U svijetu velikih vina neka se imena izgovaraju s posebnim poštovanjem, a među njima je i ono Marjana Simčiča, vinara koji je slovenska Brda upisao na kartu svjetske vinske elite. U njegovoj vinariji, među vinogradima koji dišu u ritmu prirode, razgovarali smo o nasljeđu, terroiru, biodinamici i filozofiji stvaranja velikih vina.

Petnaestak sam godina u vinskom svijetu i kušanjem vina diljem svijeta stekao sam određenu perspektivu pa me zanima kako je počela vaša priča. Koliko je činjenica da dolazite iz vinarske obitelji usmjerila vaš put, a koliko ste ga morali sami izboriti?

Rodio sam se u petoj generaciji vinarske obitelji. Moj otac, djed, pradjed i prapradjed bavili su se vinarstvom. Uz to su se djelomično bavili i voćarstvom, a čak su 103 godine vodili gostilnu, odnosno restoran, u selu Medani. Od trojice braće jedan se bavio restoranom, drugi trgovinom, imali su i dvije trgovine između Prvog i Drugog svjetskog rata, kao i vinotoč u Beču, uz samu vinarsku djelatnost.

Dakle, imali ste zaokruženu priču i živjeli u skladu s prirodom.

Poslije Drugog svjetskog rata moj otac bio je petnaestogodišnji dječak i kada je uspostavljena granica, nacionalizirali su nam gostilnu. Tako su dvojica braće emigrirala, jedan u Kanadu, drugi u Italiju. Djed i otac ostali su ovdje i krenuli težim putem. Proizvodnja vina tada je bila ograničena na 10.000 litara pa smo dio grožđa prodavali u Italiju ili predavali zadruzi. Mi i danas imamo devet hektara vinograda u Italiji. Zato smo se okrenuli voćarstvu pa smo trešnje i breskve vozili u Rijeku i Ljubljanu.

Vrlo je važno razumjeti da smo u Brdima tada ostali bez tržišta. Prirodno smo gravitirali Trstu, Udinama i Venetu, mogli smo prelaziti granicu, ali poslovanje je bilo zatvoreno. Imali smo željezničku vezu s Austrijom, odličnu prometnu povezanost, no nismo mogli prodavati pa se većina preorijentirala na otvorena, rinfuza vina.

Krajem osamdesetih ponovno smo počeli buteljirati vina. Završio sam vinarsku tehničku školu i priključio se proizvodnji. Nije bilo prilike za daljnje školovanje; otac mi je rekao: ako se želiš priključiti, učini to sada. Već 1989. počeli smo izvoziti. Prvo su nam baza bili Zagreb i Ljubljana, zatim Njemačka, a 1991. već smo izvozili i u Ameriku.

Brda imaju iznimno zanimljiv terroir, od specifičnog sastava tla do jedinstvenih prirodnih uvjeta koji snažno oblikuju karakter vaših vina. Možete li nam nešto reći o povijesti apelacije Brda i onome što ovaj kraj čini tako posebnim?

Polovina Brda nakon podjele ostala je u Sloveniji, a polovina u Italiji, pod imenom Collio, što također znači brda. Sorta rebula spominje se još u 14. stoljeću, još u vrijeme Mletačke Republike, dakle prije Austro-Ugarske. Već tada su vina s položaja Medana i okolice bila među najtraženijima na ovim prostorima.

Ta briška opoka i lapor doista su stvorili idealne uvjete za proizvodnju vrhunskih vina. Ovdje nema plantažnog uzgoja, nego su vinogradi raspoređeni na malim parcelama, na terasastim strminama s prirodnom vodenom drenažom i izvrsnom ocjeditošću tla. I danas, unatoč tehnološkom napretku, obrada vinograda u našem okruženju i do tri je puta zahtjevnija nego na pristupačnijim, ravnijim parcelama. Zato su troškovi ovdje oduvijek veći, ali sve što stvaramo ponovno ulažemo u vinograd.

Već neko vrijeme tvrdim da su bijela vina Brda u samom svjetskom vrhu kada je riječ o omjeru kvalitete i cijene. Kako vi, iz perspektive nekoga tko taj terroir živi svaki dan, objašnjavate tu vrijednost?

Prije svega, trebaju nam kupci koji znaju prepoznati i cijeniti tu kvalitetu, a nije se bilo lako probiti iz tako male zemlje. Iako imamo dulju vinarsku tradiciju od mnogih Francuza i Talijana, dugo smo bili izvan glavnog fokusa svjetske vinske scene. Zamislite da u pet generacija promijenite pet zastava, a ipak sačuvate kontinuitet i identitet.

model uspjeha

Nije problem u umjetnoj inteligenciji – problem je što kompanije još ne znaju što s njom

Nova valuta

Nova industrijska revolucija ne događa se u proizvodnji – nego u električnoj energiji

Bio sam uporan jer sam vjerovao da se može i danas, mislim da smo to dokazali. U kategoriji fine wines postao sam jedno od najprepoznatljivijih imena u srednjoj i istočnoj Europi, a naša vina cijene i vodeći svjetski kritičari te ih možete pronaći na vinskim kartama vrhunskih restorana u Tokiju, Parizu ili Sydneyu.

Kad ste već spomenuli vinske kritičare, moram reći da sam čitao knjige Stevena Spurriera, a kasnije imao i čast sjediti s njim za ocjenjivačkim stolom. On je kod vas boravio više puta. Kakve je dojmove nosio o vašim vinima?

