Veza između klijenta i dizajnera u Hrvatskoj je neposrednija nego što je to slučaj na Zapadu, pa su i radovi lišeni hladnoće i industrijskog ‘štancanja’

Umjesto estetike ili funkcionalnosti, globalna se debata o dizajnu premjestila na polje društvene uloge dizajna: dok jedni tvrde da produkt dizajn više nego ikad oblikuje i potiče globalnu potrošačku kulturu, drugi smatraju da je budućnost dizajna u pronalaženju odgovora na stvarne potrebe društva, odnosno u društveno odgovornom dizajnu.

Što znači dizajn
Čak i Philippe Starck, popularni dizajner proizvoda za masovnu potrošnju koji u svojoj profesionalnoj biografiji potpisuje dizajn predmeta u rasponu od “igle do lokomotive”, danas apelira na dizajnere da se ne prepuste strujama tržišta, već da dugoročno usmjere pogled na proizvodnju u kontekstu evolucije naše civilizacije. Dakle, napraviti najbolje što mogu s minimalnom količinom materijala. Ako domaćim dizajnerima praksa baš i ne korespondira s prvim dijelom rasprave, jer je hrvatski udio u globalnoj proizvodnji, pa onda i dizajnu tih proizvoda, beznačajan, na polju “maksimalnog rezultata uz minimalni trošak” već se dobro snalaze. To potvrđuje i dvojezična, hrvatsko-engleska knjiga “Croatian Design Now / Hrvatski dizajn sad”, koju potpisuju domaći teoretičar dizajna Fedja Vukić i njegov američki kolega Victor Margolin. Ta je luksuzno opremljena i minimalistički oblikovana knjiga, u izdanju UPI-2M Plusa, pregled recentnog hrvatskog dizajna. Donosi oko 180 radova dizajnera i dizajnerskih studija, koji su prošli selekciju autora i predstavljaju, prema njihovom mišljenju, najbolje od onoga što se na području domaćeg dizajna radilo u protekle tri godine. Okvir za razumijevanje konteksta u kojem se razvija hrvatski dizajn autori su ponudili dvama uvodnim tekstovima, a svaki je rad predstavljen fotografijom na zasebnoj stranici popraćen kratkim obrazloženjem.

Dvije analize
Ta dvostrukost pogleda teoretičara – jedan iznutra i drugi iz vani – daje solidan kritičarski balans i platformu za međunarodnu afirmaciju publikacije, na što se njenom distribucijom ionako cilja. Margolin će otvoreno reći da nije stručnjak za hrvatski dizajn, a neće ni glorificirati njegove dosege pa mu ni proricati blistavu svjetsku budućnost. Ako se hrvatski dizajn probije na strano tržište, smatra Margolin, prije će mu to uspjeti kao cjelini, nego pojedinačno. Taj profesor emeritus povijesti dizajna na čikaškom Sveučilištu Illinois kvalitetu hrvatskog dizajna pronalazi u konceptu, a kao karakteristično obilježje prepoznaje to što autori vide dizajn kao komunikaciju, a ne samo kao objekt te formalna rješenja podređuju idejama. Margoli je ispravno detektirao specifičnost odnosa klijenata i dizajnera u Hrvatskoj. Naime, ta je veza neposrednija nego što je to uobičajeno za zapadna korporativna tržišta, što rezultira eksperimentalnijim, osobnijim pa i zabavnijim radovima. Originalnost, svježina i zanos – osobine su koje pripisuje hrvatskim dizajnerima. Objašnjavajući kriterije kojima su se ravnali, Feđa Vukić navodi da su birali radove koji su tipični za određene situacije u pojedinim društvenim područjima – korporacijskom identitetu, oglašavanju ili javnim događanjima i neprofitnim organizacijama. Radovi su raspoređeni u čak 12 kategorija, od korporacijskog identiteta i identiteta proizvoda, preko plakata, knjiga, CD-a i web stranica do dobrotvornih akcija i industrijskog dizajna. Dakako, dominira grafički dizajn, kao i na svim izložbama domaćeg dizajna, dok je industrijski dizajn također tradicionalno, deficitaran. Neki od najboljih radovi nastali su za kulturne institucije, za koje dizajneri često vole raditi jer im to omogućava više neovisnosti i dobru promociju. Etabliranost dizajna kroz cijelu svoju povijest Vukić vidi upravo u kulturi u širem smislu, iz koje je promoviran i formatiran. “To što se on možda danas, u ovoj sveopćoj komercijalizaciji u kojoj živimo, više toliko ne percipira kao kultura, je problem. Pitanje je mogu li ga dizajn i dizajneri riješiti, ali jedna od bitnih razina ove knjige je upravo poticaj za shvaćanje kako je dizajn zapravo stvaranje sadržaja u domeni kulture”, zaključuje Vukić.