Tokijska prodavaonica poznate marke Dunhill u svoj je izlog stavila veliki motocikl. Ne samo kako bi privukla pažnju prolaznika i zainteresirala ih za kašmirske veste i torbice obješene o upravljač. Na prodaju je i sam motocikl. Stoji 30 tisuća funti, i laici vide da je nov, ali i da odudara od većine suvremeno dizajniranih motora kakve prodaju japanske tvornice. Model o kojem je riječ zove se Vincent i predstavlja ogledni primjerak trenda koji se proširio u izbirljivim krugovima ljubitelja takvih dvotočkaša. Vincent je, naime, marka koja se još 1956. službeno prestala proizvoditi. No novi joj je život udahnuo 54-godišnji Patrick Godet, graditelj motora, koji još s dvojicom talentiranih inženjera izradi po deset novih Vincenta godišnje. Pravi ih u svojoj maloj radionici u Normandiji i šalje kupcima na svim krajevima svijeta.

Inspirirani klasikom
Vincente proizvode po starom dizajnu, ali dijelovi su novi, kao i neka rješenja koja su izliječila stare probleme. Godet se novinaru Financial Timesa pohvalio da je ispravio sve greške koje su u staro doba rezultirale curenjem ulja, kvarenjem startera ili prljanjem rasplinjača, tako da suvremeni kupci, osim u dizajnu, mogu uživati i u sigurnoj vožnji, oslobođeni prečestih posjeta mehaničaru. Godet je jedan od brojnih malih proizvođača motocikala smještenih u niši “motocikala posebnog kova”, za kojima postoji sve veća potražnja. Suvremeni motori su tehnički savršeni, ali primjerci koje štanca velika četvorka, Honda, Kawasaki, Suzuki i Yamaha, za jednu su skupinu kupaca nekako previše slični. Oni stoga ne žale novac tražeći proizvođače malih serija, koje se, barem u ideji i inspiraciji, naslanjaju na oldtajmerske modele. Neki od tih proizvođača oživili su i stare marke koje su već potpuno prestale s proizvodnjom. Poduzetnik John Bloor je tako udahnuo novi život tvrtki Triumph, osnovanoj 1887., koja je 1983. otišla u stečaj. Sagradio je novu tvornicu u Leicestershireu i s početnih 25 primjeraka tjedno 1990. godine, došao do 31.600 prodanih komada u prošloj godini. Dobit prije oporezivanja dosegnula mu je deset milijuna funti, a pritom se još morao oporaviti od požara koji je 2002. uništio veći dio njegova proizvodnog pogona.U usporedbi s etabliranim japanskim markama, i obnovljeni Triumph predstavlja malog proizvođača. No u tome i leži tajna njegova uspjeha. U Triumphu smatraju da je upravo njihov otklon od glavne struje ono što privlači kupce. Njegovi strojevi imaju paralelno postavljene cilindre, za razliku od V-rasporeda koji prevladava kod suvremenih modela. Završnom obradom i detaljima žele pokazati svoju posebnost. “Nije stvar samo u tome da napravite repliku starog modela. Retro je svakako popularan, ali ne dobivate pravi frajerski ili seksi motocikl jednostvnim kopiranjem prošlosti. Trik je u svježoj i suvremenoj interpretaciji tog nasljeđa”, kažu u tvornici. Jedan od najvećih uspjeha novog Triupha je Rocket III, velika krstarica s 2,3 litarskim motorom, najvećim među motociklima. Taj je model podigao Triumphovu prodaju u SAD-u za 49 posto, otišlo je više od 2000 komada od 2004. godine. Rocket je suvremen, a opet kao da je ispao iz nekog dokumentarca iz ludih šezdesetih. Njegova neobičnost priskrbila mu je medijsku pažnju pa je privukao nove, mlade kupce, od kojih mnogi dotad nisu pripadali klasičnom bajkerskom miljeu.

