Valentino Garavani, posljednji veliki majstor visoke mode 20. stoljeća i dizajner koji je u republikanskom dobu definirao izgled modernog plemstva – princeza s krunom i bez nje, hollywoodskih diva i društvene elite – preminuo je u svom domu u Rimu u 93. godini života. Nazivan “posljednjim carem” u istoimenom dokumentarcu iz 2008. godine i “šeikom šika”, Valentino je 1959. osnovao modnu kuću koja će sljedećih pola stoljeća ne samo odijevati svjetsku elitu, nego joj i parirati. Imao je vlastite palače, živio poput kralja, izmislio neponovljivu nijansu crvene i status kakav u modi rijetko tko dosegne.
“U Italiji postoji Papa – i postoji Valentino”, rekao je 2005. tadašnji gradonačelnik Rima Walter Veltroni. Uvijek savršeno preplanule puti, kose isfenirane do nepomične perfekcije, gotovo uvijek oslovljavan samo imenom (ili uz poštovanje “gospodin Valentino”), okružen svitom ljudi (i mopsova), Garavani je stvorio i prodavao sliku vrhunskoga glamura koja je generacijama definirala talijanski stil. Njegov uspon poklopio se s rađanjem ere La Dolce Vita, kojoj je ostao bezrezervno vjeran.
“Uvijek tražim ljepotu. Samo ljepotu”, rekao je 2009. Nije bio dizajner mučenik, nego disciplinirani hedonist. Trendovi, zeitgeist i avangarda nisu ga zanimali. “Vrlo je jednostavno”, rekao je New York Timesu 2007. “Želim da moje žene izgledaju senzacionalno.”
On je autor svadbene haljine boje slonovače koju je Jacqueline Kennedy nosila na vjenčanju s Aristotelom Onassisom 1968.; krznom obrubljenog kompleta u kojem je Farah Diba bježala iz Irana 1979.; haljine Bernadette Chirac na inauguraciji Jacquesa Chiraca 1995. Tu su i haljina s perjem Elizabeth Taylor na rimskoj premijeri filma “Spartak” iz 1960.; crno-bijela kreacija u kojoj je Julia Roberts primila Oscara 2001. te žuta svilena haljina Cate Blanchett s jednim ramenom na dodjeli 2005.
U ateljeu Jeana Dessèsa
S partnerom i najbližim suradnikom Giancarlom Giammettijem Valentino je talijanskoj modi osigurao mjesto za stolom pariške visoke mode, otvorio vrata Armaniju i Versaceu, izgradio golemo licencno carstvo i postao prvi dizajnerski brend izlistan na milanskoj burzi. Ono što je rijetkost u modi – povukao se s piste dostojanstveno i na vrhuncu. “Neki ljudi toliko rade da pate”, govorio je. “Ja ne patim. Želim biti sretan dok stvaram haljinu.”
Valentino Clemente Ludovico Garavani rođen je 11. svibnja 1932. u Vogheri, malom gradu južno od Milana, u obitelji Terese i Maura Garavanija. Njegov otac vodio je tvrtku električne opreme, no već je tada bilo jasno da će sin obiteljsku tradiciju zamijeniti nečim znatno glamuroznijim. Valentino je odrastao vrlo blizak sa starijom sestrom Wandom, koja je poslije radila u njegovoj modnoj kući, a preminula je 1997. godine, ostavivši iza sebe dva sina.
Njegov istančan estetski nerv pojavio se iznimno rano: još kao dijete inzistirao je na vlastitom priboru za jelo i tanjurima. U tinejdžerskim danima tražio je da mu se džemperi izrađuju po mjeri, kako bi sam birao boje i uzorke, a sako se nikada nije ustručavao “dotjerati” – mijenjao je gumbe dok ne bi bili savršeni. Odluku da postane dizajner donio je nakon što je pogledao holivudski mjuzikl “Ziegfeld Girl” iz 1941., s raskošnim kostimima i scenografijom. Ipak, roditeljima je tu ambiciju priznao tek sa 17 godina. Oni su ga, za razliku od mnogih roditelja tog vremena, podržali!
Najprije su mu omogućili studij mode u Milanu, a samo šest mjeseci poslije Valentino se seli u Pariz, na prestižnu École de la Chambre Syndicale de la Couture Parisienne. “Krenuo sam na put na blagdan Sveta tri kralja 1950. godine, dok je moja obitelj bila uvjerena da Pariz znači pakao i propast”, prisjetio se Valentino u govoru održanom 2015. u svom rodnom gradu. Ironično, upravo je taj “opasni” Pariz postao polazišna točka za život ispisan visokom modom, ljepotom i vječnim glamurom.
Nakon diplome Valentino je punih pet godina brusio zanat u ateljeu Jeana Dessèsa, dizajnera poznatog po tome što je odijevao samu grčku kraljicu. Bio je to ulazak na velika vrata visoke mode, ali i razdoblje u kojem je mladi Garavani pokazao da, uz disciplinu, itekako cijeni i životne užitke. Godine 1957. dobio je otkaz – prema vlastitim riječima, zato što se predugo zadržavao na plažama Saint-Tropeza. No, Valentino nije bio tip koji očajava nad porazima: gotovo odmah prelazi u kuću Guya Larochea i nastavlja svoj uspon.
