EN DE

Prednosti i mane obiteljskog biznisa

Autor: Snježana Vujisić-Sardelić
25. svibanj 2007. u 06:30
Podijeli članak —

Još se polemizira je li uspješniji biznis u vlasništvu obitelji ili onaj izlistan na burzi

Početkom svibnja investicijska tvrtka Novator u vlasništvu Bjorgolfura Thora Bjorgolfssona, najvećeg pojedinačnog suvlasnika Actavisa (38,5 posto) i predsjednika njegova Nadzornog odbora, objavila je ostalim dioničarima Actavisa ponudu za otkup njihovih dionica po cijeni od 0,98 eura po dionici. Premda ne locira konkretne razloge svoje ponude, Novator u svome priopćenju navodi kako slijedom rapidnih promjena u generičkoj industriji, procesima konsolidacije koji utječu na promjenu liderskih pozicija na ključnim tržištima kao i nastavkom intenzivnog pritiska na cijene, njezin vlasnik smatra da je za uspješan budući rast Actavisa ključno da se povuče s burze. U tom slučaju za njega više ne bi vrijedila pravila i zahtjevi koji se odnose na listane kompanije. Novator je pritom najavio da će nakon otkupa odmah tražiti delistiranje Actavisa s OMX-ove burze. Thorov “okidač” za ovaj potez bio je neuspjeh Actavisova pokušaja da preuzme Merckov generički biznis. Iako je cijeli farmaceutski (a i širi) poslovni svijet svaki korak ove akcije pomno pratio, na koncu je sve propalo.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Slučaj Actavis
Klicu neuspjeha velikog preuzimanja analitičari vide u preranoj službenoj objavi namjere koju je Actavis, kao kompanija iz burzovne kotacije, bio dužan poštovati nakon što je burza zatražila službeno objašnjenje naraslih tržišnih špekulacija. U tom kontekstu može se povući paralela između slučaja Merck i slučaja Pliva kad je Actavis Islandskoj burzi također morao objasniti nagađanja koja su tada krenula vezano uz preuzimanje Plive. Dva slična (velika) neuspjeha u relativno kratkom vremenu većinskom su vlasniku Actavisa očito bila dovoljno da krene u realizaciju izvrštenja kompanije s burze radi povratka u hladovinu “prave” privatnosti. Izloženost investicijskoj javnosti u svakom detalju i svakom potezu u ovom je slučaju Actavisu bio veliki uteg. Tako se pokazalo da ono što se u Hrvatskoj posljednje vrijeme intenzivno promovira kroz projekt “corporative governancea” ima i drugu stranu medalje i da je, kad je riječ o zahtjevnijim operacijama u korporativnom sektoru, izloženost javnosti najveća mana burzovnih kotacija. Tvrtke u obiteljskom ili u vlasništvu jednog pretežnog vlasnika nemaju s tim problema. Odnosno, nemaju takvu vrstu problema, ali zato rade brojne druge pogreške. Među uobičajenima su uvjerenje da će živjeti zauvijek zbog čega sporo ili nikako ne pripremaju novu generaciju za vođenje biznisa. Gore od toga je samo kad djecu koja nemaju nikakav interes za biznis sile da ga prihvate i zavole, a pritom gaje nadu da će nasljednici nositi razvoj isto ili bolje od njih. Međutim, olakotna okolnost u ovakvim tvrtkama je da veliki broj poslova mogu dogovoriti daleko od očiju javnosti, nemaju pritisak investitora na redovito izvještavanje, cjenovni rasponi unutar kojih operiraju u pregovorima daleko su fleskibilniji (prodaja Dukata idealan je primjer jer su s obje strane pregovarači bile privatne kompanije), a zbog svega toga vidljiva je mobilnost u upravljanju. Odluke se brže donose, a sukladno tome vlasnici su skloniji izložiti se većem riziku. Uz to, manja transparentnost služi i kao svojevrsna zaštita za vlasnike kompanija koje nisu na burzi, jer se pitanja o njihovu imetku isključivo temelje na procjenama. Kad se menadžeriranje privatnim ili obiteljskim tvrtkama koje nisu na burzi pogleda iz ovoga kuta, postavlja se pitanje čemu takvo inzistiranje na corporate governanceu. Međutim, Željko Perić, konzultant, vlasnik tvrtke Caper, a istodobno i menadžer koji je imao privilegiju raditi u najužem menadžmentu javne kompanije (Pliva) i voditi tvrtku u vlasništvu jednog čovjeka (Lura), smatra da pravila transparentnosti koje nameće burza imaju svojih nemjerljivih prednosti.

