Zazvoni zvonom, reci inkantaciju i zapali svijeću”, riječi su to koje vam u sumrak izgovara žena odjevena kao coprnica, i to kod kina Tuškanac, točno na mjestu gdje su se nekada spaljivale vještice u Zagrebu. Ne, ovo nije početak nekog napetog djela Marije Jurić Zagorke, ovo je inovativna poslovna ideja koja je tijekom godina prerasla u pravi hit.

Naime, Martina Findrik uz diplomu na zagrebačkom Učiteljskom fakultetu, završila je i povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a sada vodi tematske šetnje po metropoli. Svoje dvije diplome iskoristila je na najbolji mogući način. Njezine “Gornjogradske coprnice” pobudile su zanimanje za dio hrvatske povijesti koji se ne veže samo uz godine i činjenice, već zanimljivosti, prikaze i mistiku. Ona je pravi dokaz da se u Hrvatskoj može živjeti radeći posao koji se voli.

Povijest i gluma

Osim što vas u turi vodi kroz Zagreb i priča, posebnost ovoga je što je sve kostimirano, a neke šetnje imaju i više glumaca. O čemu se točno radi, pojasnila je sama.

“Projekt je počeo još 2012. godine i tada u Zagrebu nije bilo mnogo takvih sadržaja. Kolegice su se sjetile da bi tema vještica mogla biti zanimljiva i kada se pojavila, bila je to dnevna šetnja koja je završila u Muzeju grada Zagreba. Već sljedeće godine, kada sam diplomirala na temu ‘Vještičarenje i čarobnjaštvo u srednjem vijeku’ na Filozofskom fakultetu, pretvorili smo to u turu, počeli smo ubacivati kostime i šetnje su se razvile u dramske igrane scene. S vremenom su se razvile i druge ture, neke su samo s vodičem, a neke s više likova.

Specifični smo po tome da imamo više izvođača i nije da samo prepričamo povijest, nego to i glumimo”, pojašnjava nam Martina pa dodaje kako je sve to pokrenula Suzana Antolić, ali je poslije odustala i sve prepustila njoj jer je ipak u pitanju povijest. Gornjogradske coprnice sada su projekt koji ima osmero ljudi. “Imamo glumice, povjesničarke, psihologinje, turističke vodiče… Većinom su to ljudi koji se amaterski bave glumom, a imamo i dvije profesionalne glumice. Oni su svi zaposleni na svojim redovnim poslovima, a ovo im je honorarno.”

Martini je ovo pak primarni posao, uz to, angažirana je i Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke koja je bila i velika inspiracija za ovaj projekt.

“Šetnje su temeljene na povijesnim izvorima i istraživanjima za moj diplomski rad. Priču “Gornjogradskih coprnica” temeljila sam na činjenicama, ali nisam se fokusirala na mučenje, nego na aspekte života tih žena. Poslije sam napravila turu “Iz Zagorkina pera” o tome kako je Zagorka pisala ‘Gričku vješticu’. S obzirom na to da nas je nekoliko angažirano u njezinu memorijalnom stanu, čitale smo njezinu autobiografiju i to je pobudilo inspiraciju.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

U toj turi zapravo Zagorka ljude vodi kroz priču kako je nastao njezin povijesni roman. Ona je bila i inspiracija za ‘Neznane junakinje’, našu treću priču. Zaslužna je za to što je bila među prvima koja je skrenula pozornost na to da su i žene prisutne u povijesti, a one su rijetko bile prikazivane. U toj turi progovaramo o ženama kroz povijest, onima koje su poznate, ali i nepoznate javnosti”, pojašnjava sugovornica koja kaže kako je najpopularnija šetnja ipak “Gornjogradske coprnice”.

“To je ziheraški, mogu se voditi i djeca, idemo kroz šumu pa imamo scenu kuhanja napitka pa proricanje, a u jednom trenutku dođe i duh. Najpopularnije su coprnice, ali i šetnja ‘Mistični Advent’. On je ograničen pa bude uvijek velika navala. Nama su ipak najdraže ‘Neznane junakinje’ jer nema puno pripovjednog tona, već je više glumački koncipirano. Ostale ture imaju više priče, a Advent ima i neku sentimentalnu notu.”

Napitak, prikaze, proricanja

No, kako sve to zaista izgleda. “Lik vještice ljudi vide kroz koncept televizije, a ne nešto što je svojstveno nama. Ne radimo ovo da bismo oponašali Amerikance, bitno je da u Hrvatskoj bude hrvatska kultura, a sve ovo dio je naše povijesti. Turu počinjemo na mjestu gdje su spaljivali vještice, kod kina Tuškanac. Započinjemo sa zvonom i pričamo o ženama koje su vjerovale da su vještice, podijelimo vještičje šešire i ide priča. Nakon toga hodamo prema starim granicama Gradeca, pored vrtova i palača koje su sagrađene na nekadašnjim bedemima grada.

