Bajke su oduvijek stimulirale ljudsku maštu, bilo zbog svojih fantastičnih priča, složenih i nedokučivih simbola ili činjenice da je riječ o domišljatoj artikulaciji mračne strane ljudskoga bića. I dok su disneyevci snimali animirane filmove prilagođene najširoj publici (pri čemu su često iz njih odstranjivali one elemente koji bi mogli izazvati nelagodu i noćne more mališana), bilo je i onih koji su ikonografiju bajki koristili kako bi istražili područja koja se nalaze daleko od dječje postelje i pješčanika. Recentniji je primjer ‘Žena iz vode’ M. Nighta Shyamalana, potcijenjeni film u kojem je redatelj uz pomoć strukturalne analize izgradio bajkoviti zaplet filma. Prethodnoj se dvojici pridružio i Guillermo Del Toro koji je povukao paralele između bajke i politike kao dviju vrsta ideologije. ‘Panov labirint’ smješten je u 1944. godinu nakon Španjolskog građanskog rata, a prati pustolovine djevojčice Ofelije, možebitne reinkarnacije kćeri podzemnoga kralja, koja treba obaviti tri zadatka kako bi dokazala da je njezina ‘plemenita bit’ nepromijenjena. Njezin svijet vila i ostalih fantastičnih bića na zastrašujuć će se način ispreplesti sa stvarnošću kojom dominira njezin sadistički očuh u ratu s pobunjenicima. Del Toro je i sam rekao da je ‘Panov labirint’ metafora na fašizam i slijepu pokornost koju on zahtijeva. ‘Pokoravati se radi samog pokoravanja, bez postavljanja pitanja, nešto je što čine samo ljudi poput vas, kapetane’, kaže doktor sadističkom Vadimu što funkcionira kao izravna kritika slijepoj poslušnosti bilo kakvoj vlasti. No, kako nam završetak filma sugerira, nikada ne treba slijepo vjerovati jer i politička je ideologija podložna preispitivanju baš kao i ona u bajci. Zato Ofelija na kraju i biva spašena odbijajući se pokoriti Panovim pravilima. Film je u naša kina stigao s velikim zakašnjenjem, nošen brojnim nagradama i kritičarskim hvalama, što je kod velikog dijela publike stvorilo velika očekivanja. Činjenica jest da je riječ o vizualno i zvučno vrlo impresivnom filmu. Oscari za fotografiju, scenografiju i šminku pokazali su se i više nego opravdanima, a osim bogate zvučne teksture koja sjajno nadopunjuje vizualnu raskoš, spomena je vrijedna i melankolična glazbena tema Javiera Navarretea koja ostaje ‘u uhu’ i dugo nakon što je film gotov. ‘Panov labirint’ za svaku je preporuku, iako nemojte podcjenjivati činjenicu da je riječ o bajci za odrasle. Uznemirujući prizori u filmu ne spadaju pod oblast ‘Harryja Pottera’, već je riječ o nasilnim scenama zbog čije su intenzivnosti ovaj film česti smještali pod žanr horora. Ako vodite svoju (malu) djecu u kino, radije izaberite neki drugi film, ali ga nipošto ne propustite pogledati na velikome platnu.
(Mario Kozina/Vip.movies.hr)