Zbog zastarjelog modela poslovanja ljekarni i sustava zdravstvenog osiguranja, ljekarne u Sloveniji od početka godine nalaze se u pravom malom ratu s privatnim osiguravateljima. Ljekarne u Sloveniji imaju prihode od državnog i privatnog osiguranja za izdavanje zelenih recepata, dok lijekove preko bijelih recepata pacijenti plaćaju iz vlastitoga džepa. Cijenu lijekova koji idu na zeleni recept ne formiraju ljekarne već Ministarstvo zdravstva koje pokriva 75 posto cijene lijeka, dok ostatak plaćaju pacijenti, bilo izravno u ljekarnama ili putem dopunskog zdravstvenog osiguranja. Prihod ljekarni vezan uz zelene recepte određuju prvenstveno posebni kvocijenti za obradu recepta i uručenje lijeka na recept, a vrijednost ljekarničkog rada dobije se množenjem navedenih kvocijenata s vrijednošću boda određenog za izdavanje lijeka na zeleni recept. Normativi koji još danas vrijede za obračunavanje prihoda ljekarnama, međutim, izrađeni su davne 1982. godine i više nemaju veze sa stvarnošću, odnosno više ne odgovaraju stvarnom opsegu posla u ljekarnama, tvrde Maks Tajnikar i Ksenija Pušnik s Ekonomskih fakuteta u Ljubljani i Mariboru, autori studije koju je naručila slovenska ljekarnička komora. Danas ljekarniku za opskrbu jednog osiguranika traženim lijekom treba između 16 i 36 minuta, a propisano je da sav taj posao mora obaviti za 2,99 minuta.

Stari pravilnik, naime, u obzir uzima samo šalterski posao. To iz godine u godinu srozava vrijednost rada, a zdravstvene vlasti umjesto da revidiraju normative, svake godine umjetno povećavaju vrijednost boda. Rezultat je da ljekarne ne dobivaju dovoljno za provedbu javne službe, odnosno opskrbu osiguranika lijekovima, te da dio profita koji ostvaruju na tržištu moraju preljevati za pokrivanje troškova provedbe javne službe. Da se to dokine, ljekarne bi trebale nabijati marže od 22 posto, što je znatno više od 6,77 posto koliko su u prosjeku marže slovenskih apoteka.U takvim okolnostima sukob s privatnim osiguravateljem bio je neizbježan. Ljekarne za nacionalni zavod za zdravstveno osiguranje, naime, dužne su besplatno voditi evidenciju podataka koji se koriste pri procjeni šteta, te izdavati zbirne račune. S pojavom dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja ljekarne su isti posao obavljale i za privatnike, za što su dobivali proviziju ili određeni paušal. Privatni osiguravatelje “Vzajemna”, međutim, prema ocjeni ljekarnika, nudi prenisku proviziju, tako da je rad ljekarnika još jednom postao potplaćen. Analitičari tvrde da su i jedni i drugi žrtve lošeg sustava. Osiguravatelji, naime, s jedne strane žive od doplataka koji su po opsegu previsoki da bi ostali neosigurani, no oni po svojoj prirodi ne bi smjeli biti osigurani jer više ne igraju svoju ulogu – povećati kod pacijenata svijest da zdravstvene usluge nisu besplatne. Univerzalni sustav zdravstvenog osiguranja, naime, ne omogućuje im razvijanje normalnog dodatnog zdravstvenog osiguranja. Ljekarne su, s druge strane, ustanovljene u vremenu u kojem dobrovoljnog osiguranja nije ni bilo i u situaciji u kojoj su prisiljene vlastitim profitom krpati rupe javnog sustava dodatni troškovi evidencije za privatnike predstavljaju kap koja je prelila čašu.