EN DE

Obrana najviše cijeni napad

Autor: Igor Vukić
23. studeni 2007. u 06:30
Podijeli članak —

Pod vodstvom Slavena Bilića hrvatska nogometna reprezentacija ponovo je doživjela zvjezdane trenutke. Nije se to, doduše, zbilo na nekom velikom natjecanju, kao što je bilo Svjetsko nogometno prvenstvo u Francuskoj pod ravnanjem Miroslava Blaževića, ali pobjeda na Wembleyju protiv Engleske doživljena je kao penjanje uz bok pobjede protiv Njemačke u francuskom četvrtfinalu. Bilićev veliki rezultat sada je kruna dolaska na veliko natjecanje, što i nije mala stvar budući da su i moćne reprezentacije imale i te kako teškoća da se dovuku u završnicu Europskog prvenstva u Austriji i Švicarskoj. Bilićeva momčad imala je kontinuitet rezultata i malo sreće. Da su Rusi pobijedili u Izraelu, nakon poraza u Skoplju ni hrvatska reprezentacija ne bi u Engleskoj igrala tako lako i neopterećeno. Da Eduardo nije pogodio u Zagrebu protiv Izraela, kao što je u tom Zagrebu još bolju šansu protiv Rusije promašio, naše novine ne bi pisale hvalospjeve o Bilićevoj naušnici. Tada bi sav bi Bilićev imidž bio pušten niz vodu. Sveznajući sportski novinari izvukli bi da do reprezentacije on nije imao većih iskustva i uspjeha u trenerskoj karijeri, da u stručnom štabu ima previše ljudi (“puno babica…”), da je tu i tamo zakasnio udariti pravi akord u svojim rock-grupama Newera i Rawbau. Ovako to ispada priča o novoj Hrvatskoj u kojoj reprezentativci drže ruku na srcu dok se svira himna i pjevaju Thompsona prije nego odu u klub s narodnjacima, ali i igraju al pari s najvećima i čak pobjeđuju. Iako je s jedne strane riječ o momčadi koja predstavlja hrvatsku funkcionirajuću dijasporu iz nacionalističkih snova (samo jedan igrač s Wembleyja, Luka Modrić, još igra u Hrvatskoj nogometnoj ligi), s druge strane može se reći da postoji i simbolika otvorenosti zemlje prema svijetu i stanovite sretne interakcije.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Dobri mogu otići i van, jer ih i tamo cijene, pa se zatim vraćaju i pomažu svojima kod kuće (iako na kraju karijere i poslije nje). I Bilićeva karijera je takva. S obrazovanjem i nogometnim znanjem stečenim doma uklopio se fino i u englesku nogometno-medijsku scenu. Napisao je nekoliko tekstova za engleske novine, igrao solidno u klubovima. Premda nije ni tamo odnos prema nogometašima i selektorima mnogo drukčiji. Gledali smo Slavena Bilića kako igra u West Hamu među navijačima tog kluba. Isto je bilo “fuck Bilich”, kad bi mu pobjeglo krilo Wimbledona, i “great play”, samo minutu kasnije kad bi naš igrač odnio loptu. Ovih dana Bilić može uživati u “great” povicima. No s pobjedama rastu i očekivanja nezajažljivog nogometnog puka. Dobra je okolnost što većina reprezentativaca igra u jakim ligama i navikli su na snažnu konkurenciju koja će ih dočekati i na Europskom prvenstvu. I Bilićevi prethodnici Jozić, Barić i Kranjčar imali su na raspolaganju uglavnom legionarsku ekipu, ali nakon prolaska na prvenstva uglavnom su pribjegavali defenzivnim taktikama i slavno propali. Nekako se čini da Bilić neće biti takav. Možda zato što je bio obrambeni igrač pa zna da je dobar napad najbolja obrana.

Pod vodstvom Slavena Bilića hrvatska nogometna reprezentacija ponovo je doživjela zvjezdane trenutke. Nije se to, doduše, zbilo na nekom velikom natjecanju, kao što je bilo Svjetsko nogometno prvenstvo u Francuskoj pod ravnanjem Miroslava Blaževića, ali pobjeda na Wembleyju protiv Engleske doživljena je kao penjanje uz bok pobjede protiv Njemačke u francuskom četvrtfinalu. Bilićev veliki rezultat sada je kruna dolaska na veliko natjecanje, što i nije mala stvar budući da su i moćne reprezentacije imale i te kako teškoća da se dovuku u završnicu Europskog prvenstva u Austriji i Švicarskoj. Bilićeva momčad imala je kontinuitet rezultata i malo sreće. Da su Rusi pobijedili u Izraelu, nakon poraza u Skoplju ni hrvatska reprezentacija ne bi u Engleskoj igrala tako lako i neopterećeno. Da Eduardo nije pogodio u Zagrebu protiv Izraela, kao što je u tom Zagrebu još bolju šansu protiv Rusije promašio, naše novine ne bi pisale hvalospjeve o Bilićevoj naušnici. Tada bi sav bi Bilićev imidž bio pušten niz vodu. Sveznajući sportski novinari izvukli bi da do reprezentacije on nije imao većih iskustva i uspjeha u trenerskoj karijeri, da u stručnom štabu ima previše ljudi (“puno babica…”), da je tu i tamo zakasnio udariti pravi akord u svojim rock-grupama Newera i Rawbau. Ovako to ispada priča o novoj Hrvatskoj u kojoj reprezentativci drže ruku na srcu dok se svira himna i pjevaju Thompsona prije nego odu u klub s narodnjacima, ali i igraju al pari s najvećima i čak pobjeđuju. Iako je s jedne strane riječ o momčadi koja predstavlja hrvatsku funkcionirajuću dijasporu iz nacionalističkih snova (samo jedan igrač s Wembleyja, Luka Modrić, još igra u Hrvatskoj nogometnoj ligi), s druge strane može se reći da postoji i simbolika otvorenosti zemlje prema svijetu i stanovite sretne interakcije.

Dobri mogu otići i van, jer ih i tamo cijene, pa se zatim vraćaju i pomažu svojima kod kuće (iako na kraju karijere i poslije nje). I Bilićeva karijera je takva. S obrazovanjem i nogometnim znanjem stečenim doma uklopio se fino i u englesku nogometno-medijsku scenu. Napisao je nekoliko tekstova za engleske novine, igrao solidno u klubovima. Premda nije ni tamo odnos prema nogometašima i selektorima mnogo drukčiji. Gledali smo Slavena Bilića kako igra u West Hamu među navijačima tog kluba. Isto je bilo “fuck Bilich”, kad bi mu pobjeglo krilo Wimbledona, i “great play”, samo minutu kasnije kad bi naš igrač odnio loptu. Ovih dana Bilić može uživati u “great” povicima. No s pobjedama rastu i očekivanja nezajažljivog nogometnog puka. Dobra je okolnost što većina reprezentativaca igra u jakim ligama i navikli su na snažnu konkurenciju koja će ih dočekati i na Europskom prvenstvu. I Bilićevi prethodnici Jozić, Barić i Kranjčar imali su na raspolaganju uglavnom legionarsku ekipu, ali nakon prolaska na prvenstva uglavnom su pribjegavali defenzivnim taktikama i slavno propali. Nekako se čini da Bilić neće biti takav. Možda zato što je bio obrambeni igrač pa zna da je dobar napad najbolja obrana.

Dobitnici

Janez Janša
Slovenski premijer blefirao je s glasanjem o povjerenju svojoj vladi i na kraju pobijedio: učvrstio je svoju koaliciju, utišao oporbu i mirno krenuo u pripreme za preuzimanje predsjedanja Europskom unijom. Socijalni nemiri, kritike zbog gušenja medija, a najviše problemi s umirovljeničkim koalicijskim partnerima, utišani su do izbora iduće godine.

Bruketa&Žinić
Poznati dizajnerski tandem osvojio je zapažen uspjeh na dodjeli London International Awards 2007. osvojivši dva zlata za svoje godišnje Podravkino izvješće pod nazivom “Ulomak iz vječne rasprave o srcu”, koje je strukturirano u dva dijela. Osim njih, Studio Laboratorium osvojio je nagradu u kategoriji brošura/kataloga.

Gubitnici

Emil Tedeschi
Tajming izlaska Atlantica na burzu u jednu ruku bio je dobar, ali ipak se Tedeschiju (donekle) obio o glavu. IPO Atlantica iskoristio je euforiju oko dionica HT-a i interes je bio velik, ali privremeni pad burze privremeno je spustio početku cijenu za čak 100 kuna. No Tedeschi se tješi da su njegove dionice dugoročno ulaganje.

Goranko Fižulić
Upravo kad je izašao na burzu, vlasnički bračni par Magme gotovo je bio prisiljen (zbog administrativne pogreške?) preostalim dioničarima ponuditi otkup dionica. Svemu je krivo 400 Magminih dionica otkupljenih za trezor tvrtke i vrijednih 122 tisuće kuna. Fižuliću prijeti kazna do milijun kuna.

Autor: Igor Vukić
23. studeni 2007. u 06:30
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close