U Strategiji gospodarenja otpadom Republike Hrvatske, usvojenoj prošle godine u Saboru, uvršten je i jedan, naoko mali, ali možda u bližoj budućnosti izuzetno važan pasus veličine rečenice, koji definira podzemno odlagalište “kao duboko zalegnutu, izoliranu, hidrodinamski cjelovitu geološku zamku sedimenata koja je raskrivena dubokom bušotinom kroz koju se otpad odlaže utiskivanjem.” Borisa Cigüta, autora studije “BSU strategije gospodarenja otpadom” ekonomista i geologa s dugogodišnjim stažem u Naftaplinu, samo spominjanje tehnologije utiskivanja otpada u iskorištene duboke naftne bušotine kao mogućnost u jednom službenom državnom dokumentu ne znači neku zadovoljštinu. Naprotiv, svako kašnjenje primjene BSU strategije smatra velikim, ekološkim i energetskim gubitkom za Hrvatsku. BSU označava tri faze zaokružene tehnologije tretmana otpada: “B” znači baliranje otpada u bale od nepropusne folije, “S” znači spaljivanje otpada u posebnim spalionicama-termoelektranama-toplanama (TENO), a “U” znači utiskivanje nesagorjelog i moćnim filterima prikupljenog koncentrata neiskoristivih i štetnih materija u više tisuća metara duboke iscrpljene naftne bušotine. “Suprotno brojnim primjerima u svijetu da je komunalni otpad vrlo kalorično gorivo, ovdašnje poimanje bavljenja otpadom podrazumijeva zastarjelu, skupu i, dugoročno gledano, uzaludnu djelatnost stvaranja ogromnih deponija. Rješenje koje se zove BSU je zapravo bezdeponijsko rješavanje otpada, pri čemu nastaje mnogo energije, ekološki prihvatljive”, kaže Boris Cigüt. Da bi se vidjelo prvu fazu BSU strategije, valja otići do Karlovca koji je prvi u Hrvatskoj primijenio tehnologiju baliranja komunalnog otpada na deponiju Ilovac. Deponij je nastao 30-godišnjim zatrpavanjem jezera nastalih prije 100 godina eksploatacijom ilovače za potrebe ciglane Ilovac (danas Wienerberger Ilovac), a sad je baza gdje je instalirana suvremena tehnologija baliranja komunalnog otpada u bale prosječne težine od 1 do 1,2 tone. Osim što je u njima otpad na 250 bara stlačen na jednu šestinu normalne zapremine, baliranjem u nepropusnu čvrstu foliju otpad je trenutno i trajno izdvojen od prirode i anaerobnim uvjetima unutar bale “konzerviran” do daljnjega.

Planina od smeća
Građanstvo Karlovca, Duge Rese i Ozlja tek sad počinje biti svjesno koliko dnevno proizvede otpada, pošto se on više ne zakopava i prekriva zemljom, već brdo složenih bala raste i raste zastrašujušom brzinom. U pet mjeseci balirano je oko 15.000 bala komunalnog otpada. Istovremeno gradske vlasti muku muče s nalaženjem lokacije za novi deponij županijskog značaja, budući da ni onih nekoliko potencijalnih lokacija jedinice lokalne samouprave ne žele ni po koju cijenu na svojem području. Za instaliranje čitavog pogona za baliranje švedske tvrtke Flexus Balasystem utrošeno je oko 14,4 milijuna kuna, a na Cigütovo čuđenje, karlovačka gradska vlast upornim forsiranjem novog još većeg deponija kao da se odriče pionirske uloge u primjeni hrvatskog strateškog energetsko-ekološkog projekta kao što je BSU. U Karlovcu, naime, baliranje smatraju tek nužnim zlom, a o drugoj fazi, spalionici kao termoelektrani-toplani, barem na službenoj razini, još se ni ne razmišlja. Cigüt zato ukazuje na uhodan sustav u francuskoj perjanici zimskog turizma, Chamonixu podno Mont Blanca, gdje je investicijom od 20 milijuna eura izgrađena jedna od 120 termoelektrana-toplana na smeće u Francuskoj. “Chamonix sa svojim okolnim naseljima dobiva struju i grije se zimi, a ljeti hladi energijom iz svoje spalionice. Kad je s ponosom pokazuju, apeliraju na turiste da sav otpad ostavljaju na za to predviđena mjesta, te da i oni time doprinose lokalnoj energetskoj učinkovitosti”, govori Cigüt. Spomenuta spalionica kapaciteta je 56.000 tona komunalnog otpada, neopasnog tehnološkog otpada i mulja iz pročišćivača vode, a spaljivanjem sedam tona smeća na sat dobivaju 18,5 tona pare temperature 350 stupnjeva Celzijevih.

Od godišnje proizvedenih 23 GWh struje, oko tri četvrtine se isporučuje u francuski elektroprivredni sustav. Čitav trošak termičke obrade smeća iznosi oko 80 eura po toni, od čega 30 eura odlazi na otplatu kredita kojim je TENO izgrađena, i koja će nakon 20 godina biti isplaćena i prijeći u vlasništvo lokalne uprave Chamonixa. Posebna je priča tretman ispušnih plinova takvih termoelektrana. Plinovi prolaze kroz tri faze: one s vapnom radi neutralizacije kiselina nakon koje slijedi dio s aktivnim ugljenom, te na kraju posebnim filterom. “Europska norma za vrlo otrovni dioksin iznosi 0,1 nanogram po metru kubičnom izlaznog plina iz dimnjaka TENO, a iz ove u Chamonixu, koja sad i nije zadnji tehnološki krik, izlazi plin s 0,007 do 0,009 nanograma po metru kubičnom”, tvrdi Cigüt. “Od tone smeća ostane četvrtina u obliku šljake inertnih svojstava, koja se koristi kao punilo u smjesi s cementom u građevinarstvu. Najotrovnije tvari koje su kao koncentrat prikupljene filterima iz dima, tzv. ”filter kolač“, teže 20 do 30 kg po toni smeća, i on se na kraju posebno zbrinjava. Energetski, jedan kg svježeg otpada daje prosječno 14 kJ energije, a to se udvostručuje dodatkom starih autoguma”, dodaje. I to je tek jedan primjer. Samo u Parizu u pogonu su tri spalionice, svaka kapaciteta 500.000 tona otpada godišnje.

Nepropusni slojevi
“Daleko bismo došli nabrajajući takve primjere u Švicarskoj, Austriji i drugdje, ali, nažalost, izgleda da su u Hrvatskoj interesi raznih drugih lobija daleko jači od logike višestruke i računski dokazive isplativosti ovakvog načina zbrinjavanja otpada”, dodaje Cigüt. Kao najnoviju tehnologiju, razvijenu za spaljivanje kompleksnog elektroničkog otpada, Cigüt navodi tzv. “plazma generatore” u spalionicama. Riječ je o umetku u kojem se pomoću magnetsko-električnog luka stvara temperatura od 15.000 stupnjeva Celzijevih, a kroz koji se provode plinovi dobiveni izgaranjem odbačenih elektroničkih elemenata. Na taj se način, nakon hlađenja i prolaska kroz filtere, dobije izlazni plin lišen otrovnih spojeva. U trećoj fazi strategije BSU Cigüt odgovara na pitanje što s onim najštetnijim otpadom koji ostaje i nakon najkvalitetnije termičke obrade smeća. “Za to postoji tehnologija utiskivanja u povoljnu geološku formaciju, u nepropusne geološke zamke u kojima je bila milijunima godina ranija zarobljena nafta ili plin, a iz kojih su oni danas iscrpljeni. Nema nikakve opasnosti od zagađenja podzemnih voda, jer one su do dubine 600 metara, a kaša otpada trajno bi se zbrinula na dubini od 1,8 pa do četiri kilometra dubine”, kaže Cigüt. “Uslijed uvjeta na takvim dubinama, s vremenom će se i taj otpad u interakciji s geološkom sredinom kemijski promijeniti i čak postati bezopasan. No bit je u tome da smo na taj način u potpunosti uklonili štetan otpad iz naše biosfere. Za takvo nešto imamo svjetski priznate stručnjake i znanja iz jednog Naftaplina predvođene akademikom Mirkom Zelićem, koji je možda i najzaslužniji da ova studija ugleda svjetlo dana”, kaže Cigüt.
Protivnici ovog tehnološkog rješenja navode potencijalnu opasnost da potresi oslobode utisnuti štetni otpad.

Odlično rješenje za dalmatinske otoke

Cigüt smatra da bi BSU model bio idealan za Dalmaciju i njen energetsko-ekološki zatvoreni krug. “Potreba za energijom i produkcija otpada u Dalmaciji proporcionalne su i rastu s turističkom sezonom. No potrošnja električne energije ljeti nije vezana samo za povećanje broja ljudi u turističkim destinacijama, nego i za sve većom uporabom klima uređaja. Nažalost, može se očekivati da će i domicilno stanovništvo iste te uređaje koristiti zimi, samo u funkciji zagrijavanja prostora, što će samo opteretiti energetsku bilancu zemlje. Eto, Makarska je nakon Karlovca drugi grad u Hrvatskoj koji je počeo balirati svoj otpad, a što je s većim gradovima poput Splita i Rijeke i njihovih otpada. To su sve neiskorištene mogućnosti i skupa rasipnost, umjesto da se iskoristi otpad kao neiscrpni izvor sirovine i izgrade termoelektranu na obali i Dalmacija riješi otpada. Zašto Hvar ne bi sav svoj otpad balirao, prevozio na kopno do elektrane, umjesto sadašnjeg deponija koji često tinja nasred otoka i to usred turističke sezone. Tako bi otok bio potpuno čist, spaljenjen njegova smeća u TENO dobila bi se korisna energija, a Hvar bi se mogao proglasiti oglednim wellness otokom, ne treba mu tako mnogo za to s obzirom na reputaciju turističkog odredišta”, kaže Cigüt.

U Europi se ponovno sanira 350 već saniranih deponija

Govoreći o spaljivanju otpada, Cigüt napominje da je to samo ubrzani proces oksidacije, koja se inače sporo i kontinuirano odvija na deponijima, s tom razlikom što spaljivanje u spalionicama s potpunom kontrolom izgaranja i filtriranja ne zagađuje vodu i zrak, a uz to daje električnu energiju, vruću paru i toplu vodu. Time se dobiva sasvim novi pristup gospodarenju otpada bez deponija. “Najgore je s deponijima što su oni aktivni i kad su ‘sanirani’ i prekriveni pokrovom, te se tako samo sakriju od očiju javnosti. U Europi se ovog momenta ponovo sanira više od 350 već saniranih deponija. I dalje su problemi s procjednim vodama, plinovima koji nastaju u dubini i koji kako vrijeme prolazi, prijete eksplozijom. Zamislite katastrofu za Zagreb, da ispod devet milijuna tona otpada, koliko ga je trenutno na Jakuševcu, eksplodira plinski džep. O takvom potresu protivnici strategije BSU ne razmišljaju, a to je sasvim moguć scenarij. Prisjetimo se samo eksplozije instanbulskog deponija i stotine poginulih u neposrednoj blizini”, kaže Cigüt.

loše spavanje

Ako se budite umorni, možda je vrijeme da promijenite ono na čemu spavate

ubrzana digitalizacija

Jedna stvar odlučuje hoće li Europa imati sigurnu energiju i brži internet