Ni dva mjeseca nakon održanih parlamentarnih izbora Srbija nema novu vladu, a ni još nekoliko važnih državnih institucija tako da je zbog sporosti političkih stranaka da se dogovore o sastavu ministarskog kabineta zapala u svojevrsnu institucionalnu krizu. Od najviših državnih institucija jedino postoji predsjednik države. Preovladava uvjerenje da će Srbija, ako njezini najviši državni organi ne budu uskoro osposobljeni za djelovanje, pretrpjeti veliku materijalnu štetu, gubljenjem koraka u ekonomskom razvoju. Iz EU je stigla poruka prema kojoj se nastavak pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju može nastaviti tek nakon što bude izabrana nova vlada, koja će svojim potezima pokazati nedvojbenu opredijeljenost za punu suradnju sa sudom u Den Haagu. Odsutnost djelovanja najviših džavnih institucija već se osjeća u širenju voluntarističkog ponašanja u državnim poduzećima, koja ugrožavaju ekonomsku stabilnost zemlje. Osim vlade, ne funkcionira ni parlament jer njegovo konstituiranje nije dovršeno, a ni Ustavni sud ne radi jer nema predsjednika. Dosadašnji predsjednik Slobodan Vučetić, jedan od tvoraca ustava po kojemu je funkcionirao Miloševićev režim, otišao je u mirovinu. Predsjednik Srbije Boris Tadić još nije predložio kandidata za tu funkciju tako da se uredbe što ih donosi tzv. tehnička vlada ne mogu provjeravati jesu li u skladu s novim Ustavom, usvojenim prošle jeseni.

Široka javnost najviše je rezignirana sporim dogovaranjem stranaka iz tzv. demokratskog bloka o osnivanju nove vlade. Iako se javnosti prikazuje kako se vodi dijalog o utvrđivanju općih principa, koji nisu sporni, osim onog koji se odnosi na podjelu odgovornosti. Na njemu inzistiraju DSS premijera Vojislava Koštunice i G 17 plus Mlađana Dinkića zalažući se za podjelu vlasti, odnosno da predsjednik države i premijer ne mogu biti iz iste stranke. Iza takvog zahtjeva skriva se nakana Koštunice da zadrži premijersko mjesto i u novoj vladi, dok Tadićeva DS inzistira da se mandat za sastav nove vlade povjeri njihovu članu Božidaru Đeliću, nekadašnjem ministru financija u vladi Zorana Đinđića. Javnost je prozrela da se stranke zapravo bore za resore, a ne za principe, pa s odugovlačenjem osnivanja vlade raste i netrpeljivost. Toga su postali svjesni i u trima strankama od kojih se očekuje da osnuju demokratsku vladu pa su razgovori ubrzani tako što se umjesto jednom tjedno od utorka obavljaju svakodnevno. To još ne predstavlja dovoljno jamstvo da će se stranke uspjeti dogovoriti oko sastava vlade. U DSS je vidljivo nastojanje da funkciju ministra policije zadrži njezin član Dragan Jocić. To mjesto se zbog velikog broja afera te rasprostranjene korupcije u vladajućim strukturama smatra važnijim od premijerske fotelje. Dosadašnja vlast kani zadržati to mjetso kako bi sačuvala kontrolu nad poslovima za koje se u javnosti dvoji da su nezakoniti, dok DS želi da postavljanjem svog čovjeka u policijski resor razotkrije rad postojeće vlasti. Mjesto ministra policije važno je i zbog još dovoljno nerasvijetljenog ubojstva Zorana Đinđića. Suđenje osumnjičenima za njegovo ubojstvo traje već tri godine, ali još nije razjašnjena politička pozadina. Poznati odvjetnik Srđa Popović, koji u sudskom postupku zastupa Đinđićevu suprugu Ružicu, smatra kako je riječ o pokušaju prevrata, te da suđenju treba dati političku dimenziju. On je od suda zatražio saslušanje premijera Koštunice, ministra Jočića, te šefa vojne obavještajne službe Ace Tomića, kao i direktora RTS Aleksandra Tijanića. Svi oni bili su bliski suradnici Vojislava Koštunice dok je bio predsjednik SRJ, odnosno SiCG. Slučajno ili ne, glavnu ulogu u vladajućoj koaliciji, poslije ubojstva Zorana Đinđića, preuzela je DSS. U G-17 plus, koji inzistira na učinkovitijem dijalogu posvećenom osnivanju nove vlade, vidno su nezadovoljni što je predsjedniku njihove stranke Mlađanu Dinkiću ponuđeno mjesto ministra obrane. Dinkić je tu ponudu ocjenio neozbiljnom jer je dosad obavljao funkcije guvernera NBS i ministra financija pa je ministarstvo obrane u oblasti za koju se ne smatra kompetetnim.