Veliki i dugotrajni autori od samo dugotrajnih razlikuju se u vještini reinvencije, sposobnosti da se iz dubokih provalija karijernih promašaja ili nirvane rutinskih odrađivanja vraćaju svježiji i bolji nego ikad prije.

A velikih je kao prstiju na ruci – najsvjetliji primjer je sjajan povratak Johnnyja Casha krajem milenija, a tako je i s ponovnim rođenjem Boba Dylana nakon dugih godina lutanja. Dylan je bio upao u veliku krizu koja je trajala dobar dio osamdesetih, nakratko bila prekinuta sjajnim albumom “Oh Mercy” 1989., a onda opet recidivirala sve do konačnog povratka s “Time Out Of Mind” 1997., nakon kojeg više nije povukao krivi potez. Svih tih “izgubljenih” godina Dylan je neumorno izdavao albume i bio na turneji “Never Ending” , ali mu je output varirao od, u najboljem slučaju, neuvjerljivog do zaista groznog. Tim je veće čudo njegova druga mladost, ali i to što zvuk i atmosferu nije pretjerano mijenjao (napustio je tanku, plastičnu produkciju osamdesetih kojom se povremeno služio), no neki očito izvanzemaljski klik vratio ga je na autorsku razinu iz ‘60-ih i ‘70-ih. Povremeno “prljav”, povremeno iznenađujuće čist, Dylanov uglavnom blues, najbolje je sublimiran u uvodnoj stvari njegova 33. studijskog albuma – “Beyond Here Lies Nothin’”. Puno lakša, gotovo pastoralna “Life Is Hard” nije ništa slabija, a kad čujete nešto tako poznato, a opet tako svježe, znate da ste na pravome mjestu – novom Dylanovu klasiku, zbog nekoliko “fulanaca” ipak slabijem od izvrsnog prethodnika “Modern Times”, ali svejedno klasiku.