Nakon što je završilo još jedno svjetsko prvenstvo u nogometu, počelo je svođenje završnih računa. Iako će financijski (ne)uspjeh biti znan tek krajem ove fiskalne godine, prvenstvo u Njemačkoj, po svemu sudeći, bit će rekordno u brojnim sferama poslovanja – od marketinga, preko trgovine do broja turista koji su stigli u zemlju domaćina pratiti svoje reprezentacije. Prema dostupnim podacima, za vrijeme održavanja prvenstva najbolje su financijski prošli trgovci koji su od prodaje različitih proizvoda i suvenira zaradili oko dvije milijarde eura, a najprodavaniji proizvodi bili su pivo, zastave i televizori. Pojedinačno je najbolje prošao proizvođač sportske opreme Adidas koji je prodao u mjesec dana 1,7 milijuna dresova njemačke nogometne reprezentacije, zatim oko milijun komada sportske obuće tipa Predator te oko 15 milijuna službenih nogometnih lopti “Teamgeist”. Ništa slabije poslovanje nije imala kompanija Durex koja je prema službenim podacima u lipnju prodala 30 posto više svojih proizvoda. Nadalje, njemačke željeznice su prema prvim podacima prevezle 15 milijuna putnika za vrijeme trajanja SP-a, a nacionalni avioprijevoznik Lufthansa povećao je promet za 200.000 putnika u usporedbi s istim razdobljem prošle godine. Da se nogometnim turistima svidjela Njemačka, govori i podatak tamošnje turističke zajednice koja je među pristiglim stranim navijačima napravila anketu koja je pokazala da će nakon povratka kući njih 90 posto preporučiti odlazak u tu europsku državu kao odličnu turističku destinaciju. Inače, za vrijeme odigravanja mundijala u zemlju domaćina stiglo je dva milijuna stranaca koji su potrošili više od 600 milijuna eura.

‘Biti nijemac’
O pitanju gospodarske isplativosti u njemačkim medijima oglasili su se svi važniji ljudi financijskog sektora. Guverner njemačke središnje banke Bundesbank Axel Webber u razgovoru za Deutche Welle je kazao kako mundijal neće doprinijeti znatnijem pomaku u ekonomskom rastu privrede u zemlji, dodajući da očekuje kako je sadašnji dobar osjećaj “biti Nijemac” kratkotrajnog vijeka i da će uskoro opet svi govoriti samo o starim problemima koji godinama muče njemačko gospodarstvo. S druge strane, njemački ministar financija Michael Glos u svojoj je tjednoj kolumni u dnevniku Handelsblatt napisao da je najveći dobitak svjetskog prvenstva poboljšanje njemačkog imidža u inozemstvu. Pritom je mislio prije svega na ekonomski imidž koji će unaprijediti prodaju izvoznih proizvoda. Gospodarstvo pobjednika SP-a Italije već je nekoliko godina u velikim problemima. Iako su talijanske vlasti pokušale izvući svoju privredu iz gliba na mnoge načine, u toj namjeri mogla bi im pomoći pobjeda na mundijalu. Primjerice, dužnosnik ministarstva financija Mario Lettieri nagovijestio je kako se očekuje da će zbog pobjede na SP-u talijansko gospodarstvo porasti za jedan posto više od očekivanog. Taj zaključak je izveo iz podataka tri dana nakon završetka mundijala jer su dionice domaćih kompanija skočile na burzama, povećala se potrošnja građana, a i povjerenje investitora u talijansku ekonomiju. Njemački primjer trebali bi stoga proučiti i hrvatski ekonomisti, ali i sportski djelatnici koji žele organizirati europsko nogometno prvenstvo zajedno s Mađarskom 2012. godine. Naveliko se govori o velikim financijskim sredstvima koje je potrebno uložiti u zagrebački, splitski, osječki i riječki stadion koji se “pod hitno” moraju renovirati za što će prema procjenama predsjednika Hrvatskoga nogometnog saveza Vlatka Markovića do jeseni 2010. biti potrebno uložiti najmanje 360 milijuna eura. Iako se to čini kao (pre)velika investicija, potrebno je napomenuti da nijedan hrvatski stadion ne zadovoljava ni osnovne standarde. Primjerice, Poljud u Splitu treba rekonstruirati jer ima oko 35.000 mjesta, a treba imati 45.000, zagrebački Maksimir s 35.000 mjesta treba pretvoriti u stadion za 60.000 gledatelja, a Rijeka i Osijek trebali bi imati stadione s po 31.000 mjesta. No od četiriju stadiona tek je gotovo sigurna rekonstrukcija onog u Maksimiru kojom je predviđen završetak zapadne tribine, izgradnja nove južne tribine i krova s mogućnošću zatvaranja, a pokraj zapadne tribine ispod trga napravila bi se garaža s tisuću parkirališnih mjesta. Stadion na Poljudu je u najboljem stanju iako ni on ne zadovoljava postavljene standarde UEFA-e jer mu nedostaje još desetak tisuća mjesta, a trebalo bi ga i natkriti. S druge strane, u Rijeci bi se za potrebe prvenstva trebao sagraditi potpuno novi stadion koji bi prema gruboj procjeni stajao oko 70 milijuna eura i bio bi, prema Markovićevim riječima, jedan od najljepših na svijetu.