Ikonični element brenda
Samo dvije godine poslije donosi hrabru odluku – vraća se u Rim kako bi otvorio vlastiti studio. Financijsku potporu pružili su mu otac i nekoliko njegovih prijatelja, a adresa nije mogla biti više simbolična: otmjena Via dei Condotti, u samom srcu rimskog glamura. Bio je to početak stvaranja modnog carstva koje će obilježiti desetljeća.
Jedne večeri 1960. godine, nedugo nakon što se uvrstio na rimskoj sceni, Valentino je sjedio u prepunom restoranu na Via Veneto – tadašnjem epicentru “La Dolce Vita” pokreta. Prijatelji su ga zamolili da za stol prime još jednog mladića: Giancarla Giammettija, studenta arhitekture na drugoj godini. Taj naizgled slučajan susret bio je sve samo ne običan – upravo tada počinje odnos koji će oblikovati ne samo njihove živote, već i cijelo jedno poslovno carstvo.
Valentino i Giancarlo Giammetti ubrzo su postali prijatelji – jedno vrijeme i ljubavnici – a nedugo zatim Giammetti je napustio studij i pridružio se Valentinovu poslu. Taj se potez pokazao presudnim: upravo je on pomogao izbjeći rani bankrot i otvorio put prema globalnom uspjehu. Ako je Valentino sanjao da postane kralj rimske visoke mode, Giancarlo je bio njegov premijer – zaštitnik, strateg i čovjek koji je omogućio da se posebna vizija elegancije doista i ostvari.
“Nikada se u životu nisam bavio poslovnom stranom”, priznao je Garavani jednom. To je od samog početka bio Giancarlov teren – i tako je ostalo. Valentino se, s druge strane, potpuno posvetio razvoju vlastitog dizajnerskog rukopisa, koji je 2007. godine opisao krajnje jednostavno: “Jako lijepe koktel haljine. Izuzetno glamurozne večernje toalete. Vrlo male crvene haljine. Glamur. Glamur. Glamur.” Za njega su savršeno odabrani volan i mašna postavljena točno na pravo mjesto bili temeljni elementi jednog modnog carstva.
I, naravno, tu je bila – crvena haljina. Od 1959. godine postaje njegov zaštitni znak, dramatičan začetak na kraju svake kolekcije. Inspiracija je došla sasvim slučajno, na početku karijere, kada je na premijeri opere “Carmen” u Barceloni primijetio žene odjevene u crveno i način na koji su se, poput plamena, izdvajale iz mase. Tada je, kako je poslije govorio, donio odluku: “Crvena će biti moja sretna boja.” Za Valentina, crvena nije bila tek nijansa – bila je neizbrisiv znak, logo, ikonični element brenda, vrijednost.
Valentinov veliki proboj dogodio se 1962. godine, kada je pozvan da održi reviju u slavnoj palači Pitti u Firenci, tadašnjem središtu talijanske mode. Ubrzo je postao miljenik društvene elite i modnih “labudica” poput Marelle Agnelli, Babe Paley i Glorije Guinness, a 1964. godine, samo godinu dana nakon atentata na njezina supruga, upoznao je bivšu prvu damu Jacqueline Kennedy. Njezina podrška katapultirala ga je ravno u svjetsku modnu orbitu.
Nije želio slijediti trend
Godine 1968. predstavio je legendarnu kolekciju u potpunosti bijele boje koja je izazvala prave valove u modnom svijetu i donijela mu naklonost moćne urednice Diane Vreeland. Sedam godina poslije, 1975., reviju prêt-à-portera preselio je u Pariz, a 1978. lansirao i svoj prvi parfem – jednostavno nazvan “Valentino”. Već sljedeće godine njegovo se ime našlo na torbama, putnoj prtljazi, kišobranima i rublju (a u Japanu čak i na upaljačima i olovkama). U svojim zlatnim godinama, kako je isticao Giancarlo Giammetti, Valentino je imao čak 42 licence. Talijanska olimpijska reprezentacija nosila je Valentino na Igrama u Los Angelesu 1984., a godinu kasnije predsjednik Sandro Pertini odlikovao ga je titulom Velikog časnika Reda za zasluge Talijanske Republike.
To su bile godine rasta i raskoši. No, devedesete su donijele drukčiji duh vremena: uspon grungea i minimalizma – pojmova koje Valentino nikada nije mogao prihvatiti. “Ne mogu gledati žene koje izgledaju zapušteno, raščupano ili ludo”, rekao je 2004. za Vanity Fair. Kritike su ga pratile upravo zbog toga što nije želio slijediti trend udobnosti i “demokratizacije” mode, niti se suočiti s komplikacijama – pa ni s ružnoćom – suvremenog svijeta.
