Na samom rubu Hrvatske, ondje gdje Dunav široko savija svoje korito oko erdutskog vinogorja, postoji mjesto na kojem vrijeme kao da uspori. Miris vinove loze miješa se s toplim ljetnim zrakom, čaše lagano zazvone na drvenoj terasi, a pogled puca kilometrima niz moćnu rijeku koja stoljećima povezuje narode, kulture i priče.

Ovdje nema gradske buke ni užurbanosti. Umjesto automobila čuju se ptice, šum lišća i povremeni brod koji polako presijeca Dunav. Dovoljno je tek nekoliko minuta da shvatite zašto mnogi kažu da se iz Erduta uvijek vraćaju bogatiji za novo iskustvo.

Nije to čudno. Erdut je jedno od najpoznatijih mjesta hrvatskog Podunavlja, kraj koji već stoljećima živi uz Dunav i vinovu lozu. Upravo je ovdje nastalo suvremeno vinogradarstvo ovog dijela Slavonije, a erdutsko vinogorje danas je među najpoznatijima u Hrvatskoj. No, iza razgledničkih prizora krije se i druga strana priče.

Domovinski rat ostavio je dubok trag na cijelo područje općine Erdut, baš kao i godine iseljavanja koje su slijedile. Mnoge su kuće ostale prazne, broj se stanovnika smanjio, a mladi svoju budućnost često traže drugdje. Upravo zato svaka nova poduzetnička priča ovdje ima dodatnu težinu, a svako obnovljeno imanje znači mnogo više od još jedne turističke adrese.

Životno zanimanje

Na terasi Ladanjske kuće i vinarije Magistra dočekuju nas Ana i Hrvoje Pavić. Prije nego što natoče prvu čašu vina pokazuju pogled koji ostavlja bez daha.

Teško je povjerovati da je prije samo nekoliko godina ovo imanje bilo potpuno zapušteno. Danas je riječ o nagrađivanoj ladanjskoj kući i najmanjoj vinariji u Erdutu, mjestu koje privlači zaljubljenike u vino, prirodu, biciklizam i mir. Iza svega stoji jedna obitelj koja je odlučila ostati na istoku Hrvatske i ondje graditi svoju budućnost. Ladanjska kuća i vinarija Magistra nije nastala slučajno. Iza nje stoji obitelj Pavić, u kojoj gotovo svi članovi rade u prosvjeti. Otac Ilija dugogodišnji je ravnatelj osnovne škole, majka Monika profesorica biologije i kemije, sestra Sara učiteljica razredne nastave, Ana socijalna pedagoginja, a Hrvoje doktor povijesnih znanosti.

Upravo zato ime Magistra nije bilo teško odabrati – ono simbolizira njihovo životno zanimanje, ali i želju da vinom i turizmom gostima prenesu znanje, povijest i ljubav prema kraju iz kojeg dolaze. “Htjeli smo da ime govori o nama. Cijeli život radimo u obrazovanju i prirodno je bilo da i naš obiteljski projekt nosi dio tog identiteta. Danas kroz vino također učimo ljude, samo na jedan drugačiji način”, govori Hrvoje dok pokazuje stare fotografije. Na njima je danas teško gledati bez usporedbe s onim što se nalazi pred nama. Zaraslo dvorište, kuća kojoj je trebalo potpuno novo lice i pogled prema Dunavu koji je tada bio skriven iza gustog raslinja.

Bihevioralni laboratorij

Ova tvrtka koristi inovativan alat za zapošljavanje i razvoj zaposlenika

Vrhunski stručni tim

Od ordinacije s jednom stomatološkom stolicom do centra za najzahtjevnije dentalne zahvate

“Prvi smo na imanje došli mama i ja 1. svibnja 2018. godine. Dunav se uopće nije vidio. Sve je bilo zaraslo i mnogi su nam govorili da se upuštamo u prevelik posao. Ali mi smo već tada imali sliku onoga što želimo stvoriti, mjesto na kojem će ljudi uživati u slavonskom gostoprimstvu i pogledu na rijeku”, prisjeća se Hrvoje. Za obnovu nije bilo prečaca. Godinama se radilo gotovo svaki slobodan vikend. Nakon posla u školi, predavanja ili drugih obveza, cijela bi se obitelj okupljala upravo ovdje. Jedni su uređivali okućnicu, drugi obnavljali kuću, treći sadili vinograd ili osmišljavali kako će jednoga dana izgledati ponuda za goste. “U početku smo sve radili sami. Bilo je puno fizičkog posla, puno odricanja i trenutaka kada se činilo da cilj nikada neće biti blizu. Ali upravo su nas ti mali koraci doveli do ovoga što danas imamo”, dodaje Hrvoje. Ana priznaje da je u početku bilo trenutaka kada se činilo da je cilj predaleko.