Velika ulaganja
Osim izgradnje stadiona, Hrvatsku čeka i obnova kontinentalnih ljetovališta, tj. toplica, kako bi bili spremni primiti nacionalne reprezentacije koje će se kvalificirati za europsko prvenstvo 2012. godine. Naime, pravila UEFE kažu da osim stadiona i potrebne infrastrukture, prometnica i zračnih luka zemlja domaćin mora imati smještajne kapacitete s nogometnim igralištima, a gradovi u kojima se odigravaju utakmice Eura moraju imati hotele s najmanje četiri zvjezdice što znači da svim gradovima-domaćinima nedostaju barem četiri takva hotela. U našoj zemlji nijedno mjesto ne zadovoljava stroge UEFA-ine kriterije tako da bi s dobivanjem organizacije Eura 2012. u turizam kontinentalne Hrvatske bilo uloženo najmanje 250 milijuna eura. Mnogo je lakša usporedba s prošlim domaćinom europskog prvenstva Portugalom, jednom od najsiromašnijih članica Europske unije, kojima je čak europska nogometna federacija UEFA morala “uskočiti” s dodatnim financijskim sredstvima kako bi sve bilo gotovo do početka prvenstva. Prema podacima kojima barata Marković, nakon završetka Eura 2004. Portugalu ne samo da je ostalo više stadiona najveće svjetske klase već su zaradili oko 200 milijuna eura na milijardu koliko su uložili. Zato i ne čudi što su iza zajedničke kandidature Hrvatske i Mađarske stali gotovo svi domaći političari na čelu s predsjednikom vlade Ivom Sanaderom koji do predstavljanja zajedničke kandidature u Budimpešti nije mnogo napravio za hrvatski sport. Doduše, nogometnim klubovima su reprogramirani dugovi od 100 milijuna eura neplaćanih poreza i dopirnosa, ali to je već druga priča.

Podbacila prodaja piva
Premda su uložile znatna financijska sredstva u marketing nadajući se povećanju prodaje od 10 do 15 posto, pivovare u Hrvatskoj nisu uspjele doseći željenu razinu potrošnje piva. Jedan od razloga tome svakako je neulazak hrvatske nogometne reprezentacije u drugi krug natjecanja. Zagrebačka pivovara, koja je sponzor HNS-u, za vrijeme utakmica Hrvatske imala je i do 30 posto veću prodaju, a realna prodaja u lipnju ove godine bila je veća za 4 posto. Karlovačka pivovara postigla je 3,85 posto veću prodaju u odnosu na lipanj prošle godine, a iz Carlsberg Croatia kažu da premda nisu imali promotivnih aktivnosti vezanih za SP, bilježe “vrlo dobre rezultate”. Najgledanija utakmica svjetskog prvenstva je ona između Hrvatske i Brazila koju je gledalo gotovo dva milijuna ljudi i čak 83 posto svih koji su u to vrijeme gledali televizijski program (share). Na top-ljestvici slijede druge dvije utakmice hrvatske reprezentacije – gledanost susreta s Australijom bila je gotovo 49 posto s 82 posto sharea, a s Japanom nešto više od 36 posto (share 84 posto). Pravih ljubitelja nogometa ipak je manje, što dokazuju podaci o gledanosti same završnice SP-a. Tako je finalnu utakmicu između Italije i Francuske u Hrvatskoj gledalo nešto manje od 1,2 milijuna ljudi (share 67 posto), a polufinalni susret njemačke i talijanske reprezentacije oko 1,1 milijun (share 62 posto). Za razliku od utakmica, popratna emisija HTV-a Goleo ni izbliza gledateljima nije bila toliko zanimlijva. Najgledaniji Goleo bi je kada je hrvatska reprezentacija igrala s Japanom. Tada je imao gledanost od 22 posto i share od gotovo 62 posto. No u prosjeku je bilježio ispod 10 posto gledanosti i 34 posto sharea. Kada se uzme prosjek gledanosti svih utakmica, rezultati su također slabašni – 16 posto uz share od 48 posto.

Nogomet kao generator zarade

Od svjetskog prvenstva održanog u Sjedinjenim Američkim Državama 1994. godine jurcanje 22 sportaša za loptom postalo je globalni bizniz koji generira na stotine milijuna dolara dobiti. Primjerice, za televizijska prava prenošenja mundijala u Francuskoj 1998. godine Svjetska nogometna organizacija dobila je 108 milijuna američkih dolara da bi od TV prava za prvenstvo u Njemačkoj zaradili 1,8 milijardi. Na prošlom nogometnom prvenstvu održanom prvi put u Aziji FIFA je zaradila “čistih” 260 milijuna dolara, a od SP-a u Njemačkoj po prvim procjenama privredit će najmanje tri milijarde. Koliko je FIFA okrenuta svjetskim prvenstvima, govori i podatak da fiskalna godina za nogometnu organizaciju počinje krajem jednog mundijala i završava krajem sljedećeg.