Nije prošlo nezamijećeno da su na prošlotjednoj konferenciji za novinstvo, na kojoj je objavljeno da je Atlantic grupa kupila Dietpharm, bili predstavnici samo jedne vlasničke strane u aranžmanu – one Atlanticove. Drugu stranu, doduše, predstavljao je cjelokupni menadžment kompanije, no ne i njezin dojučerašnji vlasnik Zlatko Šrekais. Kako se otprije znalo da su pregovori o kupnji bili dugotrajni, a da je vlasnik Dietpharma čovjek koji ne voli eksponiranje, tako zapravo nitko nije previše propitkivao zašto u svečanom činu javne objave transakcije ne sudjeluje i prodavatelj. Tek u nemuštim objašnjenjima moglo se čuti kako je novi vlasnik 83 milijuna kuna, koliko je Atlantic platio ovu akviziciju, čovjek kojemu proizvodnja vitaminskih, mineralnih i dijetetskih pripravaka nije životni san, da je biznis u kojem on nalazi sebe zapravo informatika, a da je ovu tvrtku naslijedio od oca i dugi niz godina je vrlo korektno vodio, ali bez strasti. Poznavatelji, međutim, kažu kako mu je odluka da kormilarenje tvrtkom prepusti profesionalnom menadžmentu bila jedna od mudrijih. Štoviše, neki smatraju da upravo taj postupak svjedoči o tome da Šrekais, iako nezainteresiran za ovu branšu, poslovni instinkt očito nosi u genima.

Motivi
Procjenjuje se da se i na prodaju tvrtke odlučio kad je zaključio da došao idealan trenutak za to iako nije isključeno da je procijenio kako je kompaniji za jači rezultatski iskorak potreban novi zamah. Prema nekim analizama, svijest o tome kako jedan vlasnik ili postojeći ustroj kompaniji više ne može osigurati kvalitetan razvoj jedan je od glavnih razloga zbog kojih se vlasnici odlučuju na prodaju tvrtke. Kad bi se vlasnički motivi za prodaju slagali prema logici, a uz premisu kako je riječ o isključivo individualnim razlozima, dobile bi se, uvjetno rečeno, dvije grupe motiva – psihološki i poslovni. U prvoj grupi svakako je presudan osobni doživljaj posla. Od užitka s vremenom se on pretvara u neopisiv napor, razina izloženosti stresu postaje neizdrživa, a osobe se nisu u mogućnosti kvalitetno “isključiti” iz poslovnog okruženja što na koncu rađa konačnu odluku o prodaji biznisa kako bi se izabrali drukčiji životni prioriteti. Takav korak, međutim, često ne proizvodi i traženi “mir” jer su poduzetnici po definiciji osobe nemirna duha kojima mirno čekanje starosti nije prevelik izazov. Stoga su nerijetki primjeri da nakon prodaje jednog biznisa, poduzetnik prelazi u druge poslovne vode ili makar traži novu dnevnu zanimaciju. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se, recimo, s mirnijim vodama nositi uvijek poslovno živahni Nenad Bakić, donedavno jedini vlasnik tvrtke Moj Posao. Svoju je odluku da proda udio u kompaniji koju je stvorio u medijima vrlo otvoreno vezao uz osobnu dilemu koja mu se pojavila nakon sistematskog pregleda. “Imati na računu 100 milijuna eura i umrijeti mlad, kao bolestan čovjek ili ću imati koliko mi treba i umrijeti zdrav, sretan i dugovječan”, opisao je Bakić motive za prodaju tvrtke. Na sličan način svoje razloge opisao je i Hrvoje Prpić kad je u veljači objavljeno da je prodao svojih 35 posto dionica u tvrtki HGSpot, pravoj hrvatskoj priči o uspjehu koja je započela u podrumu jedne novozagrebačke zgrade. U trinaest godina rada ta je tvrtka prerasla u drugu po veličini IT grupaciju u Hrvatskoj i jednu od većih na području jugoistočne Europe. Nakon što je poduži (višemjesečni) godišnji odmor proveo na drugom kraju svijeta (u Australiji), Hrvoje Prpić je očito otkrio i druge čari života osim posla. Dugo izbivanje kod njega je rezultiralo odlukom o izlasku iz biznisa. Ne može se reći da nije dobro procijenio trenutak: tvrtka je pri vrhu poslovnog ciklusa, a ako se već vlasnik doista odlučio na prodaju, stručnjaci kažu da je to idealno vrijeme.

Bez emocija
Sličan je poslovni “vršak” izabrao i Luka Rajić. Dukat je prodan u idealno vrijeme, kompanija ima izvrsnu tržišnu poziciju, no počela je lagano stagnirati, a na tržištima regije još ima prostora za rad. Multinacionalke još nisu bile ušle na ovo područje pa je za Dukat postignuta doista maksimalna cijena. Na listi “poslovnih” razloga za prodaju kompanije ovaj je racionalni pristup svakako na vrhu. No da bi ga uspješno realizirao, vlasnik svakako mora biti cijepljen od emotivne vezanosti za “vlastito poslovno čedo”. Samo tad će transakcija biti uspješno završena, a postignuta cijena zadovoljavajuća. Ipak, upućeni kažu da je za dobru prodaju i pored svih konzultantskih savjeta, potrebno imati “dobar nos”. Treba dodati da nisu rijetki slučajevi u kojima se može primijeniti parafraza “jednom dobar biznismen, uvijek dobar biznismen”. Drugim riječima, mnogi iz jednog biznisa izlaze kad procjene da mu se otvaraju prilike u drugim branšama, osobito u brzorastućim sektorima.

Lista motiva za prodaju tvrtke

zdravstveni problemi i želja za mirnijim vodama
novčane teškoće
bježanje od rizika u nesigurnom okruženju
nedostatak kapitala za razvojni iskorak
unovčenje dobrog tržišnog trenutka
rastuća konkurencija na tržištu
promjene zakonskih okvira i regulativa
fokus na nove projekte
nove investicije u propulzivnijim sektorima