“Bilo je dana kada bismo došli ovamo, pogledali koliko još posla ima i pitali se hoćemo li uspjeti. Ali svaki put kada bi nešto dobilo svoj konačni oblik, dobili bismo novu motivaciju. Najljepši je osjećaj danas vidjeti goste kako uživaju upravo ondje gdje je nekad bila zapuštena livada. Poseban je osjećaj kada netko prvi put dođe i kaže da ovdje vlada mir kakav dugo nije osjetio. Tada znamo da se sav trud isplatio”, kaže Ana. Hrvoje ističe da je njegov život mogao krenuti sasvim drugim putem.

Kao doktor povijesnih znanosti mogao je ostati u akademskom svijetu ili otići u neki veći grad. Umjesto toga, odlučio je vratiti se u Erdut i upravo ovdje graditi svoju priču. Rad u Erdutskim vinogradima otvorio mu je potpuno novu perspektivu. Shvatio je da vino nije samo proizvod nego i dio identiteta jednoga kraja, njegovih ljudi i povijesti. Zato danas gostima ne poslužuje samo čašu vina, nego ih vodi kroz stoljeća razvoja erdutskog vinogradarstva, priča o plemićkoj obitelji Adamovich Čepinski, koja je utemeljila suvremeno vinogradarstvo ovoga kraja, te o Dunavu koji je oduvijek bio žila kucavica cijelog Podunavlja.

Povijest je dio priče

“Šalio sam se kako su sinovi i kćeri drugih roditelja otišli na zapad, a samo sam ja otišao na istok graditi novu priču. Danas mi zbog toga nije nimalo žao. Upravo ovdje pronašao sam ono što sam tražio”, govori. Kao povjesničar, svaku degustaciju pretvara u malo putovanje kroz prošlost. Gosti tako, uz čašu graševine ili muškata, ne slušaju samo o aromama vina nego i o ljudima koji su stoljećima obrađivali ovu zemlju.

“Vino i povijest ne mogu jedno bez drugoga. Kada gost razumije gdje se nalazi i tko je prije njega obrađivao ovu zemlju, onda i vino koje pije dobiva sasvim novu vrijednost”, uvjeren je Hrvoje. Njegovu priču nadopunjuje Ana, koja kaže kako upravo ta kombinacija najviše iznenadi goste. “Ljudi dođu očekujući degustaciju, a odu s osjećajem da su upoznali cijeli kraj. To nam je najveći kompliment”, kaže. Danas obitelj Pavić obrađuje oko dva hektara vinograda. Najviše je zasađeno graševinom, kraljicom slavonskih vinograda, ali uz nju uzgajaju i chardonnay, muškat žuti te cabernet sauvignon od kojeg nastaje njihov rosé. U podrumu dozrijeva i merlot, jedino crno vino koje proizvode.

“Od početka smo željeli raditi vina kakva sami volimo piti i kakva bismo ponudili prijateljima kada nam dođu u goste. Tako je nastala naša vinska karta. Muški dio obitelji i dalje tvrdi da je graševina naš zaštitni znak, dok žene ne odustaju od muškat žutog. Tu raspravu još nismo završili”, smijući se kazuje Hrvoje. U Magistri radnog vremena nema. Kada stignu gosti, svatko zna svoju ulogu. Hrvoje ih dočekuje s čašom vina i pričom o Erdutu, Ana brine da svaki detalj izgleda besprijekorno, Sara osmišljava radionice i uređuje društvene mreže, otac Ilija kuha fiš ili čobanac kada dolaze veće grupe, a majka Monika uskače gdje god zatreba. Ovdje nema zaposlenika koji će posao odraditi do kraja smjene i otići kući. Magistra funkcionira kao prava obiteljska priča u kojoj svatko daje dio sebe.

“Da nema roditelja i njihove podrške, teško bismo uspjeli. Ovo nije posao koji se može graditi sam. Svatko je ugradio dio svog vremena, rada i ljubavi u ono što danas vide naši gosti”, kaže Hrvoje. Ana dodaje da upravo zato ljudi često kažu kako se u Magistri osjećaju kao da su došli prijateljima, a ne u turistički objekt. “Najljepše nam je kada netko prvi put dođe kao gost, a drugi put nam pokuca na vrata kao stari poznanik. To znači da smo uspjeli stvoriti ono što smo željeli, toplu, domaću atmosferu u kojoj će se svatko osjećati dobrodošlo”, kaže Ana. Iako su vina razlog zbog kojeg mnogi prvi put svrate u Magistru, rijetki ostanu samo na degustaciji.