Početkom svibnja investicijska tvrtka Novator u vlasništvu Bjorgolfura Thora Bjorgolfssona, najvećeg pojedinačnog suvlasnika Actavisa (38,5 posto) i predsjednika njegova Nadzornog odbora, objavila je ostalim dioničarima Actavisa ponudu za otkup njihovih dionica po cijeni od 0,98 eura po dionici. Premda ne locira konkretne razloge svoje ponude, Novator u svome priopćenju navodi kako slijedom rapidnih promjena u generičkoj industriji, procesima konsolidacije koji utječu na promjenu liderskih pozicija na ključnim tržištima kao i nastavkom intenzivnog pritiska na cijene, njezin vlasnik smatra da je za uspješan budući rast Actavisa ključno da se povuče s burze. U tom slučaju za njega više ne bi vrijedila pravila i zahtjevi koji se odnose na listane kompanije. Novator je pritom najavio da će nakon otkupa odmah tražiti delistiranje Actavisa s OMX-ove burze. Thorov “okidač” za ovaj potez bio je neuspjeh Actavisova pokušaja da preuzme Merckov generički biznis. Iako je cijeli farmaceutski (a i širi) poslovni svijet svaki korak ove akcije pomno pratio, na koncu je sve propalo.

Slučaj Actavis
Klicu neuspjeha velikog preuzimanja analitičari vide u preranoj službenoj objavi namjere koju je Actavis, kao kompanija iz burzovne kotacije, bio dužan poštovati nakon što je burza zatražila službeno objašnjenje naraslih tržišnih špekulacija. U tom kontekstu može se povući paralela između slučaja Merck i slučaja Pliva kad je Actavis Islandskoj burzi također morao objasniti nagađanja koja su tada krenula vezano uz preuzimanje Plive. Dva slična (velika) neuspjeha u relativno kratkom vremenu većinskom su vlasniku Actavisa očito bila dovoljno da krene u realizaciju izvrštenja kompanije s burze radi povratka u hladovinu “prave” privatnosti. Izloženost investicijskoj javnosti u svakom detalju i svakom potezu u ovom je slučaju Actavisu bio veliki uteg. Tako se pokazalo da ono što se u Hrvatskoj posljednje vrijeme intenzivno promovira kroz projekt “corporative governancea” ima i drugu stranu medalje i da je, kad je riječ o zahtjevnijim operacijama u korporativnom sektoru, izloženost javnosti najveća mana burzovnih kotacija. Tvrtke u obiteljskom ili u vlasništvu jednog pretežnog vlasnika nemaju s tim problema. Odnosno, nemaju takvu vrstu problema, ali zato rade brojne druge pogreške. Među uobičajenima su uvjerenje da će živjeti zauvijek zbog čega sporo ili nikako ne pripremaju novu generaciju za vođenje biznisa. Gore od toga je samo kad djecu koja nemaju nikakav interes za biznis sile da ga prihvate i zavole, a pritom gaje nadu da će nasljednici nositi razvoj isto ili bolje od njih. Međutim, olakotna okolnost u ovakvim tvrtkama je da veliki broj poslova mogu dogovoriti daleko od očiju javnosti, nemaju pritisak investitora na redovito izvještavanje, cjenovni rasponi unutar kojih operiraju u pregovorima daleko su fleskibilniji (prodaja Dukata idealan je primjer jer su s obje strane pregovarači bile privatne kompanije), a zbog svega toga vidljiva je mobilnost u upravljanju. Odluke se brže donose, a sukladno tome vlasnici su skloniji izložiti se većem riziku. Uz to, manja transparentnost služi i kao svojevrsna zaštita za vlasnike kompanija koje nisu na burzi, jer se pitanja o njihovu imetku isključivo temelje na procjenama. Kad se menadžeriranje privatnim ili obiteljskim tvrtkama koje nisu na burzi pogleda iz ovoga kuta, postavlja se pitanje čemu takvo inzistiranje na corporate governanceu. Međutim, Željko Perić, konzultant, vlasnik tvrtke Caper, a istodobno i menadžer koji je imao privilegiju raditi u najužem menadžmentu javne kompanije (Pliva) i voditi tvrtku u vlasništvu jednog čovjeka (Lura), smatra da pravila transparentnosti koje nameće burza imaju svojih nemjerljivih prednosti.