Doista sam ga iznimno cijenio, a imao sam osjećaj da je i on cijenio mene i moj rad. Velik mi je ponos što sam ga upoznao, ne samo kao vinskog vizionara nego i kao čovjeka. Bio je doista velika osoba.

Ono što me posebno fascinira kod vaših vina jest osjećaj da ne slijedite šablone ni trendove, nego osluškujete prirodu i prilagođavate se svakoj berbi kao jedinstvenoj priči. Od uporabe kaolinske gline za zaštitu loze do tog gotovo intuitivnog odnosa prema vinogradu, čini se da je iza svega vrlo promišljena filozofija. Kako se ona gradila?

Moj najveći učitelj, više nego škola ili edukacije u Italiji i Francuskoj, bio je moj otac, pa čak i djed. I danas se sjećam njihovih razmišljanja i objašnjenja zašto se nešto radi u vinogradu. To što danas radim zapravo je čista biodinamika, iako tada taj pojam nije bio u uporabi. Nije bilo industrijskog pristupa, umjetnih gnojiva, herbicida ni pesticida. Radilo se prirodno, na način koji danas rijetki prakticiraju. Ekološki sam certificiran, ali ovo što radimo ide i korak dalje. Većina bira klasičan pristup jer je sigurniji i ekonomski isplativiji, no to ne vodi istoj razini kvalitete. Kao mlad čovjek uvijek sam želio biti još bolji i dokazati se ocu. Danas, nakon 37 berbi, osjećam odgovornost da to znanje prenesem mlađim generacijama.

Danas se često kaže da je u podrumu potrebna soft hand filozofija, manje agresije i više osjećaja. Ali ja uvijek ponavljam isto: vino nastaje u vinogradu. Velika vina rade se u vinogradu. Od vrhunskog vinograda možete pogreškom napraviti loše vino, ali od lošeg grožđa, uza sve znanje i tehnologiju, nikada ne možete stvoriti veliko vino.

Imali smo priliku kušati 21 uzorak vaših vina i moram priznati da rijetko doživim takvu razinu konzistentnosti, osobito kod biodinamičkih vina. Gotovo sva bila su ne samo iznimne kvalitete nego i besprijekorno tehnički čista.

Tako je s velikim vinima. Romanée-Conti je biodinamičko vino pa je tehnički besprijekorno. Isto vrijedi za Petrus, a da ne spominjem Giacoma Conterna. Sve te ljude poznajem, vinski svijet je zapravo malen. Posjećujemo jedni druge, razmjenjujemo iskustva i svi imamo jednu zajedničku stvar, čiste podrume koji daju čista vina.

Ono što je također zanimljivo jest da u vinogradima sadite 12 ili 13 različitih kultura.

To radimo kako bismo povećali bioraznolikost i potaknuli prisutnost korisnih insekata, poput pčela. Sadimo i voćke uz vinograde kako bismo stvorili prirodnu harmoniju. Tamo gdje je sve uklonjeno i ostavljena samo loza, ostaju invazivne biljke i insekti. Kod nas žive i zečevi, koji možda naprave poneku manju štetu, ali to je znak zdrave ravnoteže. Prirodu treba poštovati.

Baš smo nedavno razgovarali o tome kako intenzivna kemijska zaštita može uništiti male zečeve, osobito kontaktom s tretiranom travom.

Kod nas nikada nije bilo toliko zečeva kao danas i to nam je važan pokazatelj da živimo i radimo u čistom okolišu.

Kušao sam vaš Sauvignon Vert, a kako sam u prošloj kolumni pisao o velikim vinima, upravo njega doživljavam kao veliko vino. Kojom ste filozofijom gradili to vino?

Prije svega, riječ je o vinogradu starom 97 godina. Da bi takav vinograd uopće ostao živ, potreban je prirodan pristup. Ne podnosi umjetna gnojiva, herbicide ni pesticide. Lozu hranimo isključivo organskom prihranom.

Koliko vlastitog organskog komposta proizvodite?

U nekim godinama na hektar unosimo i do 250 tona vlastitog organskog komposta.

To zvuči nevjerojatno. Čak 250 tona?

Da. Godišnje proizvedemo oko tisuću kubika komposta, što je ozbiljan posao. Od vlastitog grožđa uzimam samo sok, a sve ostalo vraćamo u vinograd. Čak i zimsku rezidbu meljemo i stavljamo u kompost. Dodajemo i alge kako bismo pospješili fermentaciju, koja doseže i do 70 Celzijevih stupnjeva. Tako dobivamo prirodan humus bez mirisa, bogat živom tvari kojom vraćamo život i dušik u zemlju. Na jesen u svaki drugi red sijemo biljne pokrovne kulture, a sljedeće godine isti postupak primjenjujemo na redove koji prethodno nisu bili zasijani. Imamo 27 hektara vinograda, od čega je 15 hektara starije od 40 godina. Kada tako živite s vinogradom, više ne razmišljate o količini, nego isključivo o kvaliteti. To je moj način života.

I još nešto: korijen vinove loze ovdje se spušta i do deset metara duboko. U tim slojevima nalazi se voda obogaćena mineralima iz tla, koje loza potom prirodno usvaja. To je način života, puno rada i odricanja, ali zbog kvalitete naših vina i statusa koji danas imamo u svijetu vina, sretni smo i zadovoljni. Winely Yours…