Na utakmici Hrvatska-Rusija dio publike u Maksimiru nekoliko je puta skandirao “Za dom-spremni!” i “Ubij Srbina!”. No ipak, intenzitet i pojedine reakcije iz publike, pomalo potvrđuju tezu premijera Ive Sanadera izrečenu na predavanju u Oxfordu da je u Hrvatskoj oslabio nacionalizam, zahvaljujući i djelovanju njegove vlade. Skandiranja je ipak prihvaćao manji dio publike nego ranije. Ako bi se na terenu upravo dogodila dobra akcija, normalni aplauz prekinuo bi tu neugodnu navijačku buku. Kad bi krenulo urlanje o ubijanju Srba, poneki posjetitelji osmjelili su se poluglasno komentirati: “Ali, ljudi, pa to su vam Rusi…”

Navijači
Ti su primjeri još jednom su pokazali koliko velika odgovornost za stanje u društvu leži na političarima, medijima, nastavnicima, javnim radnicima, roditeljima… Povici protiv Srba dodatno su potaknuti “informacijom” iz masovnih medija da u Zagreb dolazi 4500 ruskih navijača, s kojima će doći i navijači iz Srbije. To je čak “provjereno” citiranjem nekih navodnih vođa navijačkih grupa iz Srbije. “Informacija” se iz popularnih medija prelila i u programe javnih medija. Policija je morala pojačati brojnost i povećati stupanj pažnje, a na kraju, na južnoj tribini Maksimira, rezerviranoj za “pravoslavnu osovinu”, skupilo se svega 400-tinjak ruskih navijača. S istoka je Srbe među njima bilo vrlo, vrlo teško prepoznati. Kad bi u srpskim medijima bilo razglašeno kako na neku možebitnu utakmicu Srbija-Njemačka u Beograd dolaze hrvatski navijači kao potpora svojim “povijesnim saveznicima iz Trećeg Reicha”, u Hrvatskoj bi se mediji smijali tome kao najvećoj gluposti. A ovo s Rusima i Srbima bilo je je vrijedno treće novinske stranice. Suzbijanje nacionalizma nakon sukoba na prostoru bivše Jugoslavije i većinskog medijskog tretmana koji ga je pratio, vrlo je težak, gotovo Sizifov, posao. Vremenski odmak, demokratizacija društva, a i neki sudski postupci ipak pomažu da se utvrde povijesne činjenice o događajima devedesetih godina prošlog stoljeća. No odnose među narodima ovdje još opterećuju činjenice i interpretacija događaja iz četrdesetih godina prošlog stoljeća. Ovih je dana objavljeno da kardinal Bozanić namjerava otići u spomen-područje Jasenovac i na mjestu bivšeg logora održati propovijed. U na skupu u Jasenovcu dosad je bio mjesni biskup iz Požege Antun Škvorčević, no vrhovi hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj dosad su izbjegavali onamo dolaziti i pokloniti se žrtvama. Uz ostalo, smatrali da bi time dali legitimitet pretjerivanju u broju stradalih na tome mjestu i potvrdili svoju krivnju kako ju je odredio “jasenovački mit”. Odluka da se ne dolazi nije bila laka, jer su u Jasenovcu bili zatočivani i katolici, pa čak i katolički svećenici. I kardinal Alojzije Stepinac je osudio Jasenovac kao “ljagu” i to u vrijeme kad su ljudi tamo odvođeni, riskirajući eskalaciju sukoba s Pavelićem. Premda je prošlo više od 60 godina od 1945., još uvijek nije dovoljno istraženo što se događalo u Jasenovcu, niti je utvrđen stvarni broj žrtava. Jedan od novijih radova koji vrlo plastično prikazuju stanje u logoru, knjiga povjesničarke Nataše Mataušić “Jasenovac, logor smrti i radni logor” iz 2003., nepristranom i kritičnom čitatelju čini neuvjerljivom i brojku od 50.000 do 80.000 ubijenih, kojima se manje-više barata u tzv. liberalnom dijelu javnosti.

Istraživanja i utvrđivanja stvarnog broja stradalih ne bi nimalo oskrnavili žrtve. Niti bi podigli ugled Pavelićeva režima. Taj je režim ostavio dovoljno vlastitih tragova, primjerice, o odnosu prema Židovima, o čemu bi učenici u hrvatskim školama trebali biti temeljitije podučavani, kako bi bili manje prijemčivi za ustašku krilaticu “Za dom-spremni”. Ali da je istraživati i podučavati o tome i dalje vrlo osjetljivo, pokazale su i nedavne polemike oko izgleda izložbe u obnovljenom jasenovačkom spomen području. S te točke gledišta, pomaci prema realnijem opisivanju oružanih sukoba devedesetih godina u hrvatskim školskim udžbenicima izgledaju još hrabriji, ma koliko bili nedovoljni. “Samo” 17 godina nakon 1990. ili 14 godina nakon 1993., u službenom se hrvatskom školskom programu, u udžbenicima autora Krešimira Erdelje i Igora Stojakovića te Snježane Koren, počela pomaljati manje propagandna povijesna slika. Uslijedila je reakcija 20 akademika iz Hazu i desetak drugih povjesničara, koji su otvorenim pismom pozvali vladu da ne uvrštava takve udžbenike u školski program. Potpisani akademici također su pristaše ideje da se odgojem mogu postići neki društveni ciljevi, samo je riječ o ciljevima koje bi baš oni htjeli propisati. Takva je ideja, vjerojatno, vodila i one koji su oblikovali češku dječju crkveno-narodnu pjesmicu o Židovima, koja prepričano glasi: “Židovi, što ste to učinili: izdali ste svog poglavara. Židovi nevjernici, kao crni psi, iskopali ste rupu i u nju bacili Isusa na Veliki petak, pa ga iskopali na Bijelu subotu”. Tu su pjesmicu pjevala djeca idući od kuće do kuće za Uskrs, a domaćini su ih darivali jajima.

Antisemitizam
Pjesmica je pjevana u jednom selu u Hrvatskoj većinski nastanjenom Česima i to – 1950. godine! Pet godina nakon rata za vrijeme kojeg su Židovi u Hrvatskoj, samo zato što su Židovi, otjerani u logore nakon što im je imovina temeljito opljačkana. Kako to da ti dječji roditelji i staratelji u tom selu, od kojih su neki od ustaškog režima stradali zbog drugih motiva, nisu primijetili problem u toj uvredljivoj pjesmici? A užasnuli bi se ili zapjenili od gnjeva (ovisno o tome gdje se nalaze ili koliko ih je u grupi) kad bi o njima netko zapjevao nešto slično. Sanaderova vlada doista je napravila mnogo na području stabiliziranja društvene klime i suzbijanja nacionalizma. Bile su to stvari koje je malo tko očekivao na početku njihova mandata. Hrabriji odnos nego dosad prema povijesnim i društvenim temama nazire se i u SDP-u, u istupima njegova novog predsjednika Zorana Milanovića. To je dobro, jer sociolozi objašnjavaju da nema društva bez fašizma, samo je pitanje koliko ga ima, i kako se prema njemu odnose glavne društvene snage. Njihov primjeren odnos prema tim pitanjima bitan je za sve, od ekonomije, do nogometa: hrvatska nogometna reprezentacija možda nije najbolja na svijetu, ali svakako zaslužuje bolje navijače od onih koji urlaju krilatice s početka ovog teksta.