Unutar tog okvira imamo crtice iz života tih žena i povijest pa zatim prolazimo pored Tuškanca, tamo vještica Kata Cankovica kuha napitak. Priča je to temeljena na izvorima iz Zagreba iz 17. stoljeća, na imenima i prezimenima i smotuljcima sa sastojcima… Šećemo po Gornjem gradu, tamo su prikaze na putu, ali i scene proricanja, a nakon toga slijedi…” E, tu ćemo stati jer ovo je najbolji poziv da turu sami doživite uživo. Nećete biti jedini jer prođe je na stotine ljudi.

“Imamo osam cjelina, odnosno priča i većinom su petkom i subotom te ponekad nedjeljom. Preko tjedna vodimo privatne grupe, uglavnom poslovnjake. Ovisno o sezoni i mjesecu, nekada imamo osam tura, nekada dvije. Primjerice, u prosincu, za vrijeme Adventa, imali smo 400 posjetitelja u tri tjedna, to je neki prosjek.” Koliko god da se šetnja održi, gotovo nitko nije ravnodušan.

“Reakcije su pozitivne. Dok smo imali samo ‘Coprnice’, redovito nam se događalo da nam se ljudi vraćaju na obilaske. Tko dođe na jednu turu, dođe na sve. Te pozitivne reakcije i razlog su što ne odustajemo od ovoga. Stvore se prijateljstva, imamo lijepu potporu, a to nas i održava. Poslovne grupe posebno su zadovoljne jer nemaju priliku vidjeti ovako nešto kada dođu negdje. Osjećaju se posebno nakon svega. Jedne godine došla je poznata britanska književnica Sharon Bolton koja piše kriminalističke romane, a tada je pisala jedan o vješticama.

Došla je na našu šetnju i bila je pod dojmom. Taman je tada još bila magla pa je doživljaj bio još bolji. Jednom su bili ruski turisti koji su išli na šetnju po kiši, baš je bilo loše vrijeme i tjedan dana nakon sam ih srela u gradu, javili su se, rekli da su u međuvremenu bili na moru, ali da im je ovo bio najbolji doživljaj u Hrvatskoj.” Za ture u kojima je samo vodič cijena je osam eura po osobi, a one u kojima su angažirani i glumci stoje 15 eura. Ako se pitate je li to sve isplativo, odgovor je – da. Ljudi vole povijest, barem onaj malo drukčiji, mističniji dio i još k tome ispričan na zanimljiv i interaktivan način.

“Samoodrživi smo. U Europi imate vodiče, ali oni neće napraviti predstavu jer je to teže. Mi to radimo. Kada smo kretali s ovime, radili smo preko firme i bilo je kompliciranije, sada smo obrt i jednostavnije je. Iako su ture namijenjene za Hrvate, velik dio financijskog priljeva dolazi od poslovnih grupa. One zahtijevaju šetnju i s vodičem i glumačkom skupinom i to je za publiku koja dolazi na međunarodne konferencije. Poslovne grupe traže nešto drukčije, a da ima sadržaja, da nije samo jedna osoba. Jedni smo od rijetkih koji možemo ponuditi sve kao gotov proizvod”, pojašnjava nam sugovornica pa dodaje što je sve bilo potrebno da se uđe u posao.

Postali i ostali u Hrvatskoj

“Kostime smo skupili preko turističke zajednice i natječaja. U svemu ovome sam od 2013. godine i uglavnom je tu bilo puno besplatnoga rada s moje strane. Kada sam preuzela firmu, nisam imala neku financijsku pismenost jer sam prije toga radila u muzeju. Firma je bila u sustavu PDV-a, došla je korona pa proces zatvaranja, papirologija, plaćanja… Naučila sam mnogo iz svega toga.

Obrt je također zahtjevan za vođenje, ali je ipak lakši. Bilo je izazovno na početku, odrađivala sam više glumačkih likova da se uštedi, ali sada je situacija mnogo bolja, sve je došlo na svoje. No, često sam znala pomisliti da prestanem. Za vrijeme korone znalo se dogoditi da platite ljude, a vama ne ostane ništa pa se pitate zašto ne radite i za sebe. Onda vidite kako je ljudima stalo do svega ovoga i da to nije samo posao, nego to volimo. Taj emocionalni aspekt uvijek bi prevladao.” Onaj tko se potrudi, može pronaći nišu koja će biti održiva a da ne mora ići raditi u inozemstvo.

“Može se, ali kod mene je specifično to što sam imala sirovinu, odnosno znanje o tematici koju radim, a koje sam stekla na fakultetu. Sve je to u zraku, u glavi i ne iziskuje puno financijskih troškova. No, svaki posao može i propasti i to je ono čega se ljudi boje. Mi smo prvu firmu morali zatvoriti jer u obliku poslovanja koji je bio, nije išlo. Onda, s druge strane, imate ljudi koji uspijevaju i s mnogo kompliciranijim obrtima od ovoga. Neki moraju biti spremni da rade i posao sa strane, ali mislim da i ljudi koji rade vani, rade dva posla i da je to tamo nekako normalno.” Gornjogradske coprnice pravi su dokaz da se u Hrvatskoj može i postati i ostati.