Znanstvenici koji inače razmišljaju o svemu i svačemu postavili su, na prvi pogled, prilično bizarno pitanje: Što je gore – nuklearna zima ili globalno zatopljenje? No, ovo pitanje ipak smo malo “nategnuli”. Za razliku od doba hladnog rata, kada su vojni stručnjaci radili procjene koliko bi sveopći nuklearni rat odnosi života, sadašnji mogući atomski sukobi najvjerojatnije bi bio ograničen na relativno malo područje, primjerice na dvije države. Nakon nuklearnog rata slijedi nuklearna zima, a ona bi odnijela više života nego same eksplozije. Na čemu znanstvencii zasnivaju svoje predviđanje? Osamdesetih godina prošlog stoljeća izračunato je da bi nuklearni rat tadašnjih velesila SSSR-a i SAD-a izbacio toliko dima u atmosferu da bi Zemlja dugo vremena provela u mraku. Znanstvenici su sada ponovili proračune, uzimajući u obzir atomski udar na ograničenom području, to jest područja ispod ekvatora. Računalnom simuacijom oponašan je učinak 100 eksplozija u velegradovima, od kojih je svaka snage 15 kilotona kao i atomska bomba bačena 1945. na Hirošimu. Takve atomske bombe imaju, pored ostalih, dva susjeda koji se ne podnose – Indija i Pakistan. A dobar su primjer za proučavanje i zbog nekoliko milijunskih gradova na svom području. Od zračenja nakon nuklearnog udara umrlo bi od 3 do 16 milijuna ljudi u svakoj zemlji, zavisno od pogođenog cilja. Međutim, učinak dima od milijuna do pet milijuna tona bio bi daleko gori, zato što bi na meti prvenstveno bila naselja. U dočaravanju sovjetsko-američkog atomskog sukoba prvi udar bio bi, logično, usmjeren na podzemna skladišta u divljini Nevade ili u predgrađima. A tamo nema mnogo toga što bi moglo izgoriti i proizvesti goleme količine dima. Nasuprot tome, u regionalnom razračunavanju najprije bi bili gađani megagardovi u kojima bi nastali ogromni požari i vatrene oluje. Znanstvenici su izračunali da bi kilotona atomskog eksploziva u ovom slučaju izazvao sto puta više dima nego u hladnoratovskim predskazanjima, a isparenja bi se duže zadržala u atmosferi. Poznato je da su čestice čađi crne boje, znači da upijaju sunčeve zrake, ostaju visoko u atmosferi, najmanje šest godina, za razliku od sastojaka plinova vulkana koji se zadržavaju znatno kraće, oko godinu dana. Izračun pokazuje da bi atomski udar uzrokova dva puta veće zahlađenje koje bi potrajalo desetljećima, spuštajući živu u termometru niže nego u toku “malenog ledenog doba” u Evropi, između 16. i 18. stoljeća. Možda zvuči bizarno, ali to bi bila svojevrsna protuteža globalnom zatopljenju koje utiče na mijenjanje klime i količine padavila: smanjit će se dopiranje sunčevih zraka na površinu Zemlje pa će pasti i prosječna temperatura. Izračuni su provjereni na primjerima dva vulkana: Katmai na Aljasci 1912. i Tambora u Indoneziji 1815. godine. U oba slučaja pokazalo se da proračuni ne odstupaju od činjenica.