Golema mana
“Oni menadžere tjeraju na efikasnost jer je svaki njegov potez pod lupom investitora i diktatom da radi što boljih prinosa po dionici budu što discipliniraniji. Istodobno, riječ je i o izvrsnoj školi za učenje procedura koje zahtijeva takvo poslovanje što automatski znači i treniranje za utakmicu izvan hrvatskih granica, osobito na Zapadu. Na drugoj strani, golema mana obiteljskog biznisa, osobito ako je vlasnik direktno uključen u operativu, smanjena je mogućnost razvoja menadžera. Naime, u takvim slučajevima ipak sve važne odluke na koncu presijeca ”gazda“. Također, događa se da vlasnici odluke ponekad donose i iz nekih drugih motiva, onih koji nisu isključivo poslovne naravi, što onda utječe na poslovanje cijele kompanije – kaže Perić. Drugim riječima, ono što je dobro za ”gazdu“ (obitelj) ne mora nužno biti dobro i za kompaniju. Drugi, po Perićevu mišljenju, vrlo važan limitirajući faktor u kompanijama koje nisu izlistane na burzi dostupnost je kapitala. Naime, potreba za svježim novcem koje nameću rast i razvoj u takvim tvrtkama do određene granice može se alimentirati bankarskim kreditima. No, kako i banke imaju svoja ograničenja, tako obiteljsko vlasništvo prilikom potrebe za širenjem biznisa u jednom trenutku može postati kočnica. U tom slučaju pribjegava se izlistavanju dijela kapitala na burzu radi prikupljanja novca za nove projekte. ”Ako vlasnik želi ostati u biznisu, u ovisnosti od te njegove želje definira se postotak koji se nudi na burzi. Ako, pak, u potpunosti želi izići iz biznisa, onda vlasnici pribjegavaju prodaji cijelih društava. No, to u jednom dijelu ovisi i o samom biznisu. Ako je riječ o visokoprofitabilnoj industriji koja generira dobre prinose i tako osigurava kapital za investicije i širenje, često je kontraproduktivno ići na burzu. Ako je, pak, riječ o biznisima niskih profita, onda je izlistavanje u pravilu dobar potez”, tumači Perić.

U Hrvatskoj 70% tvrtki u obiteljskom vlasništvu

Prema nekim evidencijama, u Hrvatskoj 70-ak posto poduzeća vode i kontroliraju obitelji. Istodobno, sve je jači pritisak javnosti na tvrtke da izlaze na burzu i prihvaćaju modrene principe upravljanja. Dejan Kružić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Splitu, u svojoj knjizi Obiteljski biznis navodi tri razloga za prodaju obiteljskog biznisa: zasićenje vlasnika i želja da kapitaliziraju uloženo, otvaranje Hrvatske prema EU, što zahtijeva pripremu za utakmicu na mnogo težem terenu, dok je treći razlog spoznaja da za posao kojeg su stvorili nemaju pravog nasljednika.

Autor: Snježana Vujisić-Sardelić
25. svibanj 2007. u 06:30
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close