, ali staza do Doma je ‘turistička’, u Parku ima rendžera, HGSS uvijek dežura i svakako treba barem jednu osobu obavijestiti o svojim nakanama, za svaki slučaj. Prednost kasnijeg uspona tišina je u Parku, ali samo ljudska tišina jer pakleničko bilo kuca i diše još jače kad si sam. Planina ti otvara vrata svoje tišine i dozvoljava da čuješ i osjetiš njezino disanje. Zna to disanje prirode nekada biti i malo zastrašujuće, kad jako šuška u šumi pa nisi siguran je li vepar ili možda medvjedica Berta s mladima prelazi preko potoka na drugu stranu. U glavi uvijek složim etape puta: prva voda, skretanje za špilju “Manita peć”, druga voda, Lugarnica – tako mi bude najlakše. Do prve vode lagano ispustiš dušu na ‘serpentinama’, ali kratka pauza i okrjepa pitkom pakleničkom vodom nosi dalje, veći dio puta nema uspona, početni dio do prve vode i zadnjih dvadeset minuta ispod Doma jedini su strmiji dijelovi staze.

Oaza ptica

Kada sam sama, ne volim da me duboki mrak uhvati na stazi pa na ravnijem dijelu ubrzam korak. Potok Paklenice sve mi snažnije protječe mislima i ispire uglađenost gradskog čovjeka. Sunce pri zalasku oboji vršni dio Velebita koji postaje ružičast i takva ljepota raznježi čovjeka. Blagi vjetar struji mi po licu, ptice su neumorne, tako lijepo pjevaju da moraš zastati, potpuno se umiriti i odati počast ovim stanarima Velebita. U Nacionalnom parku Paklenica ima preko dvije stotine vrsta ptica pa čak i nekih rijetkih grabljivica poput surog orla, sivog sokola i orla zmijara i više od stotinu vrsta leptira. Također, preko tisuću biljnih vrsta i podvrsta i pedeset i devet vrsta sisavaca među kojim su medvjedi (gore spomenuta Berta koju ne bih rado srela), risovi, vukovi.

Borisov dom

Kada sam došla pred Dom, svijetlio je poput malog Betlehema, a ispred su sjedili Vjeko i Garo. Garo je najljepši pas Velebita, ovčar sjajne dlake i mirna karaktera iako ima nešto vučjih gena u sebi. Izgradnja Planinarskoga doma Paklenica započela je 1961, godine na ostatcima stare lugarnice, a prvi je put kao Planinarski dom otvoren 1963., proširen je 1969. godine, a starijim generacijama planinara poznatiji je pod nazivom Borisov dom. U Domu se može smjestiti do pedeset gostiju i uvijek se može pojesti nešto fino, jednostavno i svježe skuhano. Opskrba Doma namirnicama i dalje se odvija na starinski način, sve potrebno utovari se u Starigradu (kod ulaza) na magarce i lagano uzbrdo. Volim s Vjekom u Domu popiti dobru bocu vina, uvijek će rado porazgovarati o organoleptici jer se dosta dobro razumije u vina pa je svaki odlazak gore pravi mali vinski blagdan. Meni to, naravno, ne pada teško, jer još nisam pronašla bolje mjesto od Paklenice za uživanje u svetim kapljicama boga Dioniza. Dok se uz zvukove potoka uvlačim u vreću za spavanje, čitavim tijelom struji mir, a zadnja je misao prva jutarnja kava ispred Doma i sunce koje se polagano provlači krošnjama visokih stabala.