Klub Aquarius nalazi se pokraj jarunskog jezera, no šteta što grupa Tinariwen, sastavljena od osmero Tuarega iz Malija, koja je u prošlu nedjelju ondje održala koncert, nije mogla posjetitelje polijegati ili posjesti na plažu, u šišu, datulje, čaj od mente ili tunisko crno vino… Kad već zbog doba godine i klupskih pravila nije moglo biti tako, barem su svirali pod plastičnim šatorom. Naši Tuarezi ostavili su kalašnjikove i zamijenili ih električnim gitarama. Taj potez donio im je svjetsku slavu. Pjevaju slično kao i mnoge druge grupe iz arapskog i sjevernoafričkog svijeta, ali ipak malo sporije, pa uz pratnju zvečećih gitara pomalo asociraju na sastave iz klasične rock-tradicije. U svakom slučaju, euroatlantsko uho brže se navikne na njihov zvuk nego kod srodnih zvijezda sa sjevera Afrike. Tinariwen sviraju lagano, s masivnim basom u podlozi i ritmom jednog para ruku na malom bubnju. Na to se nadovezuje gitarska čipka, katkad od čak četiriju gitara. Pjeva se klasično, strofu otpjeva prvi glas pa je skupina ponovi. Slijede duži pasaži na gitarama, pjesme nalikuju jedna drugoj, i to hipnotičko ponavljanje nepogrešivo odvodi u nirvanu Sahare, na klimanje na devinim leđima preko pješčanog mora. “Welcome to the desert”, govorili su članovi grupe između pjesama, ali nisu trebali. U zvuku se vidjelo zvjezdano nebo nad pustinjom, čulo se dozivanje odbjegle deve. Uzeli bi u nekim pjesmama akustične gitare, pokazujući da ih ne može iznenaditi kvar pojačala.
Klub Aquarius nalazi se pokraj jarunskog jezera, no šteta što grupa Tinariwen, sastavljena od osmero Tuarega iz Malija, koja je u prošlu nedjelju ondje održala koncert, nije mogla posjetitelje polijegati ili posjesti na plažu, u šišu, datulje, čaj od mente ili tunisko crno vino… Kad već zbog doba godine i klupskih pravila nije moglo biti tako, barem su svirali pod plastičnim šatorom. Naši Tuarezi ostavili su kalašnjikove i zamijenili ih električnim gitarama. Taj potez donio im je svjetsku slavu. Pjevaju slično kao i mnoge druge grupe iz arapskog i sjevernoafričkog svijeta, ali ipak malo sporije, pa uz pratnju zvečećih gitara pomalo asociraju na sastave iz klasične rock-tradicije. U svakom slučaju, euroatlantsko uho brže se navikne na njihov zvuk nego kod srodnih zvijezda sa sjevera Afrike. Tinariwen sviraju lagano, s masivnim basom u podlozi i ritmom jednog para ruku na malom bubnju. Na to se nadovezuje gitarska čipka, katkad od čak četiriju gitara. Pjeva se klasično, strofu otpjeva prvi glas pa je skupina ponovi. Slijede duži pasaži na gitarama, pjesme nalikuju jedna drugoj, i to hipnotičko ponavljanje nepogrešivo odvodi u nirvanu Sahare, na klimanje na devinim leđima preko pješčanog mora. “Welcome to the desert”, govorili su članovi grupe između pjesama, ali nisu trebali. U zvuku se vidjelo zvjezdano nebo nad pustinjom, čulo se dozivanje odbjegle deve. Uzeli bi u nekim pjesmama akustične gitare, pokazujući da ih ne može iznenaditi kvar pojačala.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu