Pod vodstvom Slavena Bilića hrvatska nogometna reprezentacija ponovo je doživjela zvjezdane trenutke. Nije se to, doduše, zbilo na nekom velikom natjecanju, kao što je bilo Svjetsko nogometno prvenstvo u Francuskoj pod ravnanjem Miroslava Blaževića, ali pobjeda na Wembleyju protiv Engleske doživljena je kao penjanje uz bok pobjede protiv Njemačke u francuskom četvrtfinalu. Bilićev veliki rezultat sada je kruna dolaska na veliko natjecanje, što i nije mala stvar budući da su i moćne reprezentacije imale i te kako teškoća da se dovuku u završnicu Europskog prvenstva u Austriji i Švicarskoj. Bilićeva momčad imala je kontinuitet rezultata i malo sreće. Da su Rusi pobijedili u Izraelu, nakon poraza u Skoplju ni hrvatska reprezentacija ne bi u Engleskoj igrala tako lako i neopterećeno. Da Eduardo nije pogodio u Zagrebu protiv Izraela, kao što je u tom Zagrebu još bolju šansu protiv Rusije promašio, naše novine ne bi pisale hvalospjeve o Bilićevoj naušnici. Tada bi sav bi Bilićev imidž bio pušten niz vodu. Sveznajući sportski novinari izvukli bi da do reprezentacije on nije imao većih iskustva i uspjeha u trenerskoj karijeri, da u stručnom štabu ima previše ljudi (“puno babica…”), da je tu i tamo zakasnio udariti pravi akord u svojim rock-grupama Newera i Rawbau. Ovako to ispada priča o novoj Hrvatskoj u kojoj reprezentativci drže ruku na srcu dok se svira himna i pjevaju Thompsona prije nego odu u klub s narodnjacima, ali i igraju al pari s najvećima i čak pobjeđuju. Iako je s jedne strane riječ o momčadi koja predstavlja hrvatsku funkcionirajuću dijasporu iz nacionalističkih snova (samo jedan igrač s Wembleyja, Luka Modrić, još igra u Hrvatskoj nogometnoj ligi), s druge strane može se reći da postoji i simbolika otvorenosti zemlje prema svijetu i stanovite sretne interakcije.
Dobri mogu otići i van, jer ih i tamo cijene, pa se zatim vraćaju i pomažu svojima kod kuće (iako na kraju karijere i poslije nje). I Bilićeva karijera je takva. S obrazovanjem i nogometnim znanjem stečenim doma uklopio se fino i u englesku nogometno-medijsku scenu. Napisao je nekoliko tekstova za engleske novine, igrao solidno u klubovima. Premda nije ni tamo odnos prema nogometašima i selektorima mnogo drukčiji. Gledali smo Slavena Bilića kako igra u West Hamu među navijačima tog kluba. Isto je bilo “fuck Bilich”, kad bi mu pobjeglo krilo Wimbledona, i “great play”, samo minutu kasnije kad bi naš igrač odnio loptu. Ovih dana Bilić može uživati u “great” povicima. No s pobjedama rastu i očekivanja nezajažljivog nogometnog puka. Dobra je okolnost što većina reprezentativaca igra u jakim ligama i navikli su na snažnu konkurenciju koja će ih dočekati i na Europskom prvenstvu. I Bilićevi prethodnici Jozić, Barić i Kranjčar imali su na raspolaganju uglavnom legionarsku ekipu, ali nakon prolaska na prvenstva uglavnom su pribjegavali defenzivnim taktikama i slavno propali. Nekako se čini da Bilić neće biti takav. Možda zato što je bio obrambeni igrač pa zna da je dobar napad najbolja obrana.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu