Dok eksperti upozoravaju kako Srbija može vrlo brzo biti suočena s manjkom struje, dotle u Vladi, zbog suprostavljenih interesa političkih stranaka, godinama traje odugovlačenje s objavljivanjem natječaja za gradnju novih termoelektrana. Domaća elektroprivreda nema potrebna sredstva da se sama upusti u njihovu gradnju, a na drugoj strani postoje razmimoilaženja o određivanju inozemnog strateškog partnera, koji bi uložio sredstva u gradnju novih kapaciteta za proizvodnju struje. Zbog toga je ugrožena ambicija Srbije da postane vodeća energetska sila u regiji.

Stopirani natječaji
Aleksandar Popović, resorni ministar energetike i rudarstva, najavljivao je objavljivanje natječaja u tri navrata, počevši od rujna pa do siječnja, ali dosad njegova inicijativa nije realizrana, što je dosta začuđujuće kada se zna da je vlada još 2006. godine odlučila da sredstva za gradnju novih postrojenja budu pribavljena angažiranjem inozemnih strateških partnera. Osim završetka TE Kolubara B, predviđena je i gradnja još jednog bloka u TE Nikola Tesla u Obrenovcu. U zemlji već 30-ak godina nije sagrađena niti jedna nova termoelektrana. Započeta gradnja TE Kolubara B prekinuta je prije 20 godina zbog pomanjkanja sredstva. Za njezin završetak potrebno je osigurati najmanje 700 milijuna eura, kojih Elektroprivreda nema jer su cijene struji, zbog očuvanja socijalnog mira, najniže u okruženju. Upućeni smatraju kako ni povećanje cijene struji ne jamči da će dobivena sredstva biti uložena u gradnju novih kapaciteta. Njihove dvojbe temelje se na iskustvu s naftnom industrijom, kojoj je vladinom uredbom omogućen monopolistički položaj, ali ekstraprofit nije uložen u modernzaciju rafinerija, što je bio glavni Vladin motiv kada je prije šest godina donijela spomenutu uredbu.

Zanimanje inozemnih kompanija za ulazak na srbijansko tržište elektroenergije postoji, ali vlada, kao i u slučaju naftne industrije, oklijeva s poduzimanjem konkretnih poteza. Zbog čestih promjena u njezinu sastavu mijenjaju se i koncepcije o budućnosti elektroenergetskog sustava. Jednom prevladava opredjeljenje o ulaganju inozemnog kapitala, a drugi put prednost dobivaju zagovornici izgradnje termoelektrana dokapitalizacijom Elektroprivrede preko prodaje njezinih dionica na burzi. Takvu zamisao zastupa Mlađan Dinkić, ministar ekonomije i regionalnog razvoja, koji smatra da bi se inicijalnom ponudom prodaje dionice građanima skupila potreba sredstva za završetak TE Kolubara B, snage 700 megawata. Nakon burnog reagiranja poslovodstva Elektroprivrede, Dinkić se prestao zalagati za prikupljanje sredstava putem burze. Možda je razlog njegove šutnje i postojeći raskol u samoj vladi u pogledu europskh integracija Srbije jer se vlada praktično, osim Kosovom, ne bavi ničim drugim. Odlaganje gradnje novih termoelektrana samo povećava cijenu koju će zemlja platiti zbog postojeće neodlučnosti. Prema kazivanju Vladimira Đorđevića, generalnog direktora Elektroprivrede, gradnja termoelektrana ne bi mogla početi prije 2009. godine, čak i kada bi tijekom godine bili objavljeni natječaji za pribavljanje ponuda strateških partnera. U najboljem slučaju, struja bi iz novosagrađenih objekata mogla poteći tek 2014. godine, što je prilično kasno. Javnosti nije poznato na koji način će do tada biti riješena redovita opskrba strujom. Po svojoj prilici, Srbija će biti ovisna o struji iz uvoza iako je u regiji nema dovoljno. To može biti jedan od razloga za smanjeno ulaganje inozemnog kapitala u druge djelatnosti jer sigurna opskrba strujom predstavlja jamstvo za proizvodnju bez rizika. Đorđević se, za razliku od Dinkića, zalaže za angažiranje sredstava inozemnih kompanija jer u tome vidi veću mogućnost da Srbija, osim završetka TE Kolubare B, sagradi još jednu termoelektranu s istom snagom. Za to je potrebno osigurati 1,5 milijardi eura.

Zainteresirani ČEZ
Od inozemnih kompanija za ulazak u energetski sustav Srbije dosad je najveće zanimanje pokazala češka kompanija ČEZ, koja je već u više navrata kontaktirala s poslovodstvom Elektroprivrede. U energetskim krugovima ne skriva se strah da bi se vladina neodlučnost mogla negativno odraziti na državnu kontrolu u elektroenergetskom sustavu, kako se to dogodilo u naftnoj industriji nakon sklapanja sporazuma s Rusijom o prepuštanju većinskog vlasništva ruskim kompanijama u naftnom i plinskom sektoru. Postoji dvojba da bi se slično moglo dogoditi s elektroenergetskim sustavom, koji bi se prepustio ruskim kompanijama, što bi Srbiju dovelo u energetsku ovisnost od Rusije.