Dokumentarac “Valentino: The Last Emperor iz 2008.” učinio ga je pop-kulturnom ikonom. Njegov svijet – jahte, palače, vrtovi, umjetnine, savršeno postavljeni stolovi – postao je simbol jedne epohe luksuza koja polako nestaje. Pet kuća, jahta duga 46 metara, stotine zaposlenih, mopsovi s dizajnerskim povocima, Meissen porculan, dvorci, vrtovi s bijelim šljunkom – Valentino nije samo dizajnirao haljine. Dizajnirao je život.
Valentino i Giancarlo film su u početku mrzili. Smatrali su da se premalo bavi haljinama, a previše privatnim detaljima – osobito scenom u stražnjem dijelu limuzine u kojoj Giammetti Valentinu spočitava da je “previše preplanula ten”. No, upravo ih je ta ogoljena ljudskost pretvorila u mit i zapečatila jedan način života koji je industrijalizacija modne industrije ubrzano gurala u zaborav.
Iako su Valentino Garavani i Giancarlo Giammetti nakon 12 godina prekinuli romantičnu vezu, ostali su partneri u svakom drugom smislu te riječi. U filmu “Valentino: Posljednji car” Giammetti procjenjuje da su se tijekom gotovo 60 godina prijateljstva razdvojili svega dva mjeseca. Dijelili su sličan ukus – od savršeno krojenih odijela do kaputa obrubljenih činčilom – ali i duboko međusobno razumijevanje koje je djelovalo gotovo instinktivno.
U mirovinu su otišli zajedno, 2008. godine. Nakon kratkog razdoblja u kojem je kuću vodila dizajnerica Alessandra Facchinetti, Valentinovu baklju preuzeli su njegovi dugogodišnji suradnici za modne dodatke – Pierpaolo Piccioli i Maria Grazia Chiuri. Chiuri je kuću napustila 2016., Piccioli je ostao jedini kreativni direktor sve do 2024., kada ga je naslijedio Alessandro Michele. Valentino se, pak, posvetio svojim drugim velikim životnim projektima: društvenom životu i svojim domovima.
O njegovih pet domova diljem svijeta brinulo je čak 50 članova osoblja. Tu je bila londonska gradska kuća; raskošna vila iz 19. stoljeća u Holland Parku s blagovaonicom za doručak u kojoj je bilo izloženo čak 200 tanjura od meissenskog porculana – Valentino je, naime, strastveno skupljao porculan. U Rimu je posjedovao vilu na Apijevoj cesti, ispunjenu Aubusson tepisima i kineskim porculanom, dok je u New Yorku imao apartman s pogledom na Frick Collection. U Gstaadu, u Švicarskoj, čekala ga je planinska idila – Chalet Gifferhorn. Ipak, njegov apsolutni favorit bio je Château de Wideville pokraj Pariza, nekadašnji dom ljubavnice Luja XIV., Louise de La Vallière. Kupio ga je 1995. godine i punih pet godina obnavljao, pretvorivši ga u bajkovito imanje s 280 hektara vrtova, savršeno podšišanom travnjacima i muškarcima u odijelima koji su tijekom cijeloga dana grabljali bijeli šljunak na stazama.
Ljepota kao moć
Uz sve to, Valentino je imao i jahtu dugu 46 metara “T.M. Blue One”, koju je svečano krstila Sophia Loren, a ime je nosila po inicijalima njegovih roditelja. Interijer je potpisao slavni dizajner Peter Marino. Garavani se selio iz kuće u kuću prateći godišnja doba i kulturna zbivanja, gotovo uvijek u pratnji svoje male povorke: dugogodišnjeg partnera Brucea Hoeksema, Carlosa Souze, Brazilca zaduženog za Valentinove odnose s javnošću, Souzine bivše supruge i njihova dva sina – te neizostavne petorke mopsova. Monty, Milton, Maude, Molly i Margot imali su Goyard povodce i vlastite jutarnje “beauty” rituale. Jer, naravno – i psi su kod Valentina živjeli visoku modu.
“Nadam se da će me pamtiti kao čovjeka koji je posvuda tražio ljepotu”, rekao je jednom prilikom. Za njega je ljepota bila oblik moći – i nosio ju je poput krune. Bio bi zadovoljan da je mogao vidjeti kako su mu na sprovod došli kolege dizajneri i celebrityji – svi glamurozno odjeveni. Njegovo tijelo bilo je izloženo u nekadašnjem ekskluzivnom rimskom sjedištu njegove modne kuće, u Palazzo Mignanelli, nadomak Španjolskih stuba. Tijekom dva dana tisuće ljudi strpljivo su čekale u redu kako bi se oprostile od dizajnera koji je obilježio jednu epohu visoke mode.
Na misi u veličanstvenoj bazilici Santa Maria degli Angeli e dei Martiri okupila su se najveća imena modne scene – Tom Ford, Alessandro Michele, Brunello Cucinelli, Maria Grazia Chiuri, Pierpaolo Piccioli i Donatella Versace – ali i brojne zvijezde poput Anne Hathaway, Olivije Palermo, Natalije Vodianove i Elizabeth Hurley, koje su s Garavanijem godinama blisko surađivale. Bio je to oproštaj dostojan čovjeka koji je modu pretvorio u čistu eleganciju i životni stil.
