Kada je dr. Domagoj Vučić 1992. godine diplomirao molekularnu biologiju na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, nije ni slutio kakva ga sudbina čeka. Netom nakon diplome počeo je raditi na matičnom fakultetu kao asistent profesora Ivana Bašića, no rat mu je pokvario račune.
Zagriženi mladi znanstvenik nije htio čekati bolje dane da se aktivno bavi svojom profesijom. U to vrijeme sredstava za znanstvene projekte i bazična istraživanja u Hrvatskoj nije bilo, pa je Vučić odlučio sudbinu uzeti u svoje ruke.
Poslao je molbe za stipendije na nekoliko afirmiranih američkih sveučilišta, da bi naposljetku za nastavak školovanja odabrao University of Georgia, sveučilište koje je u američkoj javnosti priznato kao rasadnik vrhunskih znanstvenika. Tamo je doktorirao na Zavodu za genetiku 1998. godine, da bi se nekoliko mjeseci nakon toga zaposlio u kompaniji Genentech.

Odgovor leži u gusjenici
“Što to drži gusjenice zaražene baculovirusom živima čak sedam dana prije no što eksplodiraju i postanu ljepljiva masa?”, bilo je jedno od ključnih pitanja koje je rođenog Zagrepčanina dovelo u kompaniju koja je u ovih dana proglašena “Najboljim radnim mjestom u SAD-u”, a onda, valjda, i u svijetu. Tu laskavu titulu je Genentechu, biotehnološkoj kompaniji iz Kalifornije, dodijelio ugledni američki poslovni mjesečnik Fortune. U posljednjem broju Fortune je objavio rang-listu 100 najboljih američkih kompanija, a upravo je dr. Domagoju Vučiću pripala čast da od 9000 zaposlenika Genentecha za Fortune progovori o nevjerojatnim i hrvatskom čitatelju pomalo ekstravagantnim uvjetima u kojem on i njegove kolege rade. Vučić, međutim, tamo nije došao ni zbog cijele sile beneficija, od povoljnog zdravstvenog osiguranja, zubara, mirovinskog osiguranja, preko dostupnog vrtića za djecu zaposlenika, visokih bonusa, besplatnog cappuccina ili sušija, neformalnog odijevanja ili raskošnih kompanijskih zabava. Vučić je prvenstveno znanstvenik koji je nadomak rješenja o uspješnom liječenju zloćudnih tumora umjesto izvrgavanja kemoterapiji. “Od 2001., tri godine nakon što sam došao u kompaniju, samostalno vodim laboratorij u kojem se prvenstveno bavim temeljnim istraživanjima u onkologiji. To znači da ispitujem proteine koji sprečavaju apoptozu, odnosno programiranu smrt stanica. Laički, tražim spojeve koji će onemogućiti tim inhibitorima apoptoze da pronađu stanice tumora. Većina stanica tumora otporna je na klasični tretman kemoterapijom no ako je suditi prema mojim rezultatima postoji šansa da uskoro pronađemo novo rješenje. Ispitivanja o tome kako efikasno ubiti stanice tumora i spriječiti razvoj novih u konačnici mogu rezultirati novim lijekom protiv tumora koji bi trebao biti manje opasan od kemoterapije i koji bi, nadam se, trebao imati manje nuspojava”, priča tridesetsedmogodišnji Domagoj. Projekt je već u fazi eksperimentiranja na miševima i štakorima, a rezultati su zapanjujući – životinje oboljele od tumora izliječene su bez toksičnih nuspojava! Njegov je projekt od izuzetne važnosti za Genentech, a kako će već krajem ove ili početkom sljedeće godine biti u fazi kliničkih istraživanja, čelni ljudi kompanije odabrali su upravo njega za sugovornika novinaru Fortunea.

