Imali smo velike šanse za dobivanje Europskog prvenstva u nogometu 2012. jer je Uefina inspekcijska komisija bila zadivljena našom kandidaturom. Imali smo i najveću potporu javnosti, čak 85 posto građana podupiralo je kandidaturu”. Tako je prije nepuna četiri mjeseca zborio jedan predsjednik nogometnog saveza države koja se zajedno s još jednom susjednom državom, inače članicom Europske unije, kandidirala za organiziranje Eura koji će se održati za pet godina. Iako citat izgleda poznato i bez problema bi se mogao pripisati prvom čovjeku Hrvatskog nogometnog saveza Vlatku Markoviću, zapravo pripada čovjeku koji je u srijedu ujutro slavio, i to s razlogom.

Problemi
Poznavatelji prilika u Izvršnom odboru Uefe nemaju nikakvih dvojbi da su Ukrajina i Poljska dobili organizaciju EP 2012. upravo zahvaljujući njemu. Ime mu je Grigorij Surkis i osim što je predsjednik Ukrajnskog nogometnog saveza, jedan je od najbogatijih ljudi u toj državi. Spomenutu izjavu s početka teksta dao je krajem siječnja kada je izgubio svaku nadu da će pomno pripremljen plan za dobivanje Eura biti ispunjen. Naime, poljski ministar sporta tada je suspendirao vodstvo njihova Saveza nakon što je u javnosti pukla afera s namještanjem rezultata čime su se šanse za organiziranje EP-a svele na minimum. Surkisu je zbog toga prisjelo imenovanje u Izvršni odbor, najvažnije Uefino tijelo. Surkisu je bilo jako stalo da Ukrajina dobije prvenstvo. Toliko mu je stalo da je čak sklopio i pakt o prijateljstvu i fair playu s još bogatijim Rinatom Ahmetovim, vlasnikom Šahtjora iz Donjecka i ljutim Surkisovim rivalom ne samo na sportskom polju. Ovaj oligarh je do sada zaradio dovoljno novca da osigura potomstvo u više generacija. Zapravo ga ima toliko da je pitanje zna li točno s koliko se nula piše vrijednost njegove imovine. Prema procjenama, težak je između 10 i 18 milijardi dolara, a zaradio ih je u tipičnom poslovnom usponu devedesetih. Surkisova životna priča po mnogo čemu nalik je onima ruskih oligarha židovskog porijekla. Rođen je 1949. godine u Odesi. S 23 godine diplomirao je na Prehrambenom fakultetu u Kijevu nakon čega se zaposlio u Ministarstvu hrane i vina. Poslije se prebacio na stanogradnju i razvoj da bi 1991. dočekao kao jedan od prvih ljudi grada Kijeva zadužen za gradnju. Tada se uključuje u posao s naftom i ulazi u tzv. grupu sedmorice, neformalnu skupinu od sedmero ukrajinskih biznismena koji kontroliraju većinu gospodarstva u toj državi s naglaskom na energente, luke, industriju papira, metalnu industriju, rafinerije, medije… Svoje je poslovno carstvo gradio preko koncerna Slavutič koji je, kako kaže, prodao. Navodi se da Surkis ne želi ići u Sjedinjene Američke Države jer su ga tamo optužili za kriminal, korupciju i izbornu prevaru.

Podjele
Godine 1993. postao je predsjednik dioničkog društva nogometnog kluba Dinamo Kijev koji je poslije prepustio bratu Igoru. Istovremeno s ekonomskim uspjehom gradi i političku karijeru, i to tvrom linijom. Ušao je, naime, u prorusku Socijaldemokratsku partiju SDP (U) koju je osnovao bivši predsjednik Leonid Kravčuk. Nesumnjivo će s takvim čovjekom na čelu Ukrajinci i Poljaci uspješno organizirati Europsko prvenstvo. Njihova je logika jednostavna. Možda su je najbolje objasnili njihove sportske legende boksač Vitalij Kličko i skakač s motkom Sergej Bubka. Na tvrdnju da nemaju ceste, odgovaraju: “Nema problema, sagradit ćemo ih!”. Ali preveliki ste i nemate hotele, opet su zapitkivali. “Da, ali imamo aerodrome! Za pet godina možemo sagraditi sve što želimo. Novac nije problem kao ni radna snaga!”. Ništa nije problem. Ako treba, riješit će se i politička situacija u toj sve više podijeljenoj državi na proeuropski zapad i proruski istok zbog čega joj prijeti, kako su to tamošnji novinari objasnili, “jugoslavenizacija”. Nije odmogla ni afera u Poljskoj kada je uhapšeno više od 70 ljudi. Uostalom, ne bi predsjednik Fife Sepp Blatter prije mjesec dana otvoreno stao na njihovu stranu kada je zaželio da baš Ukrajina i Poljska dobiju organizaciju Eura 2012. godine. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je novi čelnik Uefe Michel Platini, između ostalog, postao predsjednik na temelju obećanja da će raditi na popularizaciji nogometa na istoku Europe i težiti jednakim šansama ne samo među državama nego i klubovima. Zato ovaj izbor, iako na prvi pogled može izgledati čudan, i nije posebno iznenađenje. Uložit će se golemi novac čije porijeklo nitko neće ispitivati. Poljska i Ukrajina pokrivaju područje od 80 milijuna ljudi, a okružene su državama koje imaju više od 200 milijuna stanovnika. Prve lopate su već zabijene. Gradi se autocesta Kijev – Gdanjsk dug 2000 kilometara. Izgrađeno je 23, ali za pet godina bit će i preostalih 1977 km.

“Siguran sam da ćemo zadovoljiti sve aspekte kandidature i bez obzira na političku krizu u Ukrajini vjerujem da će naši političari sjesti za isti stol jer ovo je viši cilj i velika prilika Ukrajine koju nitko neće propustiti. Zahvalan sam Uefi što je znala prepoznati koliko je važno širiti nogometne interese”, izjavio je Surkis neposredno nakon što je Platini obznanio odluku. Grade se i stadioni. Kijevski Dinamo već je započeo s rekonstrukcijom koja će navodno stajati više od 200 milijuna eura. Primat će 75.000 ljudi. Novi stadion u Dnjeprpetrovsku imat će 35.000 mjesta i biti gotov do kraja godine, a u Donejcku za Šahtjor gradi se najmodernije zdanje za 50.000 ljudi koje će biti gotovo iduće godine. Slično je i u Poljskoj. Organizirat će se, kako se to voli reći, najbolje prvenstvo do sada. I više se nitko neće sjećati ni Italije, a još manje Hrvatske i Mađarske. Markovića i njegovih optimističnih izjava još manje. Možda jedino Surkis kada bude brojao novac nakon što nogometni cirkus napusti Ukrajinu. Tada će, već su izračunali, biti triput bogatiji nego što je sada.