Tarantinov ‘Odbjegli Django’ bit će među filmovima godine

Autor: Agencija VLM , 16. siječanj 2013. u 19:35
Foto: EPA/FACUNDO ARRIZABALAGA

Koristeći kao predložak slavni špageti vestern s Francom Nerom iz 1966. Tarantino je snimio potpuno novi film.

Iako je godina tek na početku, nema nikakve sumnje da će “Odbjegli Django” Quentina Tarantina biti jedan od filmova godine. Takvu smo izjavu vjerojatno mogli potpisati i prije gledanja filma, ali dobro je provjeriti. Naime, znao je on biti i manje senzacionalan unutar svoje genijalnosti (“Death Proof”), a postavlja se realno pitanje koliko dugo netko može održavati svježinu i originalnost unutar okvira koje si je omeđio. U slučaju Tarantina očito može jako dugo. Evo, traje već dvadeset godina (lani je bila godišnjica “Psa iz rezervoara”) i Tarantino ne da ne posustaje u svojoj razbarušenosti nego je sve zaigraniji, ekstravagantniji i zabavniji.
Od uvodnog kadra u kojem dva kauboja na konjima vuku za sobom kroz pustinju grupu robova jasno je da je ovo Tarantinov film; doduše, po izgledu bi mogao biti i neki od špageti vesterna iz 1960-ih i 1970-ih kojima se nadahnuo, ali s ovom godinom proizvodnje nema nikakve sumnje da ga je mogao napraviti samo on. Situacija postaje još prepoznatljivija kada se u nastavku priče pojavi Christoph Waltz kao živopisno rječiti zubar koji kani otkupiti jednoga roba – Djanga. Kauboji ne pristaju i slijedi masakr nakon kojega dr. Shultz i  Django jašu u ravnopravni partnerski poslovni odnos lovaca na ucijenjene glave, a potom i u oslobađanju Djangove supruge koja robuje na plantaži u Mississipiju…


Koristeći kao predložak slavni špageti vestern s Francom Nerom iz 1966. Tarantino je snimio puno više od prerade; napravio je  potpuno novi film koristeći elemente originalnog žanra i drugih eksploatacijskih filmova: ekstremne zumove iz karate filmova, prenaglašena krvoprolića horora… Tarantino vlada kamerom kao što oni egzibicijski košarkaši barataju loptom, a kao scenarist izrazito je pedantan, piše odlične dijaloge, zna graditi atmosferu i puniti priču neočekivanim obratima. Ako je nešto problem, onda kod Tarantina to nije manjak nečega, nego višak svega. Iz te obilatosti ključanja (filma) u njemu, možda je “Odbjegli Django” sa svoja dva sata i 50 minuta trajanja mogao biti kraći za neku scenu ili epizodu. Ali koju?! 

Komentirajte prvi

New Report

Close