Iako i 2009. obećava biti koncertno nezaboravna, turneja o kojoj se još uvijek priča, lanjski je trijumfalni pohod Leonarda Cohena po Evropi (nama najbliže u Beču) nakon 15 godina.

Turneju je Cohen prošlog svibnja započeo u rodnoj Kanadi, ljeto i jesen proveo je u Evropi, a 2009-u načeo u Australiji i Novom Zelandu, da bi se nedavno vratio na američki kontinent i od njujorškog Beacon Thetre-a krenuo dalje. Do New Yorka je održao 84 koncerta prodavši preko 700 000 karata, a u međuvremenu je koncert održan u londonskoj O2 Areni (neposredno nakon trijumfa na festivalu u Glastonburyu) ovjekovječen na Cohenovom četvrtom live albumu u karijeri. Red recitacije, red podigrane, duhovite ironije i hrpa klasika na dva diska i preko dva i pol sata glazbe (i slike, jer treći disk je DVD), otprilike podjednako iz rane, akustičarske (“Suzanne”, “Sisters Of Mercy”) i zrele, “moderne” faze (“Dance Me…”, “First We Take Manhattan”). Cohen je u 40-ak godina karijere izdao tek 11 studijskih albuma, sa podužim pauzama između njih, ali upravo ovakva izdanja pokazuju koliko je zapravo bogat njegov katalog i koliko su mu pjesme otvorene novim čitanjima, što je i inače glavna odrednica klasika. Zanimljivo je u nizu poslušati sva Cohenova četiri živa albuma i pratiti progres njegovog napuklog, hrapavog glasa sve do današnje duboke nirvane. Nakon pola stoljeća posvećene boemije, taj glas odaje čovjeka koji je bio svugdje, svašta prošao i akumulirao samo mudrost i duh umjesto gorčine i žala.