Primjer Royal Enfielda je nešto drukčiji. Riječ je o najstarijem tipu motocikla koji još vozi, zahvaljujući indijskoj vojsci. Originalna tvornica u engleskom gradu Redditchu zatvorila je svoja vrata 1970., ali je proizvodnja modela Bullet nastavljena u Indiji koja je još 1955. godine otkupila licencu kako bi taj tip motocikla proizvodila za potrebe indijske vojske. No u kasnim osamdesetima, Bullet se počeo vraćati kući u Englesku. Iako se i sada izrađuje u osnovi u istom obliku kao i 1949. kad je bio dizajniran, prodaja mu ide sve bolje. U 2005. prodano je 597 Bulleta u Velikoj Britaniji, što je povećanje od 24 posto u odnosu na prethodnu godinu. Financial Times opisuje i slučaj američkog multimilijunaša, arhitekta Michaela Czysza, koji se na kreiranje motocikala bacio da se odmori od svoje osnovne djelatnosti: dizajniranja stanova za estradnjake kakvi su Lenny Kravitz ili Cindy Crawford. Trebale su mu tri godine da razvije svoj C1 Moto GP. Opasni stroj, s tijelom od karbonskih vlakana i fleksibilnog prednjeg ovjesa, s inovativnim rješenjima za kakva i Japancima trebaju godine mozganja. Czysz kaže da je za razvoj prototipa i testiranja potrošio samo dva milijuna dolara i da bi prodaja trebala početi u 2007. godini. Prvih 50 primjeraka već ima svoje predbilježene vlasnike, a vozilo će koštati oko sto tisuća dolara. Radikalni proizvođač je i Confederate iz New Orleansa. Njegovi prvi primjerci serije od 60 komada bili su spremni za dovršavanje upravo u trenutku kad je taj grad pogodio uragan Katrina, pa je proizvodni pogon morao biti premješten u Alabamu. Confederate crpi inspiraciju iz radova kipara Alexandra Caldera, a pokreće ga prerađeni avionski motor.

Brzina i dizajn
Sličnu filozofiju razvija i Donald Atchinson. Svatko tko kupi njegov Ecosse brend, “dobio je najpraktičniju umjetninu u svojoj kolekciji”. Proizvodi ih malo i prilično su skupi. Osnovni model Heretic Ti stoji 50.000 dolara, s opremom 78.000. Šasija je od titana, svi dijelovi su ručno rađeni. Kod mnogih proizvođača kupci mogu sudjelovati u konačnom dizajnu, birati boje ili ugravirane natpise po svojoj želji. Vozne sposobnosti ostaju jake: 140 KS, do 100 na sat za tri sekunde.Kombinaciju između motocikla i umjetničke instalacije radi i Umberto Borile u svojoj maloj radionici kraj Venecije. Njegovi su modeli posveta jednostavnosti, zbog estetskih razloga, a i zato da ne budu preteški, kako ne bi izgubili na voznim sposobnostima. Zanimljivi mali talijanski proizvođači su i Roberto Crepaldi i Giorgio Sarti. Prije godinu dana napravili su jedan motocikl za svoju dušu, no sjajne reakcije promatrača ponukali su ih na serijsku proizvodnju. Iako njihov proizvod stoji 12.850 eura, nemaju problema s pronalaženjem potencijalnih kupaca. Javio ih se već priličan broj i svatko od njih će biti pozvan u Crepaldijevu minijaturnu radionicu smještenu kraj Milana, gdje će moći u razgovoru s mehaničarima točno dogovoriti kako žele da njihov primjerak bude sastavljen. Svoju nišu našao je i Dario Calzavara, pomalo slučajno. Napunio je naime 50 godina i “odlučio napraviti nešto u svom životu”. Budući da obožava moto-trke svoja je iskustva i ideje pretočio u 13 tisuća eura vrijednu mašinu od 450 kubika. Za nju kažu da zauzim ono mjesto među motociklima, koje među satovima zauzima švicarski proizvođač IWC. Calzavara je dosad je prodao sedam svojih malih rukotvorina. Highland, švedska skupina moto-manufakturista sklapa polako jedan ili dva motocikla tjedno. Svaki, ali baš svaki dio, je ručno napravljen. Ali spremni su na veliki skok. Upravo su potpisali ugovor s Kinezima i proizvodit će 10.000 komada godišnje.
(FT)