Danas se ovdje organiziraju slikarske radionice, radionice izrade domaće tjestenine, festivali hrane i vina, privatna druženja te čak i mala intimna vjenčanja s pogledom na Dunav. Ideja o radionicama domaće tjestenine rodila se iz uspomene na djetinjstvo. “Sestra i ja kao djevojčice kod bake smo učile izrađivati domaću tjesteninu. Danas mnogi mladi nikada nisu imali priliku vidjeti kako se to radi pa smo odlučili taj običaj prenijeti i našim gostima. Posebno nas veseli kada nam kasnije pošalju fotografije svojih prvih domaćih rezanaca ili tijesta koje su napravili kod kuće”, kaže Ana. Slikarske radionice nastale su iz iste želje – da ljudi iz Magistre ponesu nešto više od lijepe fotografije.

“Uz čašu vina, pogled na Dunav i malo dobre volje svi postanu umjetnici. Nije važno zna li netko slikati ili ne. Važno je da se opusti i ponese uspomenu koju je sam stvorio”, govori.

Vino i pizza

Posljednjih godina organiziraju i Festival Dunava, hrane i vina, na kojem su gostovali poznati chefovi. Jedne je godine glavnu riječ imao šaran i som iz Dunava, dok je ove godine iznenađenje bila pizza sljubljena s erdutskim vinima. “Ljudi se često iznenade kada vide koliko se vino može dobro spojiti s pizzom. Upravo takve stvari volimo pokazati jer želimo razbiti predrasude i ponuditi nešto drugačije”, kazuje Hrvoje. Najveći broj gostiju koji prespavaju u Magistri dolazi biciklom, prateći Dunavsku biciklističku rutu od izvora do ušća rijeke. Nakon stotina prijeđenih kilometara upravo im je Erdut jedno od omiljenih mjesta za predah. U sklopu ladanjske kuće nalaze se tri apartmana u kojima može prespavati osam gostiju. No, kako kažu domaćini, ljudi ovdje ne dolaze samo zbog udobnog smještaja.

“Mnogi nam kažu da su upravo ovdje prvi put na istom mjestu doživjeli i zalazak i izlazak sunca nad Dunavom. Navečer sjednu na terasu uz čašu vina, a ujutro ih probudi sunce koje izlazi iznad rijeke. To je prizor koji se ne zaboravlja”, govori Ana. Sve je više gostiju koji dolaze za vikend želeći upoznati cijelo hrvatsko Podunavlje. Pavići ih zato ne zadržavaju samo u svojoj vinariji. Rado ih upućuju drugim vinarima, obiteljskim gospodarstvima, svetištu Gospe od Utočišta u Aljmašu ili Kulturnom i znanstvenom centru Milutina Milankovića u Dalju. “Nama nije cilj da gosti provedu dva dana samo kod nas. Želimo da upoznaju cijeli kraj. Kada cijela destinacija raste, rastemo i mi. Vjerujemo da je upravo suradnja ono što će donijeti budućnost Erdutu”, kaže Hrvoje.

Iako su posljednjih godina osvojili nagradu Suncokret ruralnog turizma, njihove ambicije nisu vezane uz masovni turizam ni veliko širenje. “Želimo ostati najmanja erdutska vinarija s najljepšim pogledom na Dunav. Dok god posao možemo voditi kao obitelj i uživati u njemu, ne želimo postati nešto drugo. Naš najveći luksuz upravo je to što svakom gostu možemo posvetiti vrijeme”, govori Hrvoje. Ana se nadovezuje kako se upravo u tome krije najveća vrijednost njihova posla.

“Ne brojimo samo noćenja ili prodane boce vina. Najviše nas razvesele poruke gostiju koji nam nekoliko mjeseci nakon posjeta pošalju fotografiju vina koje su otvorili kod kuće ili napišu da ponovno planiraju doći. Tada znamo da nismo stvorili samo turistički proizvod, nego uspomenu. To je ono što nas tjera da budemo još bolji”, kaže. U vremenu kada mnogi mladi svoju budućnost traže daleko od mjesta u kojem su odrasli, priča obitelji Pavić pokazuje da se uspješan posao može graditi i ondje gdje ga drugi možda ne očekuju. Njihova je priča dokaz da ljubav prema zavičaju, upornost i zajedništvo mogu pretvoriti zapušteno imanje u mjesto na koje danas dolaze gosti iz cijele Hrvatske, ali i inozemstva.

“Kada danas stanem ovdje, prvo zahvalim Bogu i svojoj obitelji. Nismo znali kako će sve završiti kada smo krenuli. Bilo je puno rada, odricanja i neizvjesnosti, ali danas znamo da je vrijedilo. Ako smo uspjeli barem nekome pokazati koliko su Erdut i Hrvatsko Podunavlje lijepi, onda smo ostvarili svoj cilj”, zaključuje Hrvoje.