I nije zakazao. Njegova kreativnost, ali i lakoća komuniciranja koju je dokazao i u razgovoru s potpisnicom ovog teksta, najveći su razlozi njegova uspjeha. On je, kaže, oduvijek znao da se želi baviti primjenjivom znanošću, koja se može iskoristiti za dobrobit čovječanstva. I na tragu je revolucionarnog otkrića. U kojem bi smjeru njegov život otišao da je ostao u Hrvatskoj, Domagoj se boji i pomisliti. “U SAD postoji nekoliko tisuća sveučilišta i institucija na kojem se znanstvenici mogu baviti svojim poslom. U Hrvatskoj je broj takvih institucija jako malen. Na mom PMF-u istraživanja su od sekundarne važnosti, a neki pomaci osjete se tek na Institutu Ruđer Bošković i eventualno u Plivi. To su jedina mjesta gdje se znanstvenici mogu baviti bazičnom i primjenjivom biologijom. U takvim je uvjetima vrlo teško raditi. Kako čujem od svojih kolega, veliki su problem i sredstva i infrastruktura, dok se u Americi takva pitanja ne postavljaju”, kaže Domagoj. On je, dodaje, izuzetno zadovoljan svojim poslom, ali i životom u San Franciscu. Oženio je Španjolku Mariju Sanchez s kojom ima dvoje djece, petogodišnju Ana Mariju i dvogodišnju Petru. Upoznali su se na doktoratu, a i supruga mu se bavi sličnim projektima. Ona radi na Berkeleyju na University of California i bavi se epidemiologijom zaraznim bolesti. Božić je proveo u Zagrebu, gdje mu žive roditelji, a ponovno planira doći već krajem svibnja i to na konferenciju o staničnom signaliziranju koja će se održati u Dubrovniku.“Konferenciju je organizirao dr. Ivan Đikić, pa se veselim prvom profesionalnom kontaktu sa hrvatskim kolegama. S njima dosad nisam surađivao, ali tko zna što se u skoroj budućnosti može dogoditi”, priča dr. Vučić. U Genentechu se veoma cijeni znanje, fleksibilnost i strast za bavljenjem znanošću. S druge strane, radno okruženje je poprilično neformalno. Nitko ne dolazi u odijelu na posao, čak ni direktor uprave koji tvrtkom krstari u trapericama i kariranoj košulji.

Tehničari s doktoratom
Odnosi među kolegama su prijateljski, a ne treba ni zanemariti brojne beneficije koje smo spomenuli na početku teksta. Sve te male stvari život čine lakšima, a u takvim se uvjetima poslu doista nije teško kvalitetno pristupiti. “Atmosfera u kompaniji je fenomenalna. Posljednjih godina doista dobro stojimo. Genentech je dobio nekoliko utrka s drugim velikim farmaceutskim kompanijama, posebice kad su u pitanju lijekovi. Primjerice, otkrili smo herceptin kojim se tretira tumor dojke, te avastin koji sprječava dovod krvi u tumor, a koji se pak pokazao uspješnim kod raka debelog crijeva, pluća i dojke. Svi ti lijekovi donose milijarde dolara profita godišnje”, objašnjava dr. Vučić. Genentech je visoko pozicionirana farmaceutska kompanija s kojom se ne mogu mjeriti ni najbolja svjetska sveučilišta. Ali uspjeti u kompaniji proglašenoj za najbolje radno mjesto doista se ne može preko noći. U timu dr. Vučića i viši tehničari imaju doktorate, ali ni to ne jamči puno. Da bi se znanstvenik dokazao potrebno je mnogo volje i truda, posebice uzimajući u obzir da Genentechovi headhunteri svakodnevno vrebaju mlade i kreativne znanstvenike koji svoj posao rade i iz ljubavi. Za razliku od kompanija koje rastu preuzimajući druge manje tvrtke, Genentech se iz godine u godinu dokazuje vrhunskim kadrom. Njihova su najveća investicija upravo ljudi, a filozofija kompanije je ostati toliko dobra svojim zaposlenicima da im pomisao o napuštanju kompanije nikada ne padne na pamet. Osim Domagoj, tamo rade još dva znanstvenika iz Hrvatske, a kompanija se posebno ponosi time što u njoj radi 50 posto stranaca – ali vrhunskih znanstvenika.

Genentechov rat protiv tumora

Genentech su 1976. osnovali Herb Boyer, pionir genetskog inženjerstva i Bob Swanson koji je već tada prepoznao komercijalnu važnost molekularne biologije. U početku se kompanija bavila proizvodnjom inzulina, a danas je fokusirana na onkologiju i bolesti imunološkog sustava.
Genentech je dobio nekoliko utrka s drugim velikim farmaceutskim kompanijama, posebice kad su u pitanju lijekovi. Njihov istraživački tim otkrio je lijek herceptin kojim se tretira tumor dojke, te avastin koji sprečava dovod krvi u tumor, a koji se pak pokazao uspješnim kod raka debelog crijeva, pluća i dojke.
Svi ti lijekovi donose milijarde dolara godišnjeg profita, što opet omogućava i ležerne